pisma-iz-hercegovine-scepan-aleksic.jpg (134 KB)

Seljak je muka golema, pogotovo ovaj naš heregovački. Kako ne bi bio kad je ovdje oduvijek bilo: grani-plani, lini-poplini. I biće tako dok ne izumre i posljednji hercegovački seljak. A neće se zadugo na to čekati. Kako je krenulo, možda već za par desetljeća. Treba se samo prisjetiti koliko je u Hercegovini bilo seljaka prije tridesetak godina, a koliko ih ima danas, pa će odmah biti jasno koliko će ih biti sredinom 21. vijeka.

Na Balkanu je još uvijek priviligija živjeti u gradu. Zato su oni koji žive na selu manje vrijedni. I ne samo to nego su često izloženi podsmijehu, sprdnji, podrugivanju, prevari i podvali. U Americi, međutim, privilegija je živjeti na selu (to se kod njih zove ranč), a tamo žive nabogatiji. Grad je rezervisan za srednju klasu i siromašne. Nisam baš neki veliki pobornik Amerike i američkog, ali jedva čekam da ta moda stigne i ovamo. A stići će, kao što je uostalom i sve drugo američko ovamo došlo. Nevolja je samo što iz Amerike najbrže i najlakše stigne ono što nije dobro, a vrijedno i dobro treba malo sačekati.

A kad konačno i taj običaj iz Amerike stigne ovamo, onda više niko neće moći da, kao i do sada, kaže ono po gradski:

- Renovirali smo stan i ponovili se, a stari namještaj dali na selo.

- Sve sam pokupila što je bilo stare robe, dječije i naše, pa lijepo odnijela na selo.

Kao da je selo odlagalište svega što u gradu više nije potrebno.

Kraj puteva koji vode kroz Hercegovinu, a time i hercegovačka sela, na sve strane su divlje deponije smeća. Ružna slika koja kvari lice Hercegovine. To gradovi odbacuju i izbacuju sve što im nije potrebno. Čine to često oni koji su na selu rasli i kojima se još uvijek čini da selo nikada ne može da nestane. A za to vrijeme hercegovačko selo ništi, nestaje i mre. Danas ga ima manje nego juče, a sutra će ga biti još i manje. O tome niko ne vodi računa niti ga to interesuje.

A ko će tebe, zemljo, braniti, kad nestane seljaka? Seljak je oduvijek branio zemlju, jer kad je i gdje gospoda ratovala. Kad su bogati išli u rat i na front?

I ko će te, zemljo i narode moj, hraniti, kad nestane sela i seljaka? Šta ćeš onda jesti i piti? O tome niko ne vodi računa. Doduše, pokušavaju ovi s televizije da predstave narodu kako je dobro i lijepo živjeti na selu. A oni prvi bi se radije i objesili nego pristali da žive na selu. Šta će na selu kad je ono potcijenjeno na svaki način i kad svi koji žive u gradu još uvijek pokušavaju i uspijevaju da otuda što otmu i dobiju za bagatelu. Valjda zbog toga seljak i mora da obezbijedi pet litara mlijeka, dvanaest jaja, ili sedam kilograma pšenice da bi kupio litar benzina. Za litar i po obične vode u trgovini mora da proda više od dva litra mlijeka, a za flašu kvalitetnog trebinjskog vina od 0,75 litara, takozvanu „trofrtaljku“, treba mu cijelih 40 litara mlijeka, ili isto toliko kilograma krompira. Pa ti živi na selu. Seljaku nema druge nego da nabavi kravu koja dnevno daje barem po dvjesta litara mlijeka. Uostalom, oduvijek se kod nas govorilo: selo hvali, a u gradu živi. Zato valjda razmažena gradska djeca, kad urijetko dođu kod rođaka na selo pa ih tamo počaste najljepšim i najboljim što imaju, umiju da uskliknu:

- I jao, što ja volim ovu seljačku hranu!

Jedna što je iz Beograda, dok je bila mlađa, svakog ljeta dolazila ovamo na selo, znala je često da kaže:

- Poželela sam se seljačke čorbe sa jagnjetinom i pite od celog sira.

I zaista, nije loša čorba na janjetini ni pita od mladog sira.

Doduše, pokušava vlast ponešto da pomogne seljaku, valjda im tako naređeno sa Zapada, a to se moderno zove podsticaj, ali je sve na kašičicu. „Ona crkavica koja ne da krepat“, kažu Hercegovci.

Priča mi jedan naš Hercegovac da je ovo danas milina kako je bilo nekad. Kad je on bio gimnazijalac kupili su mu kišobran, neka više ne kisne kad ide sa sela pješice u školu, a dali su za njega janje. Doduše, nije trajao petnaest dana kao današnji kišobrani nego cijelih petnaest godina. A kad je 1962. godine pošao na fakultet, prodali su kravu i sve te pare dali za dugi kaput, bez koga nije mogao na oštroj sarajevskoj zimi. Bilo je to u onoj nekadašnjoj zemlji radnika i seljaka u koje se klela ondašnja vlast, govoreći da i sama pripada radničkoj i seljačkoj klasi, pa su zato čekić i srp svuda uslikavali i prikazivali.

Oni koji su otišli u grad, bar kad je riječ o Hercegovini, više se otuda ne vraćaju, a od sela, i pri samom pomenu te riječi, bježe kao đavo od krsta. Oni koji su rođeni u gradu, još i manje žele na selo. Ali, eto, i to čudo se dogodilo.

Tu jedna naša Hercegovka, još uvijek mlada, rođena i odrasla u gradu, pa se onda udala na selo. I da ne bude malo, krenula ozbiljno da se bavi seljačkim poslovima. Zakrdila goveda, muze krave, podgaja telad i junad, striže i jagnji ovce, tovi ćurane... Izabrali su je i za predsjednicu svih hercegovačkih seljaka. Ko god čuje za to, zastane pa zapita: šta joj bi? Uz sve to, naučila i djecu, koja već prirastaju, da rade te iste seljačke poslove. Nema to nigdje u svijetu. Hercegovina je zemlja čuda, pa se i to čudo nije imalo gdje drugo dogoditi sem ovdje.

I jedan poznati i priznati doktor uzgaja goveda. A jedan naš Hercegovac koji živi u gradu, gdje je i rođen, drži krave. Muze ih, timari, hrani, čisti štalu... Svakoga dana ustaje rano, odlazi na to svoje seosko imanje, muze, hrani, čisti, a onda se vraća u grad na posao. Popodne, čim ruča, eto ga opet na selo. Pričaju da je pošten čovjek i veliki domaćin i radnik. I uz sve to bio se i kandidovao. E, po tome se i vidi da baš ne sagledava jasno današnje vrijeme ni hercegovačku psihologiju. Ko da glasa za seljaka i ko da pristane da mu on bude vođa i vlast. Vlast je u nas, a i svuda drugdje po svijetu, oduvijek bila rezervisana za gospodu, i to pretežno onu kojoj rad i poštenje nisu bolja strana niti su im u prvom planu. I naravno, taj je izgubio na izborima.

I tako, dok je bilo ono bivše jednopartijsko i jednoumno, u kome je vlast sama sebe i birala, tajno se šaputalo da ti i takvi nikada ne bi bili izabrani kad bi postojala mogućnost izbora. Narod bi, navodno, birao najbolje i najpoštenije iz svojih redova - seljake, radnike, stručnjake... Sad evo došlo vrijeme da narod sam i bira, pa opet svaki put izabere pričala, magletala, obećavala, mazala...   

Jedan naš hercegovački partizan, negdje pri završetku Drugog svjetskog rata, obećao izvanjem stricu i ostalim seljanima da će oni, čim dođu na vlast, proizvoditi vještačku kišu. A šta je hercegovačkom seljaku potrebnije od toga. Teško je bilo u to povjerovati, ali gdje stric da ne vjeruje kad mu je i sin poginuo s partizanima, gazeći negdje tamo preko Bosne. Povjerovao je i silno se obradovao, ne bi bolje i više ni da su mu kazali kako će mu sina podići iz groba i oživjeti ga. Onaj naš partizan je, čim se rat završio, otišao za Beograd. Stigao je samo još da objasni kako će oni odvrnuti nebesku česmu i kiša će odmah početi da pada izobila. A u Hercegovini, tih poratnih godina, zasušilo i prižarilo, pa sve planulo kao da je šibicom zapaljeno. Nakon nekoliko godina, eto ti onoga našega partizana, poželio se valjda sela i seoske čorbe sa janjetine. U međuvremenu utvrdio vlast i porastao u očima običnog svijeta do neslućenih visina, pa mu više niko ne smije riječ da progovori ni uz dlaku da ovariše, nego svak gladi, miluje i hvali. Jedino onaj izvanji mu stric, čim ga ugleda, zavika:

-A đe ti je sad ona nebeska česma!

-Pokvarila se, popravljaju je, uskoro će proradit.

-Pokvarila se? Ma, pokvarilo se tebi nešto u glavi.

I tako, od sela do sela i od seljaka do seljaka, pa valja stići i do samog sebe.

Prolazim oskoro ulicom, pa čujem kako neka omladina glasno razgovara, usput pominjući i moje ime.

-On mi nekakav pisac, a muze krave i čisti štalu. Kažu da su ga prozvali Kravar, a mogli su i Kravosac, po onoj zmiji što sisa krave. Da je što mogao i umio ne bi se bavio poslom od koga svak bježi. A ti mi predlažeš da pročitam njegovu knjigu.

Prolazim bez riječi, a u glavi mi se začinje misao: omladina uvijek govori istinu, čak i onda kada se samo šali. Jesu li me prepoznali ili nisu, da li su se šalili ili zaista pričali ozbiljno? Šta god od toga da je, u pravu su. Omladini je vazda sve jasno, sve zna najbolje i uvijek je u pravu.