Ugasite televiziju, makar na godinu-dvije. Ugasite je da bi opet sve bilo kako treba i kako i Bog dragi zapovijeda. Da svijet progleda očima, dahne dušom i počne razmišljati svojom a ne televizijskom glavom. I da opet bude ono što jeste, a ne ono što hoće veliki i moćni.

tv_0.jpg (70 KB)

Ugasite televiziju kako bi Hercegovina mogla da počine od silnih svakodnevnih vijesti, koje ovamo stižu iz svih dijelova svijeta. A sve su većinom ružne i naopake. Ili u ovom svijetu stvarno nema ništa lijepo, ili oni koji upravljaju televizijom misle da su prave jedino one vijesti koje su naopake i ružne. Ugasite je da bi Hercegovina ponovo govorila svojim jezikom, a ne televizjskim kao sada. Bio sam lani na sajmu knjiga u Beogradu i tamo susreo mnoge beogradske Hercegovce i francuskog humanitarca Arno Gujona. Na moje veliko iznenađenje govorio je izvornim i čistim srpskim jezikom, sa hercegovačkim naglaskom. Kojim bi drugim i govorio kad je Hercegovina majka i zavičaj srpskog književnog jezika. Govorio je izvornije i čistije od mnogih naših veoma obrazovanih beogradskih Hercegovaca. Očigledno, srpski jezik nije učio na ulici, u kafani i društvu, a ni na televiziji, nego je znanje sticao tamo gdje se predava i uči književni jezik. Tako u njegovom srpskom rječniku nema mjesta za sve one silne strane televizijske riječi, koje svako od nas, neprestalno gledajući televiziju, nesvjesno usvaja. I ne samo da usvaja, nego se svim silama trudi da ih zapamti i upotrijebi, kako bi svima dokazao da nešto zna i može. A televizija je odavno postala mjerilo znanja i moći. I ne samo to, nego navalila da bude još moćnija i još mjerodavnija. A davno je to sve počelo.

Davno je Risto Ivković sa Krstače, veliki šaldžija i razgovordžija, uočio šta to stvarno hoće televizija. On je imao običaj da kaže:   

-Prevarih se ko niko moj, pa nabavih i u kuću unesoh ovoga đavola. A otkako mi je ovaj zlikovac stigao u dom, u njemu je nestalo ljudskog razgovora i priče. Ko god mi dođe, nazove „dobarveče“, a kad pođe „laku noć“ i to mu je sva priča i razgovor. A ja bi da pričam s ljudima šta je meni i njima drago, a ne ono što mi kazuje ovaj lopov koga sam skupo platio. Ali šta ćeš, postala moda, pa svak iskeketio u njega dva oka ko da je svetinja, a ne obična laživa kutija.

pisma-iz-hercegovine-scepan-aleksic.jpg (134 KB)

Priča mi nedavno jedna naša Hercegovka kako ima komšinicu sa kojom svakodnevno pije popodnevnu kafu. I svakoga dana ta njena komšinica i drugarica započinje priču na isti način i istom rečenicom.   

-Da ti pričam, mila moja, sinoć ja gledala na televiziji...

Dosadila joj odavno sa istom uvodnom rečenicom i televizijom, ali ne može da joj kaže jer se boji da se ne naljuti. Žao bi joj bilo da se više ne druže i da ne piju skupa popodnevnu kafu jer bi joj to oboje nedostajalo. Riječ je o dobroj ženi, koja ima i srce i dušu, umije da razumije i hoće da pomogne, pa mora da bude oprezna. A tako je skromna, ljudska, savjesna i vrijedna. Nije previše ni tračava kao druge. Nikoga od nje još nije zaboljela glava. I sve ostalo joj je kako treba i kako i Bog zapovijeda, samo da nije te proklete televizije, priče o njoj i onome što je na njoj gledala.

Ugasite televiziju kako bi svijet konačno shvatio da ona nije zakon i sveto pismo i da je na njoj najviše laži i onoga što se zove polulaž. Neka mu postane jasno da i televizija griješi, i to ukrupno i svakodnevno. Bio je, u ono nekadašnje uniformno vrijeme, tu jedan naš Hercegovac kome su smekšali kosti na Golom otoku, pa se poslije bojao svega i bio oprezniji od srne, i to sve do kraja života. Kad je umro Leonid Brežnjev, ide on ulicom, zaustavlja ljude i svakoga pita:

-A šta javlja televizija?

Ljudi zastanu na trenutak, odmahnu rukom, pa produže dalje. Čuj šta javlja televizija, šta i svaki dan. Televizija ko televizija, javlja svašta. Da šta će nego javljati, to im je posao. One koji zastanu na duže, pa prihvate razgovor, odmah poslije toga priupita:

-A koja je danas glavna vijest?

Jedni kažu da je počeo kongres Saveza sindikata Jugoslavije, drugi da je američki predsjednik saopštio to i to, a teći da će sutra padati kiša, što za njih i jeste najvažnija vijest. Hercegovini je kiša uvijek potrebna, u proljeće i ljeti da bi napojila žednu zemlju, a u jesen i zimi napunila jezera koja služe za proizvodnju električne energije. Niko nikako da ubode u ono mjesto gdje bivšeg informbirovca najviše i svrbi. Zato on, maksimalno oprezan i obazriv, postavlja novo pitanje:

-A, može li televizija da fali?

Jedni vele da naša narodna ne može, drugi da može kad prenosi ono što javljaju druge kapitalističke televizije, a treći se češu po glavi ni sami ne znajući šta da kažu.  Ponovo nezadovoljan, informbirovac tada kaže:

-Ja mislim da se u mene televizor nešto pokvario, pa saopštava netačne vijesti.

Ljudi ga gledaju čudno, ispitivački i znatiželjno jer im, poslije tih njegovih riječi, ništa više nije jasno. A on produžava, i to skoro šapatom:

-Pa evo, da ti kažem, a biva od riječi neće biti ništa, u mene televizor saopštio da je umro drug Brežnjev, pa sad ne znam može li to bit tačno i je li i na tvom televizoru bilo to isto?

Ugasite televiziju da bi djeca opet slušala roditelje, a ne televizijske voditelje. Jednom našem ovdašnjem Hercegovcu došla u posjetu unučica iz Beograda, pa počela da skače po kući i pravi rusvaj. Ispočetka mu je bilo drago što je dijete živahno, ali kad je već krenula u štetu i tako prevršila svaku mjeru, malo je povisio glas, a potom uzeo i šipku u ruku. A dijete, pet ni šest, nego mu veli:

-Ja imam svoja dečija prava. Samo me dotakni, pa ćeš videti. Gledate li vi ovde televiziju i znate li išta o deci?

A tek joj deveta godina.

Ugasite televiziju, pa će odmah nestati korona virusa i silnog straha koji on izaziva. Narod prosto uhvatio plašak od virusa, pa ni o čemu drugom i ne priča sem o tome.

Ugasite televiziju kako bi Hercegovina ponovo počela da priča svoje izvorne, a ne televizijske priče. Nigdje ljepše priče kao u Hercegovini. Ali, ako se ovako nastavi, zaboraviće se sve one lijepe hercegovačke priče, pa će se pričati samo televizijske, ogoljene i bez duše.

Ugasite televiziju, makar na godinu-dvije, kako bi čovjek čovjeku opet bio drug, a ne vuk. To vas ne molim ja, mali i ništavni,  u ovom pismu, moli vas cijela Hercegovina. Ona je, takođe, mala i slabo ko za nju zna a ne da sluša njene poruke i molbe, ali uprkos tome, zna šta govori. I jasno joj je, bolje nego ijednoj drugoj zemlji, odakle curi otrov, otkud dolazi požar i ko mrsi konce i prosipa pletivo.

Ali, ko i kako da je ugasi, kad je ona odavno postala zakon i pravilo, a u doba virusa korona kad niko ni kod koga ne ide, još i sjednik, sijelo, vrtić, škola i fakultet i kad će uskoro biti i molitva.