Profesora fizičkog vaspitanja u penziji Čedomira Čeda Šotru trebinjski đaci pamte kao izuzetnog zaljubljenika u sport i svoj poziv kome je bio predan od 1966. do 2004. godine. Nepune četiri decenije proveo je u učionici, tačnije u fiskulturnoj sali, odnosno na poligonu kod Sjevernog logora, gdje su gimnazijalci redovno imali nastavu fizičkog. Pamte ga gotovo svi i kao nekoga ko se nikada nije odvajao od bicikla, rekvizita na kojem ćete ga i danas sresti kuda god da krenete.

Vicešampioni FRJ 1983.jpg (161 KB)

Iz albuma profesora Šotre: Počeci trenerske karijere

Izuzetno vitalan, iako uveliko gazi devetu deceniju života, ovaj profesor još uvijek je i trener u OKK „Leotar“. Treninge ne propušta i  na svaki odlazi sa poletom i vječitim sportskim duhom. 

Rođen je i odrastao u selu Kozice, smještenom između Mostara i Stoca, odakle Šotre i vode porijeklo. Priča nam da je bicikl imao oduvijek. Vozio ga najprije po livadama svog rodnog kraja, a zatim svuda kuda ga je put nanosio.

„Prvo biciklo dobio sam od oca još 1948. godine i od malih nogu sam uz njega rastao. Imati bicikl u to vrijeme slovilo je za pravo čudo. Bilo je kao sad dobar automobil da se kupi. Vozio sam po ledinama, makadamu, do škole u Stolac. Rastavljali smo se samo zimi kad je bilo baš hladno. I svojim kćerkama sam vrlo rano kupio bicikla i naučio ih da voze“, otpočinje sa nama svoju priču.

Pomislili bismo da je za tolike godine promijenio mnogo bicikala, međutim, ima dva kojima je odan. „Poni“ od prije više od 30 godina, kao i deceniju star ženski bicikl iz Holandije. Prije nekih 40, 50 godina u Trebinju je bio jedan od rijetkih, možda bolje reći usamljen primjer bicikliste. Prisjeća se da je bilo situacija i da su ga ljudi zbog toga ismijavali. Nije se obazirao već je beskrajno uživao. Učenici se sjećaju i kako je bicikl unosio čak i do zbornice u trebinjskoj gimnaziji.

Čedo Šotra 2.JPG (179 KB)

„Bili su neki skeptični što svuda idem biciklom i znali su da mi ga sakriju. Meni je to bilo simpatično i nisam se ljutio, ali sam odlučio, da bicikl ne bih stalno tražio, i da im ne dam da zbijaju šale sa mnom, da ga nosim sa sobom“, i sad kroz smijeh priča profesor Šotra.

Danas ga raduje što su se stvari promijenile, pa svukuda po Trebinju susreće bicikliste. Ono što nedostaje, ističe, su biciklističke staze.

„Na biciklu sam svaki dan, ali nezgodno je voziti ulicama pa često „zauzmem“ trotoar, sigurnije je. Na neke dalje relacije uglavnom idem do Dživara, Dražin Dola do male brane kroz Goricu. To mi je rekreacija i omiljeno prevozno sredstvo i kad sam idem ugodnije mi je biciklom, nego da pješačim. Srodio sam se s njim i dođe mi kao jedna vrsta odjeće“, kaže nam i dodaje da iako se kao mali ozbiljno povrijedio padom sa bicikla i propustio ekskurziju, za čim i danas žali, ni to nije moglo da ga odvoji od osjećaja slobode kada bi iznova zakotrljao pedale.

Ustrajan u onome što voli, uprkos tome što, kako više puta napominje, nije imao lagodan život, svim bitkama dostojno se suprotstavljao. Rođen pred Drugi svjetski rat, uz sve životne teškoće, kao najosnovnijim ističe da nikada nije bio ni gladan ni bos. Imao je relativno lijepo djetinjstvo, a za sve što je u životu postigao sam se izborio, bezrezervno radeći na sebi, časno noseći ime i prezime.

Čedo iz mlađih dana.jpg (110 KB)

Čedo iz mlađih dana

„Do škole sam pješačio svaki dan četiri kilometra pa isto toliko natrag do kuće. Puta nije bilo, prečicama se išlo. Učio pod lampom i fenjerom. Završio sam četiri razreda osnovne škole i kao nagradu dobio loptu, što je u ono vrijeme bilo zaista nešto veliko! Igrajući na jednoj ledini lopta odleti pravo u draču i probuši se. Prošlo je od tada i previše vremena a i sada se, eto, toga sjećam“, emotivno evocira uspomenu, iz njemu znanih razloga i sada veoma živu.

Međutim, gospodin Šotra ne bi bio to što jeste da se i za sve naredne životne utakmice opet nije sam izborio. Pješačio je i sljedećih godina svkodnevno 24 km do Stoca i niže realne gimnazije pa nazad u Kozice, prelazeći tu razdaljinu ponekad i biciklom.

Zbog uslova tadašnjeg načina življenja, priča nam da su ga okolnosti navele da izuči i zanat za limara 1958. godine u čuvenoj fabrici „Soko“ u Mostaru, gdje se sa 18 godina prvi put i zaposlio, kao avio limar. Stekavši mogućnosti, nekoliko godina kasnije upisao je studije, prvo Pedagošku školu za fizičko vaspitanje u Prištini, dvije godine, a potom još dvije vanredno na Fakultetu fizičke kulture u Sarajevu – DIF državni institut, katedra u Nikšiću, gdje je i diplomirao.

Kao neko ko je volio sport, još u Mostaru se uključio u Društvo za tjelesno vaspitanje „Partizan“ gdje je trenirao atletiku, gimnastiku, boks, rvanje. Ta vječita ljubav opredijelila ga je i za profesorski rad i košarkaški angažman koji i danas traje.

Od 1966. godine, kada je počeo je da predaje u Srednjoškolskom centru, radio je u svim školama, pred rat je prešao u Gimnaziju „Jovan Dučić“ u kojoj je ostao do penzije. Izveo je nebrojene generacije đaka i na mnoge od njih danas je, ističe, ponosan. Jednako koliko i na brojne sportiste, koje je trenerskim zalaganjem iz malog Trebinja poslao u svijet.

Pionirski prvaci BiH, Višegrad 1983..jpg (185 KB)

Pionirski prvaci BiH, Višegrad 1983.

„Trebinje je imalo dobrih sportista, a trenirao sam neke koji danas imaju zavidnu karijeru. Aca Aleksića nekadašnjeg igrača „Zvezde“ i juniorskog reprezentativca bivše Jugoslavije, koji je karijeru nastavio u Njemačkoj, zatim i nekadašnjeg reprezentativca Ljubišu Vujovića, ali najviše uspjeha po meni u košarci je imao Pero Aleksić. Odavde je otišao u „Dubrovnik“ pa u „Novi Zagreb“, igrao poslije u Novom Sadu u „Napu“, onda u „Železniku“ gdje je bio kapiten i osvojio Kup u Nišu. Završio je kasnije DIF i u Švajcarskoj vodio njihovu košarkašku reprezentaciju. Takođe i Milinu Mišeljić, košarkašicu „Zvezde“. Bilo je dosta te djece, ponosan sam na sve njih, ali i na sebe što mi nikada nije bilo teško da radim s njima“.

Ono što je zanimljivo, ovaj dugogodišnji košarkaški trener, koji se mahom bavio atletikom i nekim drugim sportovima, košarci se tek ozbiljnije posvetio na fakultetu i po dolasku u Trebinje, a iznjedrio je velike talente. I tu isplivava sve ono što jednog pedagoga čini posebnim – posvećenost, želja, rad i ogromna ljubav prema onome čime se bavi.

Prvaci BiH 2003, kadeti..jpg (125 KB)

Prvaci BiH 2003, kadeti

„Volim treninge i idem sa zadovoljstvom među djecu četiri puta sedmično. Ništa mi nije teško. S druge strane cijeli život sam u sportu. Počeo sam u Stocu, ali mnogo aktivnije u Mostaru. U ekipi koja je osvojila prvo mjesto u partizanskom višeboju u Nišu bio sam najbolji u trčanju, 100 m sam istrčao za 11 sekundi. Bacao kuglu, volio skok u dalj i skok u vis. U Trebinju sam se povezao sa Radom Aleksićem 1977. godine i tada sam se potpuno preorijentisao na košarku“.

Sa košarkom je imao i dosta uspjeha. 1983. godine bio je prvak BiH sa pionirima, a 2002. prvak RS. Trenersku karijeru nastavio je u ženskom OKK „Leotar“ i bio pionirski prvak u ženskoj konkurenciji BiH.

Pionirke 2011-2012, prvakinje BiH.jpg (206 KB)

Pionirke 2011-2012, prvakinje BiH

„Čitav život sam sportski aktivan i sad imam jednu grupu košarkaša u Omladinskom košarkaškom klubu „Leotar“. Treninge ne preskačem i volim da provodim vrijeme sa mladima. Dosta se našalimo, a smijeh i šala utiču i na zdravlje. Ta djeca podmlađuju, a onda i bicikl dosta vozim. Volim društvo, posebno one koji znaju da se šale na svoj račun, jer i ja sam jedan od tih. Kao dijete sa sela kuća nam je vječito bila puna, mnogo smo se družili u mojoj porodici i to sam zadržao“.

Sportista i duhom i tijelom, a kako to u životu biva oženio se umjetničkom dušom, Georginom (Gaćinović) Šotrom, nastavnikom muzičkog vaspitanja, profesorom klavira i harmonike, sa kojom je, kaže nam, u srećnom braku 52 godine. Obje kćerke, iako u nekim drugim profesijama, od roditelja su pokupile i ljubav prema muzici i sportu. Uz plivanje i skijanje, vješto su uklapale klavir i nižu muzičku školu. Ponosan je na porodicu i četvoro unučadi i da može vratiti vrijeme, sa osmijehom nam reče sve bi isto prihvatio.

Sa suprugom Georginom.jpg (107 KB)

Sa suprugom Georginom

Posmatrajući ga i slušajući sa koliko optimizma se odnosi prema životu jasno nam je kako je i sada, nepunih 20 godina otkad je u penziji, jednako fizički aktivan i vitalan. Na to nam profesor Šotra, u svom duhovitom maniru reče da su za dug i kvalitetan život zaslužni vedar pogled na svijet i umjerenost u svemu, a ako nam još u prilog idu i geni onda za nas nema zime!

Profesore, smijete li obaranje ruke?

Šotrine slike_0010.jpg (159 KB)

 Čedo sa jednom od svojih generacija srednjoškolaca

„Kad sam počeo u Trebinju da radim došao sam u treći razred Industrijske škole. Sačekali me sve odrasli momci, dvometraši, sportisti. Jedan od njih, Škero, dizao tegove, a nije dolazio redovno na nastavu i dam mu jedinicu. Ulazim jedan dan u razred a oni svi uglas: – Smijete li profesore sa Škerom obaranje ruke? – Razmišljam i ako prihvatim i ako odbijem ne valja, on jači i teži od mene, imao metar preko leđa. Kažem: – Možemo, ali samo jednom. – Već sam prekontao da ga mogu prevariti. Nije ni stavio ruku na sto, oborim ga, iskoristim momenat dok nije bio spreman, a đaci urnebes napravili. Od tada je stalno dolazio na časove. Bio je to izuzetan razred, momci sa kojima sam bio i profesor i drug!“

Đaci i košarkaši veliko životno bogatstvo

„Košarka se prije u Trebinju igrala najviše na Brekani, tu su koševi bili, onda na Ložioni i u Dživaru. E sad, morao si imati dobru ekipu da bi igrao basket. Danas ima dosta terena, ali nažalost slabo vidim djecu da igraju. Nekad je bilo drugačije. Ali, sad u Trebinju ima oko 40 sportova pa djeca mnogo toga treniraju. Sve generacije djece i kroz školu i kroz košarku i danas doživljavam velikim životnim bogatstvom. Kad ih vidim da uspiju sunce me ogrije, sve su to divna djeca bila i divni ljudi danas. Mogli smo se šaliti, ali kad se radilo volio sam red i disciplinu. Djece je uvijek bilo fine, dobrih đaka a i onih lošijih. Ako sam neke i „provlačio kroz iglene uši“ izvinjavam im se. Mada takvi mi se i sad uvijek jave i rado se o svemu ispričamo“.