Zavjesu na ovogodišnji Festival festivala spustilo je Gradsko pozorište Trebinje, predstavom „Pisac porodične istorije“, po tekstu Ljubomira Đurkovića, u režiji Slobodana Marunovića. Poput nekolicine ovogodišnjih predstava, i trebinjski ansambl opravdao je očekivanja publike i žirija. Zato ne čudi da su dvije zlatne maske otišle upravo u ruke glumaca grada domaćina - Željku Miloševiću za najbolju glavnu mušku i njegovoj partnerki Vesni Đurić za najbolju epizodnu žensku ulogu na festivalu.

Sinoć smo prisustvovali još jednom prikazu porodice koja se nalazi pred uništenjem. Dramu, usljed nemaštine i brojnih drugih problema kojima smo svakodnevno okruženi, izvanredno je iznio devetočlani ansambl trebinjskog pozorišta. Ovacije i pozive na bis, iako od domaće publike, ma kako nekome zvučalo kao floskula, naši glumci amateri zaista su zaslužili. A ako ste obratili pažnju, ustali su im se i kolege glumci iz drugih pozorišta, učesnici Festivala festivala.

Žiri publike za protagonistu večeri izabrao je Igora Svrdlina, prepoznavši njegov nevjerovatno uložen napor u lik Slobodana Ćobe Milošića.

Saglasan je da je reakcija publike, bez obzira što je riječ većinom o Trebinjcima, bila veličanstvena.

-Prije svega hvala vama na komplimentima i naravno publici koja je uz nas bila ne samo večeras, nego i kada smo imali premijerno izvođenje komada. Svjesni smo da je ovo večeras domaća publika, ali sa druge strane, i u Bugojnu na Fedri smo bili jako lijepo prihvaćeni i tamo smo takođe dobili ovacije. Bilo je zaista zadovoljstvo raditi, a prije svega mislim da je ovo rezultat jednog kolektivnog čina.

U Bugojnu ste na Festivalu bosanskohercegovačkog amaterskog stvaralaštva, od mogućih 11, dobili šest nagrada, od kojih je tebi pripala i epizodna?

-Tako je, to je festival koji nama mnogo znači i na koji rado idemo. Publika nas uvijek dobro prihvati, kao i žiri, pa se gotovo redovno vratimo sa nekom od nagrada. Ne raduju nas samo tamošnje nagrade, nego i ljudi koje upoznamo tokom festivala. Takvi susreti su uvijek dragocjena iskustva, poput i ovog našeg Festivala festivala.

Koliko je ova uloga bila izazovna i zahtjevna?

-Uloga Slobodana Ćobe Milošića, zaista me opsjela! Donosio sam ga u razvojnim etapama, trudio sam se mnogo, posebno jer je uloga vezana za kolica. Sebi sam „oduzeo“ komad lica, pa jednu ruku, zatim dodao tikove očima, vježbao govor onakav kakav je publika vidjela na sceni. Svašta nešto sam morao da uvježbam da bi ispalo realistično.

Bilo je dakle potrebno da uvježbaš taj fizički dio, ali da bi ulozi dao i neku dimenziju više, o čemu si razmišljao gradeći lik Ćobe?

-U građenju lika najviše mi je pomoglo za vrijeme proba kada bi mi zavezali jednu ruku, jer moram dočarati da je oduzeta. Tada, dok drugom ne mogu ništa nego da se vrtim u krug u mjestu, shvatio sam da je Ćoba, nažalost, paradigma i metafora mnogih od nas. Njegov fizički hendikep zapravo nam govori da kada stremimo nekoj slobodi i želimo nešto više od života, najčešće shvatimo da smo i dalje zevezani i ubijeni fizički i metaforično.

Ovo je četvrto igranje predstave. Očekuju li vas još neka gostovanja tokom ljeta?

- Predstavu smo tri puta do sada igrali u Trebinju. Premijerno izvođenje bilo je u maju, potom repriza i večeras na Festivalu festivala. U međuvremenu smo gostovali u Bugojnu. Iskreno se nadam da će predstava i dalje živjeti. Na kraju krajeva, predstave se i prave da bi živjele!