Kada je skoro izumrlo, tačnije, kada je ovo selo palo na tri stanovnika, te kada se nazirao kraj postojanja ovog viševjekovnog sela, slamku nade na putu u drugom pravcu dao je Milan Kovačina.

kovacine-1.jpg (220 KB)

Ova priča o neobičnoj odluci ovoga Sedlarca je i odgovor na dileme naših sagovornika iz osamdesetih godina prošlog vijeka kada sam, u istoj porodičnoj kući, napravio zabilješku sa Milanom Kovačinom Lucanovim, djedom našeg sagovornika Milana Kovačine.

„U ovom selu su moju porodicu stotinu i više godina zvali Lucanovići, po mom starome pretku Luki Kovačini -Lucanu.“

Ovako počinje priču Milan Jovin Kovačina, u selu Sedlari, gdje smo ga posjetili prije nekoliko dana, tragom saznanja da se ovaj mladi domaćin vratio iz Trebinja i započeo život na imanju napuštenom više od trideset godina. Kada kažemo vratio, pa i nismo izabrali pravu riječ s obzirom da je naš današnji sagovornik 1970. godine rođen u Policama, u Trebinju. Možda bi prava riječ bila “novonaseljenik“ jer, nizom okolnosti koje su se posložile kao kockice, Milan Kovačina je ovakvu odluku donio na dan 10. aprila kada je trebinjski Štab za vandredne situacije donio odluku o zabrani međugradskih kretanja. Milan nam je tokom razgovora rekao da je baš to bio momenat konačne odluke i početka života u Sedlarima. Tog dana, nastavlja priču Milan, sam shvatio da život u porodičnom stanu u Policama gubi svaki smisao i da moj pravi put u životu vodi baš tamo odakle je došao moj otac Jovo, u moje Sedlare. Idem tamo gdje nema zabrana da se radi i stvara i da se osjetim korisnim za svoju čitavu porodicu. Tog momenta Trebinje je bilo mjesto koje treba što prije napustiti.

kovacine.jpg (255 KB)

Pored niza okolnosti, imao sam sreću što sam po prirodi emotivno bio vezan za svoje korijene i porodično ognjište. Dolazio sam povremeno u svoje Sedlare i sačuvao kuću od propadanja. Čak i rat 90-ih godina sam proveo u svojoj kući i na položajima iznad svoga sela. U pravom smislu riječi, braniti svoju djedovinu je pripalo meni tih devedesetih, ali taj osjećaj ratnog prisustva u svom domu je pojačao privrženost i neodvojivu vezu za svoje korijene i porodično ognjište. To je bio spoj ratom stvorene emocije i porodične tradicije. Sačuvati svoj prag od neprijateljske okupacije bio je moj životni cilj. Ostvario sam ga u tim najtežim godinama.

Kada me neko upita kako sam planirao i odlučio da se vratim u selo, skoro da mi ne vjeruje da je taj trenutak odluke bio u jednom danu. Iskreno rečeno, imao sam podršku supruge Mirjane koja radi u Trebinju kao trgovac i dolazi u smjenama da mi pomogne. Imao sam nešto i ušteđevine da obnovim štale, torove za koze i stari svinjac. Trebalo je krenuti u prazno.

Uz pomoć porodice, za deset dana je sve bilo spremno da se pokrene život u ovom mom porodičnom gazdinstvu.  Naruku mi je išlo i proljeće da mogu zasaditi bašte i vrte radi stoke, ali i zasade krompira, luka i ostalog za porodicu koja sada živi i u Trebinju i u Sedlarima.

Moju odluku je podržala supruga Mira ali se u radove uključila i čitava porodica, pošto ovo sve ne bi imalo smisla da se oni nisu uključili.

kovacine-3.jpg (218 KB)

Milanova supruga Mira kao da je iščekivala da se uključi u ovaj razgovor. Željela je da istakne: Samo ću Vam reći da je naš porodični život imao takav obrt proljetos, neplanirano. Da je za nepovjerovati! Iz jednog životnog pravca, za jedan dan, otišli smo u potpuno novi pravac. Zamislite samo da smo oboje bili polaznici kursa engleskog jezika u Narodnoj biblioteci do februara mjeseca, sve do pojave korona virusa. Suprug Milan, kao dugogodišnji vozač autobusa u jednoj turističkoj agenciji, želio je da što bolje ovlada engleskim jezikom radi posla koji radi, a ja, kao uslužni radnik, trgovac, smatrala sam da u turističkom gradu moram znati osnovne pojmove jednog stranog jezika. U jednom danu mi ostavljamo sve započeto i opredjeljujemo se za odlazak u Sedlare. Bila je to takva suprotnost da, mjesec dana poslije Milanovog odlaska, mnogi naši poznanici i rodbina nisu mogli povjerovati u ono čime smo počeli da se zanimamo.

ZA sebe kažem često, otkriva nam Mirjana, da sam gradsko dijete, te da su mi  mnogi od seoskih poslova bili nepoznati do prije nekoliko mjeseci. Pokazali smo još jednom da, sve što istinski želiš da naučiš, što bi se reklo, zašto postoji želja i volja, to stvarno i možeš. Kako da se pomuze i usiri mlijeko nije bilo koga upitati u selu. Morala sam se snaći.  Potražila bih na internetu,  a tamo možeš da naučiš: Kako se siri i suši sir, kako se konzervira u maslinovom ulju kozji sir i koliko mu traje zrenje, sa čime se hrane prepelice i norke da dobiješ najbolja jaja, te niz nanovo stečenih saznanja koja su nam bila potrebna da se bavimo uspješnom proizvodnjom zdrave hrane. Prve svoje proizvode, sir iz ulja i jaja od norke i preplice, prodavali smo u jednoj prodavnici zdrave hrane u Trebinju. To je novac koji smo brzo zaradili i koristili smo ga samo za neophodna druga ulaganja, za pokretanje života u davno napuštenom domaćinstvu.

Dok smo razgovarali o početnim ulaganjima u poljoprivrednoj proizvodnji, Milan je želio da nam istakne i pomoć Agrarnog fonda koja je bila za mnoge značajna u protekloj proljetnoj sadnji.

Korisnik sam jednog većeg paketa, dodaje Milan, koji mi je i te kako dobrodošao da zasadimo vrte i proizvedemo značajne količine krompira. Moja obaveza je da Agrarnom fondu vratim 300kg kromira  a ostatak je mojoj porodici i za tržište. Ovo što radi Agrarni fond je dobar primjer kako država može da bude od obostrane koristi uz svog poljoprivrednika. Jednostavno rečeno: sa mnom su investirali u proizvodnju i pratili me do gotovog proizvoda koji mogu oni da otkupe i prodaju nekom trgovačkom lancu.

Često razmišljam da proširim ovo porodično domaćinstvo, ali nemam trenutno ekonomske moći da se bavim ozbiljnom poljoprivrednom proizvodnjom.

kovacine-2.jpg (226 KB)

Dobri uslovi ovdje postoje za bilo koji stočarski uzgoj, a čak sam razmišljao da paralelno sa kozama uđem u ozbiljan uzgoj muznih krava i veće proizvodnje mlijeka i sira, kako kozjeg, tako i kravljeg. Kada bih imao podršku zajednice, odlučio bih se za manju farmu muznih krava. Izgradio bih objekat na svojoj parceli nedaleko od rijeke.

Mljekara Pađeni sa svojom cisternom prolazi kroz Mrkonjiće što bi meni značilo sigurnost u otkupu mlijeka, ako ne bih išao direktno na proizvodnju sira. Izgradnjom puta Trebinje-Ljubinje, koji je kao nov od prije 40 godina, mnogima se otvaraju mogućnosti dobre komunikacije do naših starih imanja. Popovo polje, sa poboljšanjem ove putne mreže, dobiće dosta olakšanja. Ko želi da radi ne može da se žali da ne postoje sva tri izvanredna uslova za pristojan život na periferiji, sada imamo i put i vodu i struju.

Paralelno sa izgradnjom puta gradi se i Duhovni centar u Mrkonjićima. Mrkonjići su tu preko puta, a ove dvije činjenice mogu da budu dobar početak neke turističke priče. Možda je vrijeme koje dolazi, vrijeme vraćanja našem napuštenom selu. Neki su u Popovu vidjeli kraj i nestanak života a ja suprotno - ja vidim početak. Reći ću vam još nešto. Hoću da vjerujem i da sam optimista, a čak imam informaciju da će ispod našeg sela proći Jadransko - jonski put. Ta evropska magistrala, ako bude prolazila tuda, vratiće u život mjesta koja su skoro pred izumiranjem. Naći će se neki posao uz taj evropski koridor. Zato sam ja optimista. Bilo bi pogibeljno kada bi ove prostore naseljavali neki nama manje dragi ljudi, a da mi ne želimo da se vraćamo na svoje.

Priči o proizvodnji u poljoprivredi nekad i sad, nikad kraja. Pričali smo dugo o životu u Sedlarima. U ovom razgovoru Milan se prisjećao da je kao dijete zapamtio koliko je teško bilo, u odnosu na danas, obrađivati zemlju i u bezvodici pogledivajući u nebo isčekivajući berićetnu ljetinju.

I ovaj Milan Kovačina kao i onaj stari, njegov djeda Milan Kovačina Lucanov sa početka ove priče, nisu se razlikovali samo u jednome, a to je optimizam i želja da se sačuva selo. Tu tradicionalnu patrijahalnu nit nam još jednom  danas pokazuje Milan dok je, s posebnom emocijom u glasu, privodio kraju ovaj razgovor:

„Dođite nam za Ilindan.... Taj dan selo prislužuje kod Iline crkve i godinama je bio običaj da moji Sedlarci, potomci iz ovog sela, dolaze iz čitavog svijeta. A ove godine....!?

Milan je zastao, šireći ruke, davajući nam do znanje da će mnogi biti spriječeni da dođu svojoj crkvi, u svoje selo, a onda dodao:

„Dođite nam... Ilindan je. Taj dan će prvi put u našu, pradjedovu kuću, doći moj unuk Luka! Dobre ste čuli... Da, Luka! Baš kako i priliči pravim Kovačinama Lucanovićima“.

Danas svjedoči unuk Milan

Da ova priča bude još interesantija čitaocima „Glasa“, prisjetićemo se teksta iz arhive Glasa Trebinja.  U jednom broju, s kraja prošlog vijeka, tačno prije 35 godina, intervjuisali smo starog Milana Kovačinu Lucanova, gdje smo na ovom mjestu, pred istom porodičnom kućom, ovekovječili život nekoliko staraca koji su tada pričali o neopisivim greškama tadašnjeg sistema i državne politike koja „gasi sela i pretvara gradove u kasarne“.

kovacine-4.jpg (158 KB)

Stari Milan Lucanov, koji je i tada bio naš domaćin je upravo djeda našeg današnjeg sagovornika. Svaka izgovorena riječ kada je ovaj starac govorio o Sedlarima i  svim popovskim selima, sve do danas ima proročansko značenje.

Nekoliko decenija poslije, upravo njegov unuk Milan, djelimično odgovara na pitanja i dileme, i sedlarsko pitanje koje je bilo univerzalno za sva sela u Popovu od prije više od tri decenije. Posmatrajući sa tolike udaljenosti,  možda baš nezapaženo, danas svjedočimo početku  novog života popovopoljskog sela. Onaj točak za koga se kaže da je stao i da se počinje vraćati na drugu stranu mora da dobije prvi zalet sa ovim idejama i ovim ljudima koji  su odlučni da pokušaju vratiti život  selu iznova.

Tačno je, nastavlja naš sagovornik, da je samo jedna generacija rođena u gradu, a ta ista gradska generacija uočava greške svojih roditelja koji su napustili svoja imanja i odlazili u gradove koji su bili mamac za lagodan život. Ja se kao dijete sjećam mog djeda Milana koji je baš u tom tekstu, tada objavljenom, kritikovao čitav sistem i stvaranje kolektivne svijesti o bajkovitom gradskom životu .

Pogled sa Zaglavice doseže do Čvaljine i Veličana. Sudeći po rodnim površinama u sedlarskoj granici polje pomalo nestaje istočno prema Poljicu, šuma otima, a šikara i trnovina osvaja rodnu zemlju od Miloševije dolina do Kladenaca na drugoj strani rijeke. Ogromne površi nenekadašnjeg poljoprivrednog kombinata „Popovo polje“ samo su djelimično vraćene u namjenu i uredno kultivisane. Najviše je neobrađene pustoši, pogotovo u pravcu Dračeva, Drijenjana i Mrkonjića. Lako je zapaziti da na ovim prostorima, od petnaestak kvadratanih kilometara, živi vrlo mali broj ljudi. Poneka obrađena njiva uz Trebišnjicu i poneko stado ovaca koje dolaze od Poljica još jedino potvrđuju da ovaj prostor nije potpuno napušten i pust.

Na ovoj lijevoj strani polja živi vrlo malo stanovnika. Saznao sam u razgovoru sa Milanom da od Zavale do Huma sela živi nešto više od dvadeset stanovnika. Kao kroz šalu Milan nam je rekao da su u selima ostali samo „ključari“ kojima je zadatak da u ovom desetljeću pogase svjetla i  zaključaju seoske kapije.

Ova neukusna šala, kaže Milan, je naša sušta istina.

„Možda će vrijeme kovida 19, i sve ono što je sa sobom nosila ona epidemija ostati zapamćeno po velikom obrtu i nekom novom putu u drugom pravcu..“