Iako doktori konstantno i neumorno apeluju kako su redovni preventivni pregledi ključni za rano otkrivanje karcinoma, a samim tim i za uspješno liječenje, kod nas i dalje postoje slučajevi gdje vidimo koliko su ljudi sposobni da trpe bol, a kod doktora najčešće dođu kad je on već nemoćan pred ovom bolešću. Nikome nije lako da čuje dijagnozu karcinoma, i u tom trenutku se, osim sa strahom za život, suočavaju i sa mislima kako takvu vijest saopštiti porodici. Međutim, porodica je uvijek najveći oslonac i motivacija za borbu i koračanje naprijed.

Ljubica Miljanovic.jpg (266 KB)

Dr Ljubica Miljanović

Još, možemo reći davne, 2006. godine oformljena je Služba za onkologiju i glavni inicijator tog poduhvata je bila doktorica Ljubica Miljanović, tada radiolog i onkolog u Bolnici Trebinje. Iako je u početku bilo izuzetno teško, doktorica je odlučila da se izbori sa svakim problemom i obezbijedi svojim sugrađanima liječenje od malignih bolesti u njihovom gradu.

„Dok sam radila kao radiolog u Bolnici Trebinje primjetila sam koliko pacijenata sa malignim oboljenjima mora da putuje u druge centre, najčešće u Foču, tamo primaju hemoterapiju i vraćaju se kući, što nije nimalo prijatno. Poželjela sam da se i u Trebinju napravi jedno takvo odjeljenje. Čvrsto sam riješila da upišem onkologiju i pokrenem Odjeljenje za onkologiju u Bolnici. S obzirom da nije bilo slobodnog prostora, odlučili smo da uredimo stare prostorije za fizikalnu terapiju. Dva naša sugrađanina koja rade u inostranstvu i naša doktorica koja radi u Njemačkoj su se javili kao donatori, a doktor Saša Jungić, koji je bio nacionalni koordinator za maligne bolesti, poklonio nam je komoru za rastvaranje lijekova jer su ti lijekovi citotoksični za medicinske sestre koje ih rastvaraju“, prisjeća se doktorica početaka na onkologiji i posebno ističe kako je tim sestara koji čine Milimirka Orbović (glavna sestra), Vladanka Bulajić, Sanja Đino i Ljubinka Majkić, jako požrtvovan, uvijek nađu razumijevanje za svakog pacijenta i ništa im nije teško.

Međutim, osjeća potrebu da posebno istakne da je Milimirka Orbović, koja se prva javila da radi sa onkološkim pacijentima, ove godine proglašena za najbolju sestru Bolnice.

Porast malignih oboljenja je evidentan, kao i smrtnost. Kako kaže doktorica Miljanović, podaci Svjetske zdravstvene organizacije ukazuju na to da će, za 10 do 20 godina, svaki treći stanovnik planete imati neki oblik karcinoma, što je zabrinjavajuć podatak.

„Prema evidenciji Instituta za javno zdravstvo, na petogodišnjem nivou uvijek imamo porast oboljelih od maligniteta za oko 25 odsto u Republici Srpskoj. Pored kardiovaskularnih oboljenja, malignitet je najčešći uzrok smrti. Baš zbog toga moramo da posvetimo veliku pažnju prevenciji oboljenja od karcinoma, ranoj dijagnostici i na kraju terapiji“, pojašnjava doktorica Miljanović i ističe kako je primjetno da sve veći broj žena dolazi na prve i redovne preglede iako ništa nisu napipale niti imaju ikakvih problema. Kako doktorica kaže, to je nešto što svakog doktora raduje jer pokazuje da se svijest ljudi sve više podiže, da brinu o sebi i svom zdravlju i polako idemo naprijed.

Nažalost, nastavlja doktorica Miljanović, uvijek imamo oko 30 odsto pacijenata koji se jave u terminalnoj fazi. Istina je, po njenim riječima, da su mnogi simptomi nespecifični, međutim ima ljudi koji zatvaraju oči pred evidentnim problemom kao što su ginekološka krvarenja, naročito krvarenje u menopauzi, krv u stolici ili čvor na dojci i odlažu suočavanje iz straha. Isto tako, ima ljudi koji odreaguju na prve simptome bolesti, pa i na najmanji bol.

„Za prevenciju i izliječenje mnogo znači koliko je pacijent psihički jak. Kada primijetim nešto suspektno i kažem pacijentu, nikad ne znam kako će odreagovati. Obično je to prvo stanje šoka i nevjerice, dok mozak ne preradi tu informaciju. Pacijent se osjeća izgubljeno i zbunjeno, ali u čovjekovoj prirodi je da se bori te vrlo brzo mobiliše svu svoju snagu i postane borac za svoje ozdravljenje, lijepo sarađuje i prihvata terapiju koju u početku mnogi odbijaju. Radeći kao onkolog, upoznala sam žene koje su bile izuzetno jake i brzo prihvatile svoju bolest, a zatim su i jako pozitivno uticale na one žene koje su bile depresivne. Smještala sam ih u istu sobu, to su bile kao male radionice psihoterapije, razmjenjivale su iskustva sa hemoterapije, o gubitku kose, a naročito o mastektomiji“, kaže saosjećajno doktorica Miljanović i naglašava kako je svaki pregled stresan, obojen neizvjesnošću i iščekivanjem.

„Najviše želim da istaknem važnost primarne prevencije odnosno izbjegavanje faktora rizika kao što su pušenje, alkoholizam, gojaznost, fizička neaktivnost i pretjerano izlaganje suncu, a posebno apelujem na mlade da ne odlaze u solarijume. Takođe, moram da podvučem koliko je bitan samopregled dojki kod žena, kao i preventivni pregledi, prije svega ginekološki, gdje se može sprečiti pojava karcinoma odnosno pojava karcinoma liječenjem prekanceroza grlića materice“, navodi doktorica Ljubica Miljanović i ističe koliko je važno da se na nivou Republike Srpske rade skrining programi, gdje su onkolozi već započeli aktivnosti da se ti skrininzi realizuju, posebno za najčešća maligna oboljenja.

Doktorica Radmila Ilić, radiolog u Bolnici Trebinje, ističe kako je posebno ponosna na to što se broj preventivnih pregleda sve više povećava. To se, prema njenim riječima, najviše primijeti kod žena koje dolaze redovno na ultrazvuk dojki, a ujedno rade i samopreglede i javljaju se ukoliko osjete bilo kakvu promjenu.

Dr Radmila Ilic, radiolog u Bolnici Trebinje.jpg (288 KB)

Dr Radmila Ilić, radiolog u Bolnici Trebinje

„Radiolog je obično prvi koji uoči neku sumnjivu promjenu kod pacijenta. Takvu vijest nije nimalo lako saopštiti. S obzirom na to da, bez Ph nalaza, nemamo pravo da tvrdimo da je nešto benigno ili maligno, kada nešto primijetimo pripremimo čovjeka da bi nalaz mogao biti loš. Ukoliko nalaz bude loš trudimo se da ohrabrimo pacijenta i damo mu snagu jer nikome nije svejedno da dobije takvu informaciju. Međutim, u isto vrijeme moramo biti i umjereni da neko ne bi zanemario promjenu. Naravno da je takva vijest šok, ali je čovjek uvijek spreman da se bori“, kaže doktorica Ilić, koja je radiolog već sedam godina.

Nakon što se pacijentu dijagnostikuje maligno oboljenje, upućuje se na Službu za onkologiju, gdje se od 2020. godine vodi bolnički registar novooboljelih unutar jedne godine. Iz tih podataka se primijeti trend povećanja oboljelih od malignih bolesti, oko 20 pacijenata više svake godine. Iako je primjećen sve veći broj malignih bolesti svuda u svijetu, pa i u Hercegovini, posebno je kod nas zabrinjavajuće to što se pacijenti javljaju najčešće kad je bolest već u odmaklom stadijumu.

Prema riječima doktora Mirka Kolaka, onkologa u Bolnici Trebinje, najučestalija maligna oboljenja su karcinom dojke, karcinom pluća, karcinom kolorektuma i, kod muškaraca, na drugom mjestu je karcinom prostate.

„Što se tiče onkologije, veliki problem je to što još uvijek nemamo organizovan skrining na nivou države kao ni genetsko testiranje, a samim tim ni mogućnost profilaktičkog djelovanja na osnovu genetskih analiza. Ljudi su, zapravo, prepušteni sami sebi da rano otkriju bolest. Karcinomi se najčešće javljaju u šestoj i sedmoj deceniji života, međutim imamo pojavu karcinoma i kod dosta mlađih osoba. Od pete decenije života su preporučeni skrininzi za najučestalije karcinome kod kojih možemo uticati na smanjenje smrtnosti“, kaže doktor Kolak i dodaje kako za većinu najučestalijih karcinoma ne možemo reći koji je konkretan uzročnik izuzev na primjer karcinoma grlića materice koga uzrokuje humani papiloma virus HPV, ali su preventivni pregledi i redukcija faktora rizika najbolji načini za borbu protiv ove bolesti.

Sluzba za onkologiju osmijehom i lijepom recju se trude da pacijentima svaki dan ucine ljepsim.jpg (339 KB)

Dr Mirko Kolak sa saradnicama - U Službi za onkologiju osmijehom i lijepom rječju svi se trude da pacijentima svaki dan učine ljepšim

Doktor Kolak ističe da ga posebno raduje što na onkologiji odnedavno rade i dva psihologa jer nije lako suočiti se sa malignom bolešću, ni pacijentu ni porodici, i u tome treba da učestvuju i stručna lica.

„Kada se pacijent suoči sa dijagnozom karcinoma, nema emocionalnog stanja kroz koje neće proći – od anksioznosti, straha, neizvjesnosti, bespomoćnosti, preispitivanja do ljutnje na samog sebe što se nije ranije javio. Zatim, postepeno prihvata bolest i trudi se da pomogne sebi i traži način da liječenje bude što uspješnije. Izuzetno je teško gledati pacijente, to psihički teško podnosim, naročito kad je u pitanju mlađa osoba. S obzirom da sam imao i lično iskustvo i da mi je majka preminula od karcinoma, apsolutno razumijem svakog od njih i saosjećam sa njima. Danas skoro da nema porodice koja se ne suočava sa karcinomom, ali je sreća što je većina toga rješiva ukoliko se pacijent javi na vrijeme. Nažalost, u Hercegovini imamo zastrašujuće primjere gdje ljudi dođu kod ljekara kad su apsolutno nepokretni i ne mogu više da izdrže bolove, a mi tad ne možemo više ništa da uradimo da pomognemo tom pacijentu“, kaže doktor koji zrači pozitivnošću i navodi da je uvijek izazov reći pacijentu istinu, ali ujedno je i ublažiti kako bismo mu dali ohrabrenje za dalje liječenje.

Iako na terapiju za određene tumore pacijenti moraju da čekaju, što ne bi smjelo da se dešava u onkologiji, napravljen je pomak u liječenju ove bolesti. Najveću revoluciju u onkologiji je napravila imunoterapija koja djeluje tako što podstiče sopstvene ćelije imunog sistema da se samostalno bore protiv tumora. To je skroz novi koncept u onkologiji unazad desetak godina.

Bez obzira na sve što ovi pacijenti prolaze i na sve što moraju da izdrže na putu ka ozdravljenju, na onkologiji je, prema riječima doktora koji se trudi da im boravak na ovom odjeljenju olakša koliko je to moguće, atmosfera najveselija.

„Došli ste na onkologiju i prvo što pomislite je da su tu pacijenti osuđeni na bezizlaz i metastatske bolesti, primaju i hemoterapiju. Ali, fascinantno je koliko ti pacijenti to dobro podnesu, koliko je atmosfera na onkologiji veselija nego na drugim odjeljenjima, ti pacijenti dišu jednim plućima. Ujedno se i mi trudimo da im omogućimo da što lakše podnesu borbu sa bolešću, ali i sa svojim mislima“, kaže doktor Kolak sa određenom dozom divljenja prema snazi koju posjeduju njegovi pacijenti.

Timu onkološkog odjeljenja odnedavno su se pridružila i dva psihologa, Milana Koprivica i Bojana Savić, koja se trude da maksimalno pomognu onkološkim pacijentima kroz razgovor. Kako ove mlade djevojke navode, prilika koja im se pružila je veliki izazov, ali i humano djelo i bez razmišljanja su prihvatile ovaj zadatak.

„Činjenica je da je broj onkoloških pacijenata svake godine sve veći i, kao što je veliki izazov liječiti te pacijente, tako je izazov i biti njihov psiholog. Sigurno je da to nije lak zadatak i da i mi moramo da budemo jaki i damo svoj maksimum u borbi za očuvanje psihičkog zdravlja onkoloških pacijenata jer, ukoliko je emocionalno stanje pacijenta stabilnije, i njegov imunološki sistem će biti bolji, lakše će se oporavljati i podnositi terapiju. Svaki pacijent je individua za sebe i na različite načine podnose dijagnozu, ali većina pacijenata mora osjetiti strah i baš u tim trenucima im je potrebna podrška, lijepa riječ i pomoć u prevazilaženju bojazni za sopstveni život“, riječi su Milane Koprivice, psihologa na onkologiji.

Kada su u pitanju mlađi pacijenti, navodi Koprivica, porodica to izuzetno teško podnosi i svako od njih osjeća veliki strah, ali kako vrijeme prolazi primijetimo da jednostavno prihvate trenutnu situaciju i shvate da su podrška i borba najvažniji, kao i povjerenje u doktore.

Nakon što se pacijent suoči sa dijagnozom i prihvati je, nadovezuje se Bojana Savić, takođe psiholog na onkologiji, dolazi do razmišljanja kako da to saopšti porodici jer je to veliki teret koji cijela porodica mora da podnese.

„Pacijet će, želeći da što manje opterećuje porodicu, mnoge stvari zadržavati u sebi i pogoršavati svoje emocionalno stanje. Zato smo mi tu, da im pružimo podršku, da ih saslušamo, damo savjet. Kada se pacijent suoči sa gubitkom života, a činjenica je da im je to u glavi, mora taj svoj doživljaj gubitka da pretvori u svoj dobitak i da očuvanje života i kvaliteta istog bude njegov primarni cilj. Mi se maksimalno trudimo da to i postignu i da im damo motivaciju za borbu“.

REPUBLICI SRPSKOJ JE NEOPHODAN INSTITUT ZA ONKOLOGIJU

„Moja želja je, kao i svih onkologa Republike Srpske, da se izgradi Institut za onkologiju gdje bismo na jednom mjestu imali dostupne sve usluge, dijagnostičke i terapijske pretrage, što mnogo znači pacijentu. Već postoje saznanja da je predsjednica Željka Cvijanović obećala pomoć u izgradnji Instituta i prvi koraci su već preduzeti. Savremena terapija bazirana na genetskom testiranju i molekularnom profilisanju tumora ima tendenciju da maligne bolesti prevedu u dugogodišnje hronične bolesti, kao što je slučaj kod hroničnih nemalignih oboljenja. Posebno se pokazala efikasnom imunoterapija, naročito kod karcinoma pluća, čak i metastatskog. U posljednje vrijeme, savremena terapija melanoma je znatno uticala na poboljšanje liječenja“, zaključuje doktorica Miljanović uz napomenu da bez obzira koju terapiju primjenjujemo moramo voditi računa o očuvanju kvaliteta života pacijenta.

U ONKOLOGIJU MORAMO ULAGATI

„Brojne su poteškoće u onkologiji i u nju treba zaista ulagati jer je sve više pacijenata. Ostvaren je veliki napredak u smislu da se danas po nekoliko godina liječe bolesti koje su prije 10 godina bile neizlječive, a u isto vrijeme pacijent ima i kvalitetan život. S obzirom da je karcinom dojke najrasprostranjeniji, idealno bi bilo da se otvori Centar za dojku u kom će postojati mamografski aparat sa tomosintezom. Samo formiranje Centra na nivou Hercegovine koji bi objedinio multidisciplinarni pristup hirurga, onkologa, radiologa i patologa bi doprineo tome“, navodi doktor Kolak ističući nadu da će onkologija dobiti adekvatan prostor kad se izgradi nova Bolnica, a kad se uzme u obzir da trećinu hospitalizovanih čine onkološki pacijenti, jasno je da je onkologiju neophodno proširiti kako infrastrukturno tako i kadrovski.

NA LISTI A JE SAD I LIJEK OKSIKODON

Finansiranjem i uvođenjem savremenih lijekova u zdravstveni sistem Fond teži da unaprijedi kvalitet života oboljelih i što efikasnije liječenje te je u proteklih nekoliko godina uveo brojne inovativne terapije u liječenju onkoloških pacijenata.

valerija lakic direktorica trebinjske filijale fonda zdravstvenog osiguranja rs.jpg (216 KB)

Valerija Lakić, direktor trebinjske filijale Fonda zdravstvenog osiguranja

„Fond se stalno trudi, gledajući svijet i kako drugi to rade, da u skladu sa svojim finansijskim mogućnostima što više lijekova omogući našim pacijentima. Od prvog avgusta uveli smo jedan novi lijek koji se tiče terapije anksioznog bola kod onkoloških pacijenata i taj se lijek zove oksikodon. On je bio na listi neregistrovanih lijekova u tabletama, međutim on se sad nalazi na listi A, tako da pacijenti oboljeli od malignih oboljenja mogu da dobiju ovaj lijek potpuno besplatno. Inače, kad je neki lijek na listi A, pacijenti oboljeli od malignih oboljenja ga ne plaćaju“, navodi Valerija Lakić, direktorica trebinjske filijale Fonda zdravstvenog osiguranja i naglašava da su svi osigurani kad su u pitanju maligne bolesti, da sama dijagnoza oboljelom daje zdravstveno osiguranje bez obzira da li ima uplaćene doprinose ili ne.

Prema riječima direktorice Lakić, Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih država koja tim bolesnicima omogućava potpunu zdravstvenu zaštitu, a ujedno se Fond trudi da uvodi i nove lijekove koji su se pokazali na tržištu kao efikasni.

PLASTIČNOM REKONSTRUKTIVNOM HIRURGIJOM SE ČUVA IZGLED ŽENE I NAKON OPERACIJE

„Fond zdravstvenog osiguranja daje besplatnu operaciju ženama oboljelim od karcinoma dojke, što znači da u jednom aktu možemo uraditi totalnu mastektomiju sa endoprotezom. To sinhronizovano rade hirurg onkolog koji odradi onkološki deo operacije i specijalista plastično-rekonstruktivne i estetske hirurgije“, kaže doktorica Miljanović, sa posebnom empatijom za pacijente i željom da svakom pacijentu pomogne.

PORODICA NEIZMJERNA SNAGA (tekst dr Mirka Kolaka)

Nažalost, danas su rijetke porodice koje se ne suočavaju sa dijagnozom raka. Radeći kao onkolog neizbježno saosjećam sa svakom od njih. S vama želim podijeliti sudbinu jedne koja je ostavila poseban pečat na mene.

Idilu porodične radosti ruši saznanje o bolesti

Tatu još nije prošao mamurluk od slavlja. Sedmogodišnjak i dvije godine mlađa sestra svojim igračkama uredili su kutak u velikoj sobi za dolazak sestrice. I tek što ih je plač budio nekoliko noći, tata je morao za Beograd. Odlazak u bolnicu u Beogradu uvijek znači nešto ozbiljno. Nevjerica, šok, zaprepaštenost, strah i panika prekinuli su radost dječijeg plača. Bolest, čije se ime u našem kraju ne može ni izgovoriti, koja je oličenje bespomoćnosti, i čijim saznanjem prestaje sve što je ranije postojalo, došla je i u njihov dom. Razarajući pluća njihovog oca, narušila je njihov mir, izazvala tugu i nevjericu i najavila neizvjesnu budućnost. Tridesetosmogodišnji otac je po povratku kući, skrivajući emocije od svojih najmilijih, često osamljen i zamišljen pokušavao naći izlaz. Nezaobilazna pitanja u strahu za budućnost svojih najdražih su odzvanjala: Zašto baš meni? Zašto baš sada kad treba da živim? Kako sada naći način za život?

Rješenje se nazire

Suočavanje se metastatskom bolešću postepeno je prerastalo u prilagođavanje problemu. Hrabrost se instiktivno rodila u pogledu na svoju djecu i suprugu koja skrivajući suze uspavljuje tek rođeno dijete. U njegovoj glavi odzvanjale su riječi sa konzilijuma da se bolest može liječiti i da postoji lijek. Nada je bila u lijeku koji nije bilo moguće nabaviti u našoj državi. Izazov sa kojim se suočio prerastao je u borbu za iznalaženje načina kako pribaviti lijek. Bile su to tablete koje su dostupne u SAD-u.

Zar jedne tablete mogu toliko uticati na našu sudbinu? Zar one mogu povratiti narušenu harmoniju i sreću? Da li je moguće da postoji taj čarobni lijek? Neizvjesnost je prekinuo poziv rođaka koji je uspio da ga pronađe. Pošiljka bi stigla za desetak dana na aerodrom u Ćilipima.

Uslovi u kojima živimo često nam ne daju vremena da se bavimo sobom. Možda je to nekada i dobro, jer ne bi preostalo snage za našu borbu. Lijek je tu, ali trebalo je pronaći sredstva za kupovinu. Za jedan mjesec bi se mogao naći način. Kako naći novac za dalje? Kako obezbijediti egzistenciju za porodicu?

Zahvaljujući porodici i donacijama koje su pokrenuli prijatelji, prikupljena su neophodna sredstva. Kako je otpočelo liječenje, bolest je prerasla u izazov s kojim se može nositi. Narušeni kvalitet života se polako vraćao. Uživao je u igri svoje djece, gledao kako se kćerkica uspinje, pravi prve korake i ponovo odlazio na posao. Bolesti bi se prisjećao samo kad bi odlazio na redovne tromjesečne kontrole.

Novo iskušenje i nova nada

Nakon nepune tri godine, bolest se ponovo probudila, snažnija nego na početku, i izazivajući bol. Nakon zračenja kičme, predloženo je da se liječenje nastavi drugim lijekom koji takođe nije bio dostupan u našoj državi. Ponovo se svijet ruši i ponovno iste emocije naviru. Kako naći snagu za dalje? Vrijedi li tolika borba? Efikasnost lijeka protiv te okrutne bolesti sada nije bila upitna, ali je postalo jasno saznanje njene ograničenosti. Ponovo se uzdiže i crpi snagu u svojoj porodici. Na moj prijedlog aplicira za program donacije lijeka i uspijeva dobiti nama nedostižne tablete. Ponovo se bolest obuzdava i otac se prisjeća bolesti samo na kontrolnim pregledima. Istina, njegova osjećanja ga ne čine tako jakim. Često je kolebljiv, i u mislima i sa strahom od neminovnog pogoršanja nastavlja gledati kako njegova djeca rastu.

Borba se nastavlja

Iskušenje još jačeg inteziteta uslijedilo je nakon četrnaest mjeseci. Ima li volje i snage za dalje? Ima li načina? Odlazi na konzilijum.  Predložili su hemoterapiju, koju je u startu odbijao. Više nema načina da se bolest kontroliše samo tabletama. Vrativši se, u svom domu zatiče djecu kako su se zaigrala u ulogama junaka najljepše basne u stihu koju im je čitao bezbroj puta. Trogodišnja razigrana kćerkica mu trči u zagrljaj s povikom: „Tata ja sam ježić“. Uhvativši je čvrsto u naručje, on joj odgovara: „Ovo je naša kućica i ne damo je ni za šta na svijetu“. Snaga je neupitna, borba se nastavlja...

Borba sa karcinomom je borba cijele porodice. Snaga se rađa u nesebičnoj ljubavi najbližih. Oni su vječno s nama.