miira.jpg (144 KB)

„Život je igra, a ja volim da se igram...“, konstatacija je kojom sebe u svega par riječi, a sasvim dovoljnih, opisuje Mirjana Gavrilović. Svestrana i čudesna žena. Majka tri sina i baka četvoro unučadi. Neizmjerno ponosna na svu svoju djecu i, kako nam reče, nikad srećnija dok u svojoj 57. godini, životu vedro hrli.   

Iako je kroz tu istu igru počesto i dobro gurala, nije se saplela niti pala. Naučila je da ima kome i čemu da se raduje. Da ima milion razloga da svaki novi dan najradosnije prigrli. Da je tren sadašnjice jedini za koji se vrijedi boriti. Da se zbog svega toga valja igrati.

Život ju je vodio svuda. Od sela do evropskih prestonica, ali je Trebinje ostalo njena baza. U Trebinju je završila Gimnaziju, udala se, rodila djecu, radila kao službenik u fondu PIO, brinula o porodici. Sva živahna i energična nikad nije voljela kancelarijski posao. Zato je mogućnost odlaska u penziju, iskrena je, objeručke prihvatila. I konačno, posvetila se sebi.

„Evo me, godinu i po kasnije uživam! Znala sam da je došlo vrijeme da ostvarim sve ono što je godinama čučalo u meni. Nijednog trenutka mi nije dosadno. Slikam, šetam, vozim bicikl, kuvam, čitam, družim se sa meni dragim ljudima, tu sam ako zatrebam sinovima i snahama i naravno njihovoj djeci“, sa puno smijeha, grlenim glasom nam priča.

Toliko poleta u nekome rijetko se danas sreće. Energija, koju tako lako prenosi na svakoga, zarazna je. Nismo iznenađeni onda ni što sve čega se lati ima pozitivan ishod. U penziji ne miruje i prvo što je uradila, pokrenula je agenciju „Pomoć u kući“. 

„Smatrala sam da Trebinju, ako je već grad turizma, treba ovakvo nešto. Mnogo je ljudi kojima je potrebno održavanje stanova ili kuća dok nisu tu, mnogo je turista koji nam dolaze, a apartmane je neophodno prethodno očistiti i srediti. Sarađujem sa nekolicinom žena u koje imam povjerenje da će posao odraditi kako treba. Uglavnom, održavamo apartmane i primamo i ispraćamo goste. Zadovoljna jesam kako agencija radi, mada mislim da bi mogla bolje kada bi bilo više zainteresovanih za rad na ovakvom poslu“, objašnjava nam Mira, koja se od prošle godine, u okviru agencije, bavi i keteringom.

ll.jpg (292 KB)

Ketering ili dostava servirane hrane, finih, sitnih zalogajčića u njenu priču nije ušla iznenada. Naime, po svemu drugačija, ova žena kojoj samo jelo ne znači toliko koliko kad je pažljivo dekorisano, ima mnogo dublju pozadinu. Baveći se odavno zdravom prehranom, došla je na ideju da ukusne parčiće hrane priprema služeći se isključivo domaćim, svježe ubranim šumskim plodovima i začinima sa Bijele Gore i okolnih trebinjskih brda. Bogatstvo zdravlja sa hercegovačkog podneblja vješto usklađuje u ukusne mini obroke. Pritom, imala je od koga sve to i da nauči.

„Ujna mi je Mađarica i preko nje znam dosta o mađarskoj kuhinji, od mame da spremam zimnice, a od tetke koja je bila profesor biologije i hemije izučila sam literaturu kako se šta pravilno sprema i šta sa čim ide. U kući imam milion začina iz prirode, ljekovitog bilja, svega što naberem i onoga što sadim. Znam kad šta prispijeva i zaputim se u Bijelu Goru, ostanem po nekoliko dana dok ne naberem maline, kupine, drenjine, razne ljekovite trave, začine. Nijedan namaz ne kupujem, svaki pravim. Najčešće od slanića pripremam humus, zatim namaze od maslina, piletine i ribe. Hljeb je beskvasni sa sodom od heljde, raži, raznih vrsta sjemenki. I sama se godinama time hranim, a što je najbitnije ovako spremljeni zalogaji sviđaju se klijentima i drago mi je da ljudi koji su jednom probali traže ponovo“, reče nam ova svestrana žena, koja slani dio keteringa sprema i služi za sve prilike, dok je slatki prepustila rodici.

O tome koliko je posebna, svjedoči i novinski članak iz crnogorskog lista „Dan“ od novembra 2010. godine, u vrijeme kada je jednom sedmično svoje domaće prpizvode prodavala na pijaci u Kotoru. Ni ustajanje u četiri sata ujutro, ni prelazak 90 kilometara puta od Trebinja do Kotora, a tek priprema da sve bude svježe za pazarni dan, uz posao i porodicu, nije joj predstavljalo ni najmanji problem.

„Bili su to beskrajno simpatični i divni dani. U to vrijeme živjeli smo teško i trebalo je dopuniti kućni budžet. Razmišljala sam kako? Prerodi kod nas boranija, žao mi da je bacim i zaputim se na kotorsku pijacu. Sve prodam! Sljedeći put ponesem i ajvar i džemove. Opet sve prodam. Odlučim da od prirodnih namirnica naše ekološki čiste sredine napravim još ponešto. I tako su od drenjina nastali likeri, sokovi, džemovi, slatko od šumskih jagoda, malina i kupina, kao i vina od kupina, šipurka. Pravila sam i rakiju od koštrike, gloga, pelina, liker i sok od kadulje i jabuke, sokove za dijabetičare. Iznenađena sam bila koliko su Kotorani toga kupovali, maltene sam se kući vraćala bez ičega. Jedne jeseni sam prodala i 300 tegli ajvara, spremljenog od svojih, domaćih paprika“, evocira Mira period života od prije jedne decenije, jednog vremena koje u mislima i sada nosi po nekim divnim susretima sa mještanima crnogorskog primorja.

ii.jpg (98 KB)

Neprestani rad, ma koliko da joj je prijao, uticao je na zdravlje. Po savjetu ljekara, preporuka je bila da nađe hobi koji će je opuštati. Intuitivno je kupila platno, akrilne boje, kistove. Odvažila se da se zaputi u sasvim nepoznati dio svoje duše. Ono što je otkrila traje već 12 godina.

„Slikanje mi je promijenilo pogled na svijet, smirilo moj nagli temperament. Smjestilo me u sasvim drugu dimenziju iz koje su sve prepreke savladive i svaki problem rješiv. Uticalo je da život vedrije posmatram i najvažnije, pomoglo mi da prebrodim tumor. Sebe ne smatram umjetnikom ni slikarom, time se bavim isključivo amaterski, zbog svog mira, iz razonode, zato što mi uljepšava život!“

Od prvog crteža svijeće, dio ličnosti do tada joj stran počeo je spontano da raste i razvija se. Na Mirinim platnima danas se nižu razne nijanse vješto usklađenih boja omiljenih motiva starih vrata, kamenja i apstraktnih izraza. Poput perli, svaka slika ocrtava savršenu ogrlicu uspomena, ali i nekih novih iskustava u kojima je pronašla sebe.

Uz svu otvorenost prema svemu sa čim ju je život susreo, kada govori o svojim slikama veoma je skromna. Svaku voli kao odraz nje same, ali, kako kaže, ne smatra ih umjetničkim i jedva je pristala da ih prikaže na nedavnoj izložbi „Trebinju sa ljubavlju“ priređenoj u okviru manifestacije „Noć muzeja“. Srećom, našle su se u kolekciji Muzeja Hercegovine među 100 radova 10 trebinjskih slikara amatera. 

mira 1.jpg (427 KB)

Kreativni izraz za koji nije znala ni da ima dara, pokrenuo je nove stranice iz Mirine suptilne igre. Listajući svaku ponaosob, kada se osvrne, kaže da cijeni sve što joj je činilo i čini život ovakvim kakav jeste.

„U penziji sam, ali i sada puno radim. Oduvijek sam radila pa je valjda to kod mene prirodni tok stvari. Možda me rad i drži sve ove godine, kao i pozitivne misli. Koliko me crtanje promijenilo vidi se i po mojim slikama. Na onim prvim dominiraju tamnije, a na kasnijim svjetlije boje. Cijenim privilegiju što sam naučila da bojim život i rado to činim. Držim se uvjerenja da život trebamo shvatiti kao finu dječiju igru jer tada sve ima svoj smisao!“

Prijatelji – odraz nas samih

„Bila sam u prilici da putujem i vidim neka predivna mjesta, poput Austrije, Švajcarske, Mađarske, Albanije. Volim sve da obiđem, ali me na prvom mjestu zanimaju ljudi. Kakvi su, šta sa sobom nose, ko su? U Albaniji su me ljudi oduševili, njihov mentalitet, gostoprimljivost, srdačnost. Generalno, volim ljude i da sam okružena prijateljima. Davno sam izašla iz trebinjske Gimnazije, a do danas je nas 10 prijateljica koje smo nerazdvojne. Život nas je nosio na sve strane, ali nas nikad nije razdvojio. Jedna za drugu smo uvijek tu i one su mi, pored moje porodice, najznačajnije uporište da budem ispunjena i vodim srećan život“.

Vedrina i u genima počiva

„Slučajno sam počela da slikam i zahvalna sam Bogu što mi stalno nešto novo oktriva. U sebi prepoznajem crtu svog oca Rista Gavrilovića, koji je u 86. godini života, ostavši udovac, dakle, ne predajući se apatiji, počeo da piše knjigu. Završio ju je u svojoj 90. godini. To je nevjerovatno! Napisao je monografiju „Sedlari u Popovu“ i ostavio generacijama iza sebe lijepo zavještanje. Pronašao je smisao života i kada mu je bilo najteže. Moj Risto sa vedrim pogledom na život prolazi kroz mene i, usudila bih se reći, kroz mog sina Slavišu. To je dar na kome sam mu zahvalna zauvijek!“

IMG-763522e46b183730b18ef5531d4a2118-V.jpg (44 KB)