perkins naslovna

Amerikanka Babs Perkins, nekada profesionalni kuvar, danas fotograf i pisac, istražuje tradicionalne načine pripremanja hrane. Ono što je otkrila u Trebinju učinilo je da se ovom gradu iznova vraća. Mada joj je prvobitni plan bio da postane šef kuhinje, preokretom kakav joj je život priredio, našla se u sasvim neočekivanim okolnostima. Nepokretna i jedva živa, zahvaljujući snazi duha, porodici i prijateljima pobijedila je nepobjedivo! Projekat, kojim se godinama bavi, doveo ju je na Balkan, u BiH i u Trebinje. Kako kaže, za Radio Trebinje „zaglavila“ se u BiH, a bez Trebinja više ne može!

Mnogo putujete, fotografišete, pišete. Možete li nam reći nešto više o vašem radu?

-Putovanja su moja prva ljubav. Oduvijek sam voljela da upoznajem nova mjesta, ljude, kulturu, hranu. Već 15 godina se bavim fotografijom, profesionalno posljednjih šest. Pišem čini mi se otkad znam za sebe. Napisala sam dosta knjiga o kuvanju, objavila brojnu gastronomsku literaturu, u kuvarima objedinila različite recepte. Kuvanje volim od djetinjstva. Učila sam od dobrih kuvarica,baka i majke. Gledajući ih kako kuvaju od domaćih proizvoda, zavoljela sam, ne samo gotov proizvod, nego i proces stvaranja hrane i kako to na kraju prerasta u ljubav i gostoprimstvo. Oduvijek me privlačio način pripremanja hrane i njena prezentacija. Uočila sam da su namirnice svugdje slične samo je način na koji ih pripremamo drugačiji. To je sjajna lekcija, uticaj ljudi i mjesta kroz njihovu hranu je fascinantan! Gledajući sa profesionalne strane, pokušala sam da objedinim te ljubavi u jednu, da radim posao koji volim.

Možete li nam reći još nešto o vama, odakle ste?

bebs Babs Perkins

-Ja sam iz Konektikata, Amerika, gradić Norfolk, između Njujorka i Bostona. To je malo mjesto, u kojem sam rođena i odrasla. Kuća Mihajla Pupina, velikog naučnika iz Srbije je na kilometar od moje. I to je nešto po čemu smo prepoznatljivi. Moja prva diploma bila je iz Ugostiteljstva i turizma. Prethodno sam završila Kulinarsku školu. Nadala sam se da ću jednom postati šef kuhinje. Međutim, sa 25 godina doživjela sam strašnu saobraćajnu nesreću, koju sam jedva preživjela. Bila sam u invalidskim kolicima i naravno, nisam mogla postati šef kuhinje. Morala sam da učim ponovo da hodam. Onda sam se posvetila pisanju i fotografiji, koji su, u mom slučaju, opet povezani sa hranom.

Kako ste sve prebrodili i ostali pozitivni, kako ste uspjeli?

-To je bio odlučujući momenat u mom životu. To je, na neki način, odredilo da budem ovo što sam sad. Da se nije desilo ne bih sada bila ovdje, ne bih s vama razgovarala, ne bih doživjela brojna iskustva i ne bih upoznala vašu divnu zemlju. Naravno da sam u trenutku udesa željela da nisam preživjela, bilo mi je jako teško. Međutim, uz ogromnu pomoć porodice i prijatelja sam uspjela sve da prebrodim. Odlučila sam da budem arhitekta svoje sudbine. Odbila sam da budem ograničena situacijom, fizičkom nesposobnošću. I sada kad sam tužna ili nervozna znam za šta sam sposobna i da mogu preproditi svaku tešku situaciju.

Uz takve životne okolnosti i vaše fotografije imaju neku važnu poruku. Šta vas inspiriše?

index-Priče me inspirišu. Mnogima sam objasnila da su porodice mojih roditelja iz Slovačke, oni su rođeni u Americi, ali malo znamo o njihovim korijenima. Kad sam prvi put posjetila BiH i uočila brojne sličnosti, naprimjer, kako je moj deda pravio vino, rakiju, šljivovicu, uzgajao voće kao što se ovdje radi, osjetila sam kao da je to u mojim genima. Činjenica je da od cijele BiH u Trebinju provodim najviše vremena, ali je cijeli region fascinantan! Volim da fotografišem pejzaže, zalazak sunca, kravu na polju, kako se pravi sir, sve su to priče o ljudima koje želim da ispričam ostatku svijeta.

Šta je u Trebinju na vas ostavilo najjači utisak, ima li nešto posebno?

-Vrijeme je fenomenalno! Dolazim iz hladnijeg dijela Amerike. Naš grad zovu zamrzivačem Amerike, dok u Trebinju u novembru bude 20 stepeni, što je nevjerovatno! Zemlja je darežljiva, nudi mnogo izobilja. Hrana je predivna, ljudi su ljubazni. Ono što sam otkrila ovdje je otvorenost, predusretljivost i o tome se treba više govoriti. Pojedini Amerikanci još uvijek misle da je u BiH rat, a ja koliko se god trudila ne mogu im objasniti koliko se ovdje osjećam sigurno. Mnogi govore engleski, ne bulje u mene sa pitanjem zašto si ovdje, šta želiš, već kažu - sjedi sa nama, želiš li rakiju, kafu, sok... Sve što želite Trebinje ima, ono je skriveni dragulj. Brojni su restorani koji serviraju hranu na tradicionalan način. Med je izuzetan, pčele su ovdje zdrave, dok u Americi izumiru. Možda Trebinje nije najveći grad ili „fensi“, ali je sigurno ljupko i zdravo mjesto za život!

O kakvom je konkretno projektu riječ, koji vas je doveo na Balkan, BiH i u Trebinje?

-Pokušavam da identifikujem i dokumentujem tradicionalnu hranu, načine pripremanja i kako da je sačuvamo. 2012. godine pročitala sam članak o sirevima koji u Francuskoj nestaju i načinima pripremanja koji u svijetu polako izumiru. To me zaintrigiralo i počela sam da istražujem zašto, šta je uzrok, šta je dovelo do toga? To se dešava svugdje, posebno u zemljama recesije, kao što je BiH, u kojima velike kompanije proizvode sve, a mali proizvođači su izbačeni sa tržišta. Drugi razlog je i zato što sam odrasla uz tradicionalnu hranu, a kako jako volim sir morala sam da istražim šta se dešava. Hrana nam je svima važna i to što nestaje, uplašilo me je. Ako ne obratimo pažnju, velike kompanije će kontrolisati izvore hrane, što nije dobro. Ne želim da neko umjesto mene odlučuje šta ću jesti ili piti, želim sama da odlučujem o tome, a to je moguće ako podržimo male proizvađače da to rade na tradicionalan način. Kod vas je grah poljak savršen primjer kako se neki proizvod vratio na velika vrata. Tradicionalni načini pripremanja hrane ovdje su dosta sačuvani, zato sam tu.

Jeste li i u nekim drugim dijelovima svijeta naišli na tradicionalne načine pripremanja hrane?

-Fokusirala sam se naročito na BiH i Srbiju, iako sam bila i u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Bugarskoj i Rumuniji. Osjećam afinitet prema ovom mjestu i ne mogu da objasnim zašto, ali sam se „zaglavila“ u BiH koja ima izvanredne prirodne resurse za proizvodnju hrane.

ss

Hoćete li ponovo doći u Trebinje?

-Obavezno! Interesuju me i proizvodi od ulja, i nadam se da ću kad ponovo dođem saznati neke nove priče onih koji znaju tradicionalne recepte. Naročito želim da upoznam mlade koji se vraćaju korijenima i žele da počnu neki posao njihovih predaka. Odbijam da prihvatim da se stvari ne mogu promijeniti i zato bih voljela da ragovaram sa ljudima i čujem njihova interesovanja, to me zanima, to je moja profesionalna želja u budućnosti.
Maja Begenišić