kufer.jpg (194 KB)

     Otkako je svijeta i vijeka, otada je i robova, janjičara, prognanika, izbjeglica, stranaca, tuđinaca, savremenih sluga bogatog i moćnog svijeta... Ali malo je ko stanstvovao, tuđinovao i moćnim služio kao mi Hercegovci. U tome i po tome smo među vodećim narodima u svijetu.

     Oduvijek me interesovalo koliko je teško u tuđini i koliko našim ljudima tamo nedostaje Hercegovina i mi koji smo ovamo. I da li je tamo ipak ljepše nego ovamo. Tamo gdje niko nikoga ne zna i ne pozna, pa svak živi svoj život i niko nikom nema šta da zamjeri.

     Upravo zato, kad god susretnem nekoga ko je tamo daleko, trudim se da ga nekako zgodno priupitam da li je, kad je krenuo otuda, rekao da ide kući, ili će to reći kad odovuda krene ponovo tamo. Najčešće odgovaraju da su ispočetka godinama govorili da idu kući kad bi krenuli ovamo, a sada više ni sami ne znaju. Ne znaju ni gdje su ni kud su krenuli, i to kad kreću otuda i odovuda. Ali ima i onih koji kažu da im je ipak tamo dom, jer čovjeku je zavičaj uvijek tamo gdje mu je najuža porodica.

     Često ih pitam i šta tamo sanjaju i na kom jeziku. Jedna naš Hercegovac, koji je u tuđinu zamakao ima punih trideset godina, priznao mi je da nikad ne sanja na engleskom nego uvijek na srpskom, premda mu ponekad prođe i po nedjelju dana da ni sa kim ne progovori niti jedne riječi na srpskom. A i sa kim bi, djeca već odrasla pa im nekako lakše i ljepše da pričaju engleski, a uz njih onda moraju i on i žena. A na poslu nema vremena ni sa kim da priča ni engleski a ne srpski. Tamo se na poslu priča samo ukratko i samo o onom što je za posao vezano. Drugi jedan naš Hercegovac, koji dugo živi tamo daleko u tuđini, priznao mi je da ponešto sanja i na engleskom. To se najčešće događa kad sanja svoju šeficu, koja je ljuta kao ris, a nemilosrdna kad je posao u pitanju, i to do te mjere da ni za šta drugo ne zna i ništa drugo ne prizna.

     Znam i jednog našeg Hercegovca u tuđini koji se osjeća kao kosmopolita. Zamislite samo, Hercegovac, i to još i gornjaš, pa kosmopolita. Kad god sam ga pitao gdje mu je dom, tamo ili ovamo, uvijek mi je odgovorio na isti način - dom mu je svuda pod kapom nebeskom. Svuda gdje ima parče neba iznad sebe, gdje sunce grije, makar to bilo i samo ponekad ljeti, gdje ogranja mjesec i gdje postoji parče zemlje na koju čovjek može da spusti umorno tijelo. Sasvim mu je svejedno gdje je i šta je. Njegov je cijeli svijet i svi su mu ljudi isti. „Svi su ljudi na svijetu braća, ta je vjera prava i najkraća“. Takvi su, veli mi, kosmopoliti i tako je to sa njima i kod njih. Kad ovamo, nedavno čujem da taj naš kosmopolita, građanin cijelog svijeta, kupuje stan u Trebinju. Primiče mu se penzija, pa izabrao Trebinje kao grad turizma, napretka, ljepote i lijepe klime. Ali, ima u svijetu još toliko gradova i mjesta koja su i poznatija i turističkija i ljepša  i klimatski povoljnija od Trebinja. Sad jedva čekam kad će ovamo da ga zapitam još jednom gdje mu je dom i osjeća li tamo stud, a ovamo toplinu, ili mu je još uvijek svejedno gdje je i sa kim. I da li se još uvijek drži kosmopolitizma, pa mu je isto svuda pod kapom nebeskom gdje izlazi sunce, ogranja mjesec i gdje ima parče zemlje na koju može da spusti umorno tijelo. Stani malo, građanine svijeta, i mi konja za trku imamo.

     Naravno, ima i onih koji priznaju da nikako ne uspijevaju da se naviknu na tuđinu, čak ni poslije više od dvije decenije provedene tamo. Jednoga takvoga, radi nekog posla, preporučio sam drugom jednom Hercegovcu, koji je takođe negdje tamo preko svijeta. Povezali su se, naravno, zahvaljujući društvenim mrežama. I pita ga ovaj naš Hercegovac, kome sam ga i preporučio, gdje stoluje, a on mu odgovara: „A ne stolujem, nego jadujem, tu i tu“. U tom njegovom odgovoru, shvatio sam odmah, sadržani su svi odgovori na pitanja koja postavljam našim ljudima koji žive tamo daleko. Uz sve to, taj mi je priznao da jedva čeka kad će iz Australije ovamo, premda ovamo dolazi svakih pet godina. Ove godine mu se navršilo tih pet godina, ali naravno nije stigao niti planira da dođe, što zbog korone što zbog preskupog puta koji nije za njegovog džepa.

     Od toga našeg pametnog i veoma obrazovanog Hercegovca sam i saznao i shvatio da je tuđina teška i da uvijek pritiska svakoga ko je tamo, nekoga više a nekoga manje. Slušao sam i ove naše, koji su ovamo stigli iz doline Neretve za vrijeme građanskog rata. Slušao, upijao svaku njihovu riječ i zauvijek zapamtio ono neizostavno pitanje koje, pri svakom susretu, postavljaju jedni drugima:

     -Kaćemo doma doli u Dolinu?

     Ili:

     -Iđemo li doma u Dolinu?

     Pri tom, ono Dolinu, za razliku od nas gornjaša, koji smo u svemu nabusiti, odsječeni i grubi, izgovaraju meko, toplo i otegnuto.  Nije to samo zbog takvog izgovora i akcenta, nego se prosto osjeća i u tom glasu ona zavičajna čežnja i želja koja je zatrpana negdje duboko u njima,  a da ni sami toga ponekad nisu svjesni. A do Doline, što bi se u Hercegovini reklo, pedo mjesta.

     Znam i priču o jednom našem Amerikancu, rodom iz Banjana, koji se ovamo vratio negdje između dva svjetska rata, i to sa koferom punim zelenih američkih novčanica. Majci je odmah rekao kako namjerava da kupi kuću u Dubrovniku i tu započne neki trgovački posao. Majka ga je preklinjala da ne ide u Dubrovnik nego da kuću kupi u Trebinju, Nikšiću ili Bileći. Dubrovnik je tuđina, rekla mu je majka. Eto, Dubrovnik nam tu pod nosom, a opet tuđina, premda je u to vrijeme već bila stvorena zajednička država Južnih Slovena, pa na putu za taj grad nije bilo nikakvih prepreka ni ustava. Uz sve to, Dubrovnik je hercegovačkim Srbima, u doba turskog viševjekovnog ropstva, bio uvijek kakvo-takvo pribježište i sklonište, čak i u onim vremena kad unutar gradskih zidina pravoslavna duša nije imala pravo da zakonači. Ali i u takvim vremenima, kad je u Hercegovini hrišćanima bila ugašena svaka vrsta svjetlosti, iz Dubrovnika je i za njih makar malo svijetlilo, premda su i sami Dubrovčani svoju slobodu zlatom otkupljivali od Turaka. A opet i Dubrovnik, grad sunca, topline i svake ljepote, grad nadomak Hercegovini, pa tuđina. Zato je taj naš američki Banjanin poslušao majku i kupio kuću u Bileći, računajući da mu je ona ponajbliže zavičaju, premda nisam siguran da je izabrao pravi grad.

     Znam i jednog savremenog Hercegovca za koga bi se moglo kazati da je ptica selica.  Već je penzioner, pa osam mjeseci provodi ovamo, a četiri zimska tamo daleko u Švedskoj. I uvijek kaže da jedva čeka kad će ovamo. Duža mu duplo ona četiri mjeseca tamo nego ovih osam ovamo.

     Braćo Hercegovci u tuđini i tuđem svijetu. Pišem vam često i u svakom pismu napišem ponešto o nama i svemu što je ovamo, ali od vas odgovora nema. I zato, napišite i vi ponešto o onome što je tamo, ako imate vremena i volje i ako o onome što je tamo ima šta da se napiše. I nikad ne zaboravite da su vam ovamo grobovi, ako ništa drugo. I da vam ovdje niko neće reći da ste tuđinci i stranci, kao što vam tamo kažu. I da, uprkos svemu, kad dođete ovamo, nikada i nikako ne možete kazati da ste stigli u tuđinu.