sa snimanja2.jpg (156 KB)

„Odrastao sam u okruženju u kojem se učiteljski poziv uvijek smatrao plemenitim, zanimanjem vrijednim pomena i poštovanja. Sredinom prošlog vijeka učitelj je bio babin brat, moj djed pa se ova profesija kod nas spominjala sa izuzetnim poštovanjem i uvažavanjem. Upisom u prvi razred dobih učitelja Milorada Stevovića, veoma cijenjenog i poštovanog prosvjetnog radnika koji i danas podučava u, kako mi Trebinjci kažemo, Prvoj osnovnoj školi u Bregovima. Bio nam je pedagog, ali i roditelj. Posmatrali smo ga sa mnogo poštovanja. Prije 20–25 godina je bio mnogo mlađi, sa nama igrao na času fizičkog vaspitanja, nosio mladalački duh i tako bio uzor svima, a posebno dječacima. Sjećam se da nas je znao povesti kući kada pada jaka kiša, a i trenutka kada je svim učenicima u odjeljenju platio kartu u zabavnom parku u blizini škole. Vjerovatno je sve to uticalo da formiram pozitivnu sliku o učiteljima i uopšte o tom pozivu, što me je i usmjerilo na Učiteljski studij“.

Ovim nam riječima učitelj Nemanja Vukanović, Trebinjac koji nepunu deceniju predaje učenicima od 1. do 5. razreda u OŠ „Petar Petrović Njegoš“ u Banjaluci, dočarava samo neke od razloga zbog kojih se opredijelio za Učiteljski fakultet. Ako je razloge za izbor ove profesije, u kojoj je imperativ ljubav prema djeci, i potrebno navoditi, a naš sagovornik je ima na pretek. Učitelj je to mlad i ambiciozan, sa nepresušnom željom za usavršavanjem, kako bi svojim đacima, uz prijateljske savjete, ponudio i mnogo razloga i argumenata zašto su znanje i obrazovanje toliko važni.

Izuzev zvanja profesora razredne nastave, diplomiranog pedagoga i magistra razredne nastave, među djecom i njihovim roditeljima je cijenjen i zbog iskrenog pristupa prema svakom đaku pojedinačno. Kako se ophodi prema tim malim, neiskvarenim ljudima mogli smo proteklih mjeseci vidjeti na RTRS – u dok je držao online nastavu za učenike četvrtog razreda osnovne škole, realizujući nastavu na daljinu.

„Bio je to poseban izazov pred kojim smo se, nažalost, našli u proteklih nakoliko mjeseci. Veoma izazovno je bilo u 10 ili 5 minuta predstaviti učenicima sve ono važno, a što bi se inače trebalo raditi na jednom školskom času. Pri tome, stilovi rada učitelja se razlikuju, predznanja učenika nisu ista, ne dobijamo odmah povratnu informaciju, gledamo u reflektore i kameru umjesto u svoje đake. Sve vrijeme obraćanja auditorijumu zamišljao sam svoje učenike i birao riječi i načine objašnjavanja koji su se njima pokazali najprihvatljivijim. Neprekidno sam bio u dilemi da li su i koliko djeca shvatila, razumjela, naučila. Nedostajala mi je naša komunikacija jer je živa riječ neprocjenjiva“, prisjeća se učitelj Nemanja, čijem su se pojavljivanju na malom ekranu posebno obradovali  đaci odjeljenja IV4 banjalučke Osnovne škole „Petar Petrović Njegoš“. 

Ovaj učitelj, ujedno je i pedagog. Završio je uporedo dva fakulteta, Učiteljski i Pedagogiju, a trenutno na Filozofskom fakultetu u Banjaluci izučava postdiplomske studije Pedagogije. Studirati dva fakulteta, a sada istovremeno raditi i biti na postdiplomskim studijama, priča nam, ne predstavlja mu ni najmanji problem. Željan znanja, ali i potrebe za umijećem da pronikne do svakog malog bića, naziva izazovom više, na putu na kojem gradi sebe kao čovjeka, roditelja, a naročito prosvjetnog radnika.

„Kada sam počeo studirati Učiteljski studij shvatio sam da je to ono što želim. Privlačila me je raznovrsnost predmeta, ali sam istovremeno uvudio da mi nedostaje srž, suština. Analizirajući, shvatio sam da odgovore koje tražim mogu pronaći u pedagogiji. Imao sam želju dublje zaći u pedagošku misao. Na učiteljskim studijima, uopšteno posmatrajući, izučavaju se različite nauke i naučne discipline, te se od učitelja očekuje da je podjednako upućen u svaku od njih, što me je natjeralo na misao: A u čemu sam ja to posebno stručan? Upisom treće godine na Učiteljskom studiju upisao sam i Pedagogiju“, jednostavno obrazlaže stremljenja ka još jednom fakultetu, na kojem je, postigavši prosječnu ocjenu 9,83, po završetku studija proglašen za studenta godine.

Priznanje i plaketa koji su mu pripali, nastavlja, doživio je kao potvrdu rada i truda tokom studiranja, ali i podstrek za dalji rad i usavršavanje u svakom smislu, a trenutno najviše na polju pedagogije. Stečena saznanja i kompetencije sa oba fakulteta, omogućila su mu sigurnost u vlastito znanje,  širinu u promišljanju, kritičkom stavu, posmatranju naučnih pojava i stremljenja, što je proizvelo, ističe, lakše, a nikako teže studiranje. U prilog tome govore i rezultati da je Učiteljski studij završio prosječnom ocjenom 9,48, Pedagogiju 9,83, a postdiplomski Učiteljski studij 9,92.

Sa suprugom i djecom

Izuzetan prosjek, međutim, nije kod svakog prosvjetnog radnika ni dovoljan ni presudan da bi sa djecom u učionici razvili odnos pun povjerenja, prijateljstva, razumijevanja, postulata za koja se, kako stičemo utisak, Nemanja prilično zalaže. Dok nam priča o onima koje podučava, emotivno evocirajući susrete pune poštovanja sa bivšim učenicima i njihovim roditeljima, lijepe trenutke i uspijehe nastale kao rezultat zajedničkog rada u školi, siguran je da u odabiru profesije nije pogriješio. 

„Veoma mi je važan međuučenički odnos. Insistiram na lijepoj riječi, drugarskom odnosu, poštovanju, odgovornosti i iskrenosti. Težim da shvate šta je prolazno, a šta ostaje za cijeli život. Raduje me kada vidim da pomažu onome kome je pomoć potrebna, da prihvataju one koji se po nečemu razlikuju, te kad uviđaju nešto što nije prihvatljivo u svom okruženju. Često me iznenade spontanošću, iskrenošću i otvorenošću. Kod neke djece uočavam izuzetnu sposobnost logičkog zaključivanja, te odmah poželim da ih vidim za 10–15 godina i saznam kako su je iskoristili. Važno je da učenici vjeruju učitelju, u njegove namjere, u ono što priča i radi. Ne treba biti isključiv, krut, ne dozvoljavati učenicima da iznose svoje ideje i stavove. Svakog učenika treba prvo posmatrati kao dijete, željno igre, zabave, kao biće koje ispituje svijet oko sebe, a potom učenika koji treba da izvršava školske obaveze. Učenik treba da zna da i loša ocjena ukazuje na to gdje su njegovi propusti i šta treba da uradi da usavrši znanja i sposobnosti“, ističe ovaj mladi učitelj, dodajući da ga i sopstvena roditeljska uloga još više usmjerava da djeluje kao učitelj, roditelj i prijatelj, te da mu je sa svakom godinom iskustva, lakše razumijevati vaspitno – obrazovni proces.

I-4 u šk. 2015-206. godini.jpg (147 KB)

Tokom studija, a naročito sada, iza svega što je postigao, govori nam stoje organizovanost, rad i odgovornost pa je mišljenja da ključ uspijeha čine jaka volja i dobra organizacija vremena. Upravo zbog čvrste riješenosti da započeto iznese do kraja, ne iznenađuje nas ni Nemanjina posvećenost i angažman na izmjeni Nastavnog plana i programa matematike za treći razred osnovne škole. Uporedo je i član Radne grupe za predmete od nacionalnog značaja Republičkog pedagoškog zavoda, koju čine nastavnici razredne nastave, srpskog jezika, istorije, geografije, muzičke i likovne kulture, a uključen je i u Stručni tim za nastavne predmete priroda i društvo, poznavanje prirode i poznavanje društva, koji podrazumijeva reformske procese u okviru predškolskog, osnovnog i srednjeg vaspitanja i obrazovanja RS. Takođe, jedan je i od članova uredničkog časopisa za djecu „Moj fazon“, koji je od 2018. godine dostupan učenicima od 5. do 9. razreda osnovnih škola Srpske, te od 2019. godine za učenike od 4. do 8. razreda osnovnih škola Srbije.

Uz sve obaveze, vremena nađe i za predah. Trenutno je na odmoru u svom rodnom gradu u koji, s žarom nam priča, često navraća i mimo raspusta.

„Za Trebinje me vežu porodica i najljepše uspomene iz djetinjstva, kupanje na Trebišnjici, igre na Dragovini i Bari, odlazak u obližnji Manastir Tvrdoš, sakupljanje guma za Prvi maj, vožnja bicikla uskim trebinjskim ulicama, penjanje po hercegovačkom kršu, pecanje, nastupi i putovanja sa folklorom, izlasci, poznanstva i mnogo drugih lijepih uspomena. S druge strane, Banjaluka je grad u kome su se desile najljepše životne priče. Tu sam otpočeo vezu sa suprugom Tatjanom, mojom školskom drugaricom. Vjenčali smo se u našem Trebinju, a potom su nam se u Banjaluci rodili Teodora i Tadej. Ljubav prema Trebinju prenosim i na svoju djecu i svaki slobodan trenutak koristimo da provedemo pod hercegovačkim suncem“, slikovito, kako i dolikuje jednom pravom učitelju, u raskoši minulih vremena apostrofira svu ljepotu rodnog mjesta, kao baze iz koje se čistog srca vraća đacima u Banjaluku, a ponekad možda i samom sebi, dječaku koji je beskrajno volio svog učitelja.   

Fotografija iz prvog razreda, supruga i ja u istom odjeljenju 

Efekti nastave na daljinu

„Djeci je ovaj sistem učenja i praćenja nastave nov i zanimljiv. Imali su priliku čuti različite nastavnike, pa i načine izlaganja i učenja, što je svakako jedna od prednosti ovog vida nastave, a naša obaveza je bila da budemo na raspolaganju učenicima i njihovim roditeljima. Inače, različiti pristupi, strategije, metode i oblici rada u učenju su neophodni. To je stav čije utemeljenje nalazimo u didaktici, a i u svim metodikama. Ni u jednom nastavnom sistemu ne treba pretjerivati, biti strogo dosljedan ili čak na njemu insistirati. Najbolje rješenje je kombinovati različite pristupe izvođenja nastave, a jedan od njih bi svakako bio i e-učenje ili nastava na daljinu, koja ne podrazumijeva nužno angažman televizijskog servisa, već je primjenjivati na način da se zadrži sve ono što se pokazalo kao najefikasnije. Iako ćemo efekte sagledati već u sptembru, smatram da je nastava na daljinu ono najbolje što se učenicima širom RS moglo ponuditi u datom momentu, novi pristup učenju u kome su prosvjetni radnici pokazali da se lako prilagođavaju na nove metode rada, na promjene i izazove koji se pred sve nas postavljaju“.

Pedagogija majka nauka

„Pedagogija mi mnogo pomaže u radu sa djecom. Naravno, velika je prednost ukoliko neko ima urođene sposobnosti za neki posao, što se odmah prepozna. Studiranjem sam, između ostalih, stekao saznanja iz psihologije, pedagogije i didaktike. Kroz literaturu i studentsku praksu, upoznao sam razvojne karakteristike djece, adolescenata i odraslih osoba, koje su to specifičnosti i putevi, odnosno metode njihovog saznanja, koji su uslovi potrebni djeci a koji odraslima na putu učenja, koje osobine jedan nastavnik treba da ima da bi ishod učenja bio najefikasniji i slično. Kao primjer, izdvojio bih situaciju sa učenikom u prvom razredu, koji nije pohađao predškolsku ustanovu. Bio sam spreman na prisustvo emocionalne nestabilnosti, separacione krize i nedovoljno razvijenih socijalnih vještina. Iz etičkih i profesionalnih uvjerenja, shodno situaciji, dječak je često sjedio u mom krilu dok upisujem čas ili sam ga vodio sa mnom u zbornicu na malom odmoru iz straha od odvajanja. U svim tim situacijama vodio sam se ciljem da učenik osjeti prijatno okruženje i sigurnost, jer samo tako može nesmetano izvršavati obaveze koje se pred njega postavljaju“.