Kadarun, surac i plavka stare su vinogradarske sorte, a vino napravljeno po recepturi od stotinu godina unazad u Trebinju se može naći jedino kod porodice Berak. Sačuvati, a ponajviše njegovati sve ono što predstavlja tradiciju, što jeste iskonsko, mogu samo oni kojima su vinarstvo i vinogradarstvo mnogo više od puke proizvodnje.

Aleksandar Berak.JPG (157 KB)

Aleksandar Berak

Ako se rad oko vinograda zavoli odmalena, upamte sve očeve riječi i savjeti, onda se priča sa odveć čvrstim korijenima pažljivo njeguje i razvija. To veoma dobro zna Aleksandar Berak, jedan od najmlađih trebinjskih vinara. Jedan od onih koji je vjerujući u ostvarenje novih zamisli, vješto ukomponovao stare note, ponudivši poseban pečat ne samo degustaciji, nego uopšte kompletnoj vinarskoj i porodičnoj sagi.     

Jer porodica Berak jedna je od najstarijih na prostoru Trebinja, gdje su se naselili još od 17. vijeka. Od samog dolaska počeli su da se bave vinarstvom i vinogradarstvom. Aleksandar sa svoje 34 godine ni danas ne zaboravlja sve ono značajno što je ova temeljna i istorijom potkrepljena pripovijedanja vijekovima održalo.   

„Ovaj posao sam zavolio kao mali. Išao sam sa ocem u vinograd, radio sve što i on. Komercijalnu proizvodnju pokrenuli smo 2005. godine i sada godišnje proizvodimo 30.000 litara vina. Prije toga otac i djed vino su proizvodili za svoje i za potrebe prijatelja. Bila je to kućna varijanta. Imali su uvijek oko 1.000 loza, od kojih bi dobar dio vina ostavili za sebe, a nešto prodavali. Onda smo otac i ja to zajedno proširili i napravili priču kakva je danas“, upoznaje nas ovaj mladi vinar, koji poznaje svaku, najsitniju delikatnost spravljanja vina.

Iako čuvaju tradiciju za kvalitetna vina nezaobilazna je i moderna tehnologija .JPG (177 KB)

Iako čuvaju tradiciju za kvalitetna vina nezaobilazna je i moderna tehnologija 

Pored bijelih vina žilavke i šardonea i crnih vranca i rozea, odavno nagrađivanih na mnogim sajmovima, u njihovim podrumima pravi se i posve jedinstveno vino na ovim prostorima – Bio vino.    

„Sačuvali smo stare sorte kadarun, surac, plavka i od njih pravimo Bio vino. Nazvali smo ga tako jer je u pitanju organska proizvodnja. Pored nas, stare sorte na ovim prostorima možda ima još jedno susjedno selo, ali uglavnom su odavno izumrle i niko ih nije sačuvao. One su jako otporne na bolesti tako da se ne prskaju, ne dodaje im se nikakva hemija. A kad se od njih pravi vino radi se na poseban, starinski način, kako je bilo prije 100 godina. Berba se završi, grožđe se zgnječi, samelje i odmah sljedeći dan se otače. Fermentacija se obavlja u drvenim buradima i kad završi taj proces onda se pretoči, opet ide na sazrijevanje u drvene bačve i poslije pola godine, kad može da se pije, pretočimo u bačve od inoksa odakle ide za prodaju i za konzumiranje“.

Na mjestu stare izbe, sadašnjeg vinskog podruma sačuvane su stare bačve u kojima je još Aleksandrov djed držao vina. Na jednoj od njih urezana je godina 1970. čak i oznaka SFRJ.

drvena burad iz 1970. godine u kojima se danas pravi jedinstvenoorgansko Bio vino.JPG (155 KB)

Drvena burad iz 1970. za organsko vino

„To su burad u kojima je pokojni djed radio i u njima pravimo ovo organsko vino. Stara priča sa malo podmlađenom tehnologijom. Ova vina su jako specifična. Prvenstveno, nema ih na ovim prostorima, tako da ko kod dođe u posjetu vinariji želi da proba i kupi vino te stare loze, skroz posebne. Bio vino prodajemo samo kući, turistima i mi ga konzumiramo. To su uglavnom male količine, dostupne gostima kad posjete vinariju. Ono što je meni dragocjeno je što ovo vino opstaje, a sa njim i ta naša priča koju, zasad, uspijevamo da čuvamo“.

Aleksandar nam kaže da je imao od koga sve da nauči. Otac Tomo je agronom i ovom poslu je posvećen cijelog života. A ta posvećenost, izgleda, još je jedna nasljedna crta ovih vinara. Naime, na Aleksandrovu inicijativu, zajedno su prije 15 godina krenuli se modernijom idejom, da se vinarija registruje, da živi mnogo šire i mnogo dublje.

Deda i unuk, Tomo i Vuk Berak.jpg (275 KB)

Deda i unuk, Tomo i Vuk Berak

„Bilo mi je 18 godina. Otac je bio malo skeptičan i, osim mene niko nije vjerovao da će zamisao zaživjeti. Bukvalno sam vina svugdje nudio. Od prvobitnih 5.000 litara, došli smo na 30.000 litara vina koje danas proizvodimo. Bitno je vjerovati i mnogo raditi, bez obzira koliko nekad zna da bude teško. Kada počne berba konstantno dva mjeseca radimo, nekad od 15 do 18 sati dnevno. A onda, dok se ne napravi vino, čekaš kakvo će biti i uvijek postoji neka strepnja, sve do trenutka kada je vrijeme da se proba. Uvijek je sa mnom otac bio, o svemu smo se dogavarali, savjetovali. Iz zdravstvenih razloga prvi put ove godine kad je počela berba bio sam prepušten samom sebi. Prvi šardone se gnječio i o svemu sam morao sam da odlučim. To mi je bilo veoma stresno i vidjećemo kakav će šardone ispasti“, šaleći se reče nam ovaj mladi vinar golemog iskustva.  

S obzirom na njegovu istrajnost, ali prvenstveno ljubav prema pozivu koji ga je odavno odredio, ne sumnjamo da je upamtivši sve savjete, i ovog puta uradio odličan posao. Osluškujući instinkte isprepletene u njemu oduvijek, iz naselja Police, i ovo kao i sva prethodna vina porodice Berak konzumiraće se izvan Trebinja i granica RS. Njihovo tržište odavno su Srbija, Crna Gora, BiH, Danska, a uskoro i Austrija, konkretno Beč. Na vinogradima od 2.500 čokota vinove loze, smještenim u podnožju vinarije i onima u Popovom polju, proizvode pet vrsta vina, a pored Bio vina, žilavka i vranac su najtraženiji.

Vinogradi u kojima se čuvaju stare hercegovačke loze.JPG (195 KB)

Vinogradi u kojima se čuvaju stare hercegovačke loze

„To su te naše autohtone vinske sorte, posebno žilavka koje nema nigdje nego u Istočnoj i Zapadnoj Hercegovini. Mi smo s njom jedinstveni u cijelom svijetu i ona oduševljava mnoge izuzetne poznavaoce vina. Za žilavku kažu da je 'kao Hercegovac zarobljen u boci'. I iskreno mislim da je na ovim prostorima budućnost u žilavci i vrancu. Hercegovačka vina mogu se mjeriti sa bilo kojim svjetskim, a ova godina jedna je od najboljih, izuzetna, mada su i zadnje tri berbe bile odlične i nadamo se iznova dobrim vinima“.

A vina iz podruma porodice Berak odavno već osvajaju mnoge nagrade i medalje na brojnim sajmovima. Samo prije nekoliko mjeseci na Sajmu poljoprivrede u Novom Sadu osvojili su zlatnu medalju za žilavku i šardone. Prave i rakiju, lozu i travaricu i za sada nemaju namjeru da proizvodnju ni vinograde šire.

I ma koliko da je iz godine u godinu potrebno uložiti sebe u svaki djelić zemlje, u svaki grozd željno iščekivan, kada na kraju ubrani plodovi daju i više nego zadovoljavajući prinos, srce je puno. Tada se rad ne mjeri umorom nego zadovoljstvom još jednom dobrom godinom.  

Kao tvrdi Hercegovac, kako nam za sebe reče, od vina najviše voli vranac. Takav, veoma povezan sa dušom ovog kraja, zemljom sa koje potiče, viševijekovnom postojbinom njegovih predaka, sa nekom finom emocijom svoju vinsku priču zasniva na tradiciji, pažljivo sačuvavši u svojim podrumima i vina stara preko 40 godina.

„U pitanju je vino koje je moj djed i svi u to vrijeme pravili. Pomiješali bi stare sorte kadarun, surac i plavku sa vrancem i žilavkom. Sve bi samljeli, otakali i dobili bi specifično, blago vino Ružicu. Tek kasnije se krenulo sa odvajanjem sorti. To staro vino, ta Ružica, je posebno jer se radi potpuno drugačije, po starinski, sve ručno u drvenim bačvama iz kojih vino ima poseban ukus“.

Ružica, vino sa preko četiri decenije ispisanom tradicijom.JPG (86 KB)

Ružica, vino sa preko četiri decenije ispisanom tradicijom

Od vremena kada se sve radilo ručno do modernizacije i mašinske prerade, mnogo toga se promijenilo. Nešto je, ipak, ostalo netaknuto. Uz  tradicionalne vranac i žilavku, te vina potekla od praiskonskih loza i vremena koje nema zaborav, svaka od ponuđenih boca na ovom mjestu je posebna. A ta neponovljivost, konstanta je koja više od tri vijeka ispisuje zlatne vinske stranice porodice Berak.  

Znanja sticana i u čuvenoj prestonici vina 

„O svemu što znam najviše sam naučio od oca, a imali smo priliku i da idemo u Francusku da se usavršavamo. On je 2004. godine bio u Bordou, a ja 2009. Ogromna je razlika između njih i nas! Ta njihova tehnologija je razrađena do perfekcije pa i ne čudi da su najpoznatiji u svijetu po proizvdonji vina. Bordo ima 1.000.000 stanovnika a 850.000 njih se bavi da li samim vinima ili čitavim marketingom. To je priča koja se ne može ispričati dok se ne vidi. Koga god sretneš na ulici svako je uključen. Prvenstveno država stoji iza svega toga, imaju velike podsticaje za školovanje, tehnologiju su doveli do savršenstva i zbog svega toga su nadaleko čuveni. Kod nas je podneblje mnogo bolje nego u Bordou. Tamo ima dosta magle, lošeg vremena pa ne mogu izgurati šećere kakve mi ovdje imamo na 260 sunčanih dana godišnje. Da oni to imaju, ko zna šta bi sve još dostigli. Od Francuza smo učili, gledali  i prenijeli koliko smo mogli. Niko neće da kaže neke finese, objasne okvirno a najbitnije  preskoče, to moraš sam. Još učim, trebalo mi je iskustva i vremena. Posljednjih 15 godina uključen sam profesionalno, a zapravo sam u svemu ovome cijeli život“.

Korijeni – temelj na kojem sve počiva

Nekadašnja izba, a danas vinski podrum vinarije Berak - vina sa ukusom minulih vremena .JPG (171 KB)

Nekadašnja izba, a danas vinski podrum vinarije Berak - vina sa ukusom minulih vremena 

„Prvi vinogradi porodice Berak posađeni su ovdje, u Policama prije 300 godina. Njih, naravno više nema. Od stare kuće koja je bila na mjestu sadašnje vinarije ostao je samo podrum, nekadašnja izba. Sjećam se svega toga. Na mjestu stare kuće, sada vinarije, doselio se prvi Berak na ovim prostorima, čiji smo mi potomci. Kada smo rušili da pravimo vinariju, našli smo kamen na kojem je uklesana 1.700 – ta godina. Godina kada je taj naš prvi Berak ovdje gradio svoj dom. To mi je bila velika motivacija da istrajem u ovome što sam započeo. Kasnije, i u vrijeme Drugog svjetskog rata i mnogih drugih nedaća, moj deda nikada nije htio da napusti ovu zemlju. Tako i ja. Imao sam priliku da živim negdje drugo, ali ne mogu da odem odavde. Sve što znam o porijeklu povelo me da realizujem sve što danas imamo“.