Mato Glušac o Kosovu: “Koliko vidim, na Kosovu će bit trista jada i narod će tamo da strada. I od njega će u tom vaktu bit slaba vajda. A jednog dana kad se tamo pamet okrene, a kape promijene, ponovo će Kosovo bit ko nekad Dušanovo!“
VIŠE AUTORA pisalo je o možda najneobičnijem Hercegovcu - Matu Glušcu, koga su mnogi smatrali “zduhaćem”. Iz tog narodnog predanja do novijeg doba niko se nije bavio istorijskom ličnošću, tako da je sve i dalje ostalo u sferi mašte. Ipak, dva rada bacaju više svjetlosti na ovu ličnost. Jedan je prozni portret Matov, čiji je autor Novak Kilibarda, a drugi je pokušaj da se rekonstruiše Gluščev istorijski lik kojim se bavio Svetozar Popović (“Dio istine o Matu Glušcu”)
Slijede fragmenti iz Kilibardinog teksta...
NOSTRADAMUS I MATO GLUŠAC Mit je opsjena ljudske svijesti, ali su nezamislive neke ljudske djelatnosti bez mita, prvenstveno najuzvišenija književnost starijih vremena. Otac evropske književnosti, Homer izronio je iz mitologije. A šta bi književni stvaralac, uvjereni hrišćanin, musliman ili judaista, radio da mu je bilo zabranjeno da pravi likove vjernijeh hrišćana, odnosno neke druge monoteističke religije. Dakle, prihvatali mitologiju, u njenom najopštijem značenju, ili je odbacivali, ona nas prati kao smrt. Dok smo mladi i zdravi mi smrt ne primjećujemo, ali nas ona nečujno u stopu prati. Od svijeh pratilaca koje možemo imati ili zamišljati - samo je smrt nama krajnje odana. Za mene su i Nostradamus i Mato Glušac beskrajno maštoviti ljudi koji imaju, vjerovatno, neki nauci nepoznati poremećaj u mozgu, pa sve viđeće i neviđeće pretvaraju u priču i sliku. A kasnije, oni koji vjeruju u proroke spajaju nastale događaje s nekom slikom Nostradamusa ili Mata Glušca i dokazuju objekte njihova prorokovanja...
OSTALA trudna udovica u Glušaca korićkije, bila je rodom odnekle iz Banjana, prilikom iz Donjega Tupana! Domaćin joj od nešta nestao, imala je samo svekrvu, ma zlu! Nagonila je svekrva snau onako trudnu da ponoći spava u pružinu kod tora bravljega... JEDNUNOĆ, bilo ljeto kad se sijeno kosi, osjeti ona sirota da će imati dijete! Osjeti porođajne muke, kreni da zove svekrvu, ali se od strâ suvrni i stani na meraju, sama s mukama! Bijo obečijo mljesec, oko pružine pokošeno a nepoplašćeno sijeno, kosci obljesili kose o jednu džanju, sjutra se nastavljala koševina! Grupa kosaca spavala na sijeno oko one džanje. Udovica se ni je dugo mučila, no Bog dadi te lako rodi dijete, onako stojeći na pokošenu i nepoplašćenu ledinu! Probudi se je dam kosac kad imaš šta viđeti! Žena se okamenila na mljesečinu, crveni se preda nju sprama mljeseca obla ćesa, u nju nešto miga ali ništa se unutra ne čuje! Žena stoji i dršće kao prut na vodu, ne pušta avaza no se prestravila, viđela da nije rodila dijete no ćesu mljesečeve boje! Probuđeni kosac ne budi lijen, no uzmi kosu ž džanje, presijeci pupak te oslobodi breme od žene. Onda istom kosom razbuči onu ćesu, rasijeci on tu opnu, a utoliko zaplači dijete iž nje... UDOVICA se obreni kad je viđela da je rodila dijete a ne ćesu, nasmij se naspram sina i mljeseca, a vikni kosac na svoju družinu da se dižu! Utoliko i svekrva izmili iz kuće, mljesec šmrkni za Troglav planinu, za tren–dva smrkni se mrak kao zivt! Nestani mljeseca, ugusti se mrak kao tijesto, a u jedan glas zalaj svi korićki psi. Zalaj svi psi, zariči svi bakovi, tada su i svi pastušasti konji zarzali. Prestani lavež i vriska konjska i volujska, poleti ćukovi u žgurline i razvaline, a korićki kokoti klepni s krilima i jednačito zapljevaj! Ä su nikli pijevci kroz sva Korita, ciknula je zora s istoka! Svekrva uzmi dijete i unesi u kuću, za njom je otišla porodilja, onaj kosac još jednom vikni na družinu da se dižu i da novoga Glušca čestitaju! Onda je izlećela svekrva iz kuće, zapljevala naglas i rekla koscima di iž njezinoga tora zakolju najboljega jarca. Onoga što je crn brez biljega, koji zvono nosi i kozji krd predvodi! Kosci su zaklali jarca, navrćeli na ražanj i ispekli. Pečenje jarčevo se razmirisalo, svekrva iznijela rakiju pečatli u, i rakija se razmirisala! Ali sve je bilo džaba, niko iz sela nije stijo doći na babine da čestita muško dijete, posmrče koje treba da produži kuću! Došlo bi selo sporad Glušaca i udovice, majke Matove. Glušci su pošteni ljudi i domaćini, udovica je bila smljerna i ustidna ženska. Niko nije stijo doći sedep zle svekrve. Držali su da je vlještica nad vlješticama! To je bila svrdloka koja more s pogledom ustrijeliti orla pod oblake! Mogla je, pričalo se, pomusti tuđu kravu napremase bolje no da je uvati za vime! Vljerovali su da je ona rođenome sinu, Matovome ocu, iščupala srce iž njedara! Takva ti je bila ta rogoša, niko se nije mogao na čuditi kako se smilovala na dijete i kako je dala jarca i rakiju da se proslavi rođenje njezinoga unuka... Sprva se ništa neobično nije primljećivalo na đetetu, bijo je Mato đetinjska suvrs sve dok mu nije počela brada da niče! No čim je zagarila nausnica i okrupnjao mu progovor, počelo ga je uveče nestajati u zalazak sunčani! Gledaš ga preda se, pa ti ga u tren nestane iz očnoga polja, ugaipi se nekud a niko ne zna đe ni kako! Ima ga pa ga nema! Onda bi se obrijo na isto mljesto kao da ništa nije ni bivalo š njime... MAJKA MATOVA nije smljela od strâ božjega ništa da pita sina, šućela je i venula, samo mu je često naminjala da bi trebalo da se ženi. Jedinak je, veli, kuća stoji na njemu, treba održati potes i šljeme! On na to nije odgovarao ni oću ni neću, dok mu majka što ne zapovijedi ruke mu nijesu za kakav rad privatale. Ni nikakva momačka utakmica za nj nije prijenjala... Mogla je ne đevojka no vila nagorkinja i do nje vila primorkinja spored njega proći, on se na nju nije obrtao! Kad ga momci naćeraju da uljeze u kakvo njijovo društvo na sijelo ili okupu, pristajao je ali mu se iz oči čitalo da on nije š njima. Viđelo se po njemu da mu je misao neđe drugo! MATO je bijo iksan od zime i jeseni a ne od ljeta i proljeća! Kako su se sukraćivali dani tako je njega češće nestajalo, a kad živne dan, i Mato obredža da nestaje. Uz najduže dane nije iz kuće ni izlazijo! Zborilo se da Mato Glušac nije čoek dnevnije vedrina i ravnina, no noćnije tmina i urvina; nije se Mato grijao na suncu no na mljesecu! Obrijetao se Mato đe se ne nadaš! Viđao se i na Cetinju i u Nevesinju, gledan je niz primorje i na katuništa po Troglavu i Volujaku travatome! Svuda ga je doticalo, ali najmilije mu je bilo da opuči niz Banjane ravne i kroz Bjelopavliće zorne! Kao što se nije moglo predviđeti kad će ga nestati, tako se nije znalo ni kad odi ni kud hodi! Kad mu je sirota majka umrla, niko nije vodijo računa ima li ga kući ili nema... Matovu kuću zaobilazili su vljetrovi, mogli su vijarovi odnijeti sve krovove po Koritima, Matova kuća ne bi acnula. Oko kuće bile su nikle zovke kao da u njoj nema nikoga! Kao što znaš, ozovina ne niče ispred kuće sa živijem čeljadima, to drvo je iskopno, ono oće utrnuće ognjišta, prelomljeno šljeme i iskop ljucki! A Matu su jedne zovke vindale ispod praga, druge su mu rasle iz duvara! Kod Matove kuće niti je pas lajako ni kokot pljevao, ali ni je bilo noći brez lisičjeg laveža ispred njegove kuće! Ćukovi su po svu noć otkivali svoju pljesmu sa sva četiri Matova kućnja somića!... BAŠKA je bilo i to što se na Matovome imanju nalazijo grob koga nikad niko nije obišao! U nj je ukopana Matova baba istoga onoga dana kad je Mato prvom nestao u presjenak sunčani! Ne zna se što nije ukopana na crkovno groblje đe se drugi meiti saranjuju! Petar veljaše da nije dopuštijo pop da se takva vlještica sarani s krštenijem narodom... Mato je banjivao u nečiju kuću kad se niko ne nada. Obrete se uveče kad presjeni sunce, sjedne uz ognjište kao što svi sjede, večera š čeljadma ono što je zgotovljeno za večeru i posjedi koliko njemu treba. A kad se digne i ode, mogao si mu viđeti na glibu, na prašini ili u snijegu ispred kuće samo jednu stopu! Onu stopu s kojom je iskoračijo iz kuće, ali od druge njegove stope nije bilo ni poznaje! Ako si se pridesijo ispred kuće, vidijo si njega i nogu s kojom je iskoračijo, ali nijesi primijetijo silu koja ga je odlijepila od zemlje! Samo si osjetijo kao da je malo vljetra zapuvalo kad je Matu nestalo drugoga kroka... MATA je bilo lakše dočekati u kuću no ikakvoga drugoga gosta i musafira! Mogao si mu nuditi sve preslačke i đakonije, ali on nije stijo ništa drugo okusiti osvem onaj nimet s kojijem si ti namljerijo da se te noći ponudiš. Ako si preda se stavijo puru i mlijeko a njemu nafetao pršuta i nalomijo pogače, on se okretao na rumeni pršut i na bijelu pogaču koliko da si preda nj stavijo šužbinu! Priznavao je Mato stimu koja nije za stimu namljerena... Metao je vazda zrno soli u varevinu koju nije ladijo; mogao je da pije vrelo mlijeko kao da je mlako, nije se on, kažu, mogao opržiti! Kad se skine s vatre, pred njim se nije smljela pljeniti varevina, niti je trpijo da se grebe kotao kad se mlijeko isparuči! Ako je ženska sirila sir dok on sjedi u kuću, iskao je da mu metne na dlan zalogaj sira, onako iz kutlače ali prije no se metne u tvorilo ili pod pijez! NIKAD na ničiju krsnu slavu Mato nije dodijo, ni na slavu ni na Božić, ni na krštenje ni na vljenčanje! Niti na saranu ni na parastos! To znači niđe nije dolazijo đe pop dodi s epitrahiljom da služi. Nikad se Mato nije pričestijo, niti ga je ko vidijo da se prekrsti. Petar Nikolin veljaše da na Mata nijesu lajali psi, potonji su njegovijem sedepom zalajali one noći kad se rodijo pod mljesecem na sjenokosu... UMIJO je Mato da zauvija kao vuk, kad okrene vučki da se glasa nijesi mu avaz razlikovao od vučjega vijanja. Kad mu je kuća dimila, čulo se kako Mato u kući zauvija vučki! Doduše, niko nije znao je li on na njegovski način dobavijo vuka u kuću, ili on isti vučki zauvija... Kad su nekome vuci često udarali u ajvan, taj je domaćin molijo Boga da mu Mato Glušac buši u kuću, ili da barem naljeze pro njegova imanja! Ako ti Mato dolazi, zâ te se vuci pretvore u pitome zvljerke. A kad ti on zaobilazi kuću, neće dugo potrajati dok ne na brčiš na vučji zub!... ISPRED što će grcnuti rijeka iz Smrdeuše i zasvrdlat i vodeni svrdlovi s Riječana – eto ti Mata! Onda se ugaipi dok voda traje, a čim zazuji ubo i ukažu se vodeni vijarci – eto ti ga jopet posred nečije kuće na Riječane. Eto ga Riječanima i đavolu! TAKO se Mato jednom obrijo u kuću Miloša Tupanjanina, obrijo se ujutro prije no se obdanilo. Taman kad je prekoračijo prag, ruknula je voda iz Smrduške pećine! Došao je po velikoj lijavici, tako je padala kiša da joj, izgleda, ni Mato nije mogao umaći! Osušijo se uz ognjište, popili on i Miloš po rovitano jaje, pa kad je ustao da ide, okrenuo se na Miloša i rekao: – Jutros se u Peja Markova na Liverovinu pridalo muško dijete, doće zeman da ga Gospodar s Cetinja poljubi dva puta u čelo, jednom pa drugom u isti tren. Tako će ga coknuti da će se čuti u sve Banjane i svu Oputnu Rudinu! To Mato rekao, iskoračijo pro praga i nestalo ga s ovoga svijeta! Miloš se tada prekrstijo čudeći se čudu nedopričanome koje je čuo! Nije se čudio što Mato zna da se u Peja rodilo dijete, Mato sve zna što drugi ne znaju, no se Miloš nije mogao do misliti kako more doći vakat da crnogorski gospodar ljubi u čelo sina Peja Markova s Liverova polja! Pa i to čudo ako se dogodi, možda se more dogoditi, ali ko more vljerovati da se poljupci mogu čuti u sve Banjane i Oputnu Rudinu! Da opališ topa aberdara na Liverovinu, ne bi mu se glas mogao čuti na toliku daljinu! A on da je Milošu bilo zametno i to što mu nije Mato rekao oće li Gospodar doći u Banjane da ljubi Pejova sina, ili će Pejovac ići na Cetinje da ga poljubi. Ako poljupci zveknu na Cetinju, on da će im glas odjeknuti sentom i krajinom što ne bi moglo postići sedam topova baljemeza da s pucnjavom jedan drugog do zivlju! Miloš se jopet prekrsti i zapamti što je čuo. A što je zapamtijo to je i ispričao svakome ko ga je srijo ili stigao, kod koga je u posjetu otišao ili ko mu je u kuću došao. Onda se svuda unaokolo domišljalo i premišljalo, ali se niko nije mogao do misliti kako se dva poljupca mogu čuti na toliku dalj. Ali ta Matova gatka kao i druga njegova prorokovanja rastumačena su tek kad se dogodilo ono što je gatar predvidijo, a sve se desilo kako je Mato kazao. Ne baš u onome ob liku kako je jezikovano, nego u značenju koje mu se dokazalo. Da li je Mato umijo kazati u onome obliku koje se ostvarije ili nije, ili nije stijo a mogao je, – eto niko ne zna! No Matu se nije smljelo preporijecati, niti je do puštao da ga ti što pitaš o onome što on brez pitanja kažuje. Mogao si ga pitati, on ti nije nakričavao da ga ne pitaš, no se samo učinijo da ne čuje ono što tebe zanima! Kad se voda povukla, Miloš uzmi šišu rakije te pravo na babine u Peja Markova. Pejo se začudi okle Miloš, okle knez Miloš, koji ima po Tupana i trećinu Riječana, da dodi na babine, otkud knez koga prima i Gospodar na Cetinju i vezir u Travniku da dodi u prostoga seljanina s kim nije ni rođak ni kum ni nikakva prozuko! A Pejo se prekrstijo, što no se kaže z desnom i lijevom rukom, kad je vidijo da knez Miloš ode na đetinju kolijevku, po milova dijete po glavi i metnu mu zlatnu paru na prsi...
Matova "gvozdena zmija"
KAO ŠTO NAMENUH, Mato je prorokovao kad on oće a ne kad ga ti pitaš! Ima božji militar priča o Matovu gatanju, a ja ću ti spomenuti samo slučaj–dva, pošto valja da ga upoznaš prije no što čuješ šta će isti Mato reći Ali–paši u Mostaru na Neretvi pitomoj vodi. Rekoh ti da se Mato obrijo u onu narocku masu koja je izašla u sretanje novome veziru na dva sata oda od Mostara! Ja sam se zauzeo da ti pričam o veziru, ali odvede me Mato da o njemu pričam i dopričavam! Ja ne znam jal sam ja stijo da ovoliko tavrim o Matu, jali to Mato namlješta s onoga svijeta! No, evo kako je Mato prorokovao. Ispričao je Mato knezu Ristu Janičiću iz Broćanca da će jednoga dana krenuti gvozdena zmija iz Bileće i neće se zaustavljati prije Nišića. Oće zastanu ti na više mljesta da počine, ali ne da tu ostane. Vijugaće zmija, zborijo Mato znalo ga ćorilo, vijugaće zmija pro Kljakovice i Koravlice, naljeće na Petroviće i ispod Skorča gore, onda će udariti na Viluse, a odmaraće se na svako ovo mljesto koje sam ti spomenuo...(N. Kilibarda)
KNJIGA KAO SVJEDOK Možda je najvjerodostojniju bilješku o Glušcu, smatra epski pjesnik, ostavio Sava M. Guzina u svojoj knjizi „Proviđenja Mata Glušca, baška čoeka”. Sve što je Guzina sabrao među korice pomenute knjige,
„izrodilo” se uglavnom u kući njegovog prađeda Vujadina Guzine iz Fojnice kod Gacka kod koga je Glušac došao na krsnu slavu, Aranđelov dan 1859. godine i tu proveo četiri dana. Autor se potrudio da što vjerodostojnije prenese detalje te posjete, koji se u njegovoj porodici prenose s koljena na koljeno. Da je bio u potpunosti svjestan svoje posebnosti u pomenutoj knjizi zapisane su prorokove riječi o sebi: „Ja sam baška čo`ek: živim mimo ostale, vidim i čujem što drugi ne mogu; znam što drugi ne znaju; basta mi što drugijem ne basta...”
O KOSOVU I NOVOM VREMENU Preturajući po prošlosti, osluškujući priče svojih starih, Sava M. Guzina je u svojoj knjizi posebnu pažnju posvetio nekim Matovim predskazanjima vremena koje će nakon njega doći. Neka su se već obistinila poput onog o savremenim tehnologijama o kojima je Glušac kazao: „Vidim i zeman kad neće bit mnogima potrebite džade i ćuprije, a svijet će se vrzmati i kroz zemlju i po zemlji, i kroz vodu i po vodi i zraku-danju i po mraku! Jednog dana će dosegnuti u vrh neba među zvijezde!”
O vječitoj srpskoj rani prorok je kazao: „Koliko vidim na Kosovu će bit trista jada i narod će tamo da strada. I od njega će u tom vaktu bit slaba vajda. A jednog dana kad se tamo pamet okrene, a kape promijene, ponovo će Kosovo bit ko nekad Dušanovo!“
DRUGI POZNATI ZDUHAĆI Najveći zduhač u Bosni i Hercegovini a i šire bio je Mato Glušac (1781-1877) iz Korita, nedaleko od Gacka. Ali u narodu se spominju kao veliki zduhaći Mahmud Paša Bašatlija te Suljo Aganović iz Foče. O Sulji je ostalo zapisano: "Pošto je k njemu grdan svijet navalio, njega su, za vrijeme Prvog svjetskog rata, Austrijanci zatvorili. Po povratku iz tamnice, on je svoj dar vidovitosti izgubio".
MATO GLUŠAC, NAJVEĆI HERCEGOVAČKO-CRNOGORSKI PROROK PAO U ZABORAV U bogatstvu istorije Crne Gore i Hercegovine ostale su zabilježene mnoge ličnosti, slavne po junaštvu i dobročinstvu, ili upisane po zulumu. Ono što istorija, pak, nije zabilježila ili je usputno pomenula pamtio je i prenosio narod. Upravo je to svjedočenje bivalo jače i trajnije, a u njemu i danas, istina, ponekad, živi čovjek koji je na sebi svojstven način obilježio 19. vijek – čudesni prorok i vidar Mato Glušac.
Rođen je 1774. godine u hercegovačkom selu Korita, ali je dobar dio svog gotovo jedan vijek dugog života proveo na tlu tadašnje Crne Gore. Čudan po ponašanju, priči i pojavi, uvijek bi se obreo tamo gdje je trebalo, njegove vidovnjačke i vidarske usluge tražile su tadašnje najveće ličnosti, poput vladike Rada, knjaza Danila, vojvode, serdari...
Znameniti hercegovačko-crnogorski „zduhać” počiva pored crkve Sv. Tekle u Danilovgradu, ali malobrojni znaju da je to njegov grob, obilježen samo niklim drvetom, u narodu poznatom kao košćela.
Sa epskim pjesnikom Božom Đuranovićem posjetili smo humku, koja je, prema njegovom kazivanju, zaboravljeni trag jednog vremena. Čudi se pjesnik da se najpoznatijem proroku niko nije sjetio da obilježi mjesto gdje je sahranjen, a Glušac je makar to zaslužio.
– Nije slučajno što su baš tri košćele, kao simbol Svetog trojstva, zaklonile njegove kosti. Sve što je kazao i prorekao obistinilo se, a narod vjeruje da će mnogo toga još doći na „provjeru” – smatra Đuranović koji je Mata ovjekovječio i svojim stihovima.
Smailagi Čengiću nagovijestio pogibiju: „Čestiti aga, glavom ćeš stići na Cetinje, a i at će ti zaigrati i zarzati pred Biljardom. Koliko ćeš se tamo baviti – ne dade mi se viđeti.”
Đuranović kaže da su prorokove riječi voljeli da čuju i turski zulumćari poput Smailage Čengića. Zapisano je da je Glušac agi pri jednom susretu, a na insistiranje ovoga da mu kaže „šta vidi”, rekao: „Čestiti aga, glavom ćeš stići na Cetinje, a i at će ti zaigrati i zarzati pred Biljardom. Koliko ćeš se tamo baviti – ne dade mi se viđeti”.
– Sa Čengićem je upravo tako i bilo, glava mu je došla na Cetinje, i konj mu je zarzao pred Biljardom. To predskazanje učinilo je te je prorok morao prebjeći u Crnu Goru jer su ga tražili agini naslednici koji su htjeli da ga ubiju. Svojim kazivanjem pred vidio je i minuli rat, ali i medicinska dostignuća ovoga vremena kroz riječi kako će doći „vrijeme kalemljenih ljudi” – ispričao je Đuranović.
U prorokovom životu, naglašava Đuranović, posebno se izdavajaju dva događaja, njegovo rođenje i smrt. Pjesnik kaže da je ostalo zabilježeno da je Matova majka, Sinđa rano ostala udovica, a onda se nakon dvanaest godina preudala za najamnika na svekrovom imanju. Starini to nije bilo milo, pa ju je prokleo riječima: „Dabogda đavola rodila”, i iz tog braka rodio se Mato.
– Možda je ta kletva učinila svoje, pa je Mato i bio drugačiji od ostalih ljudi. Niti se ženio, niti je i imao porodice, ni svoje kuće, pa je zato, kao malo ko u tom vremenu, idući po Staroj Herecegovini i Crnoj Gori, znao svaku porodicu. Nije bio ni neči ji najamnik već je, kako je i zapisano da je kazao, više živio od onoga „što učini glava nego ruke” – prenio je Đuranović predanje i bilješke o proroku.
Pred kraj svog života Glušac, ostario i oslijepio, ponajviše je boravio u Bjelopavlićima, kod svojih kumova Grgurevića i prijatelja Baja Boškovića. Kako je drugima prorokovao, tako je i sam sebi predvidio smrt, odredio je mjesto gdje će počivati, ostavivši u amanet da kada ga nađu na tom mjestu da ga „zagrnu” zemljom, a da mu njegov krstasti štap, koji je stalno nosio, „stave više glave mjesto krsta”. „Kako sam se rodio i živio mimo svijet, tako ću i umrijeti...Tamo ću, mnim, otić sam, bez da me nose... prućit se ili skružit, viđeću još... Podno mojije noga niće drvo, i zafaljujući njemu – neću sasvim nestati...”, zapisane su Gluščeve riječi o sopstvenoj smrti.
– Košćela slična Matovoj nalazi se i u Popovom Polju, u selu Mrkonjići. Stara je preko četiri vijeka i pod njom se, po narodnom vjerovanju, rodio Sv. Vasilije Ostroški – kazuje Đuranović.
Možda, kaže Đuranović, grobu slavnog proroka malo ko i smije prići, a oni koji su dolazili kako bi se „ovajdili” sijekući grane njegove košćele nijesu baš najbolje prošli. Jednom su neki iz Bjelopavlića htjeli da na mjestu gdje Mato počiva sahrane nekakvog siromaha. Đuranović kaže da su im se sjekire i budaci počele odjednom lomiti, zemlja se, prepričavao je narod, tresla, a munje su sijevale. Viđen čovjek koji je u tom trenutku prolazio tuda, upozorio ih je da to ne čine jer ih „slijepi prorok iz groba gleda i ni mrtav ne da da ga diraju i uznemiravaju”.
B.Brašnjo
