Savo Pujić: „Davno nekad mislio sam se otkud je Crnač, kad nije nimalo crnji nego ova druga sela. Onda sam se sjetio Bioča, Bjelača. Ruski istraživači su zabilježili po raznim stranama slovenskog prostora nizove toponima nazvanih po starom slovenskom trojstvu – Bjelobogu, Crnobogu i Triglavu/Troglavu. Bjelobog je bio bog svjetlosti i sunca, Crnobog – tame i podzemlja, dok je Triglav prikazivan u baltičkoj mitologiji sa tri glave, koje su predstavljale – zemlju, podzemlje i nebo. Zatim sam uzeo geografsku kartu, linijarom spojio Bjelač i Crnač i tačno na sredini – bila je Trojčina glavica...“
Savo PujićTREBINJE l Topomi nisu plod puke slučajnosti. Nisu samo proizvoljan skup glasova, bez značenja i svoje istorije. U imenu grada, oblasti, sela ili zaseoka uvijek je sačuvano ponešto od prepoznatljivih svojstava i nekadašnjeg života tog mjesta, prošlosti naših predaka, radu i zanimanjima, kultovima i običajima, viđenju svijeta i jeziku, njihovom etničkom ili porodičnom porijeklu. Drugačije nije ni sa toponimijom našeg područja.
Svojim prilozima na temu toponimije trebinjskog kraja, najznačajniji doprinos izučavanju ovog našeg nasljeđa dao je filolog Savo Pujić.
Među trebinjskim toponomima veliki je broj onih čija osnova upućuje na neka prirodno-geografska ili svojstva koja je u tom kraju stvorila ljudska ruka. Sa njima je, kaže nam Pujić, najlakše izlazio na kraj, posebno ako su te u imenu okamenjene posebnosti - i danas u tom mjestu prisutne i očigledne.
Vrh polja je Vrpolje, Zavala je za popovskom valom, Zagora za gorom, Zaplanik iza brda Planika, a Začula iz brda Čule. Ušće, Hum, ova ili ona gora, gruda, bara, glavica, njiva, lug, luka ili polje, zatim po stijenama - Šćenica, ljubomirska i bobanska, od rupa su Rapti, Rupe i Rupni do, po vodojažama Jazina po vododjelnici ili rasu – Rasovac i Rasina, a po karakterističnim uskim i izduženim oranicama – Duži. Ima i onih čije se porijeklo ne da iščitati iz prve jer je riječ u osnovi davno izgubljena u sjećanju. Po zemljišnim naborima, od praslovenskog bor, ime je dobila Brova, a zbog vlažnosti ili čestog plavljenja zemljišta, od praslovenskog tuhal, u značenju vlažan – nastalo je Tulje.
Po dominantnom rastinju - grmu, drači ili drijenu su Grmljani, Dračevo i Drijenjani, a po vrsti šume – Jasen, Grab, Vrbno, Cerovac, Dubljani, ali i Gorogaše, po šumi čije drvo nije za ogrijev jer ne drži vatru, nego je gasi.
Orahovac ili Orovac?
Da li je u osnovi imena Orovac/Orahovac orao ili orah - istoriji i lingvistika još nemaju odgovor. U narodnom govoru običnije je Orovac, ali se u službenim dokumentima upotrebljava Orahovac.
„To je veliko pitanje. Selo je staro, ima i staro groblje - stećke. Ima i crkvu napravljenu na još starijoj crkvi. Ali nigdje se selo ne spominje do sredine 19. vijeka. Kada bismo znali kako se ranije izgovaralo, prije nego što je izgubljen glas h u našem jeziku, kada bismo imali iz srednjeg vijeka koji pomen - onda bismo bili bliži odgovoru. Iznad sela ima brdo Oro, a ako bi se izvodilo iz tog imena - naziv sela bio bi Orlovac, kao što postoje Orlovati ili Orlovine, jer je l labilan glas i može se izgubiti. Ako je u osnovi riječ orah, sasvim se lako glasovno može objasniti nastanak imena Orovac - gubljenjem glasa h i stapanjem samoglasnika. Ostaje, dakle, nepoznanica – na putokazima je Orovac, a u službenim dokumentima ostaje Orahovac“, pojašnjava filolog Savo Pujić.
Zanimljiv je i za maštu inspirativan složenički sklop u imenu Skočigrm, ali nam Savo Pujić daje objašnjenje koje ovaj toponim čini sasvim proizaičnim.
„Varijanata imena tog sela ima dosta, a najstariji poznati je onaj turski – Skrozigrm. A skrozi znači – kroz. A ko je bio u Skočigrmu i danas zna da je tamo šuma izvandredna i gusta. Prema tome – kroz grm, tuda se prolazilo. Tek negdje od polovine prošlog vijeka prevladalo je današnje Skočigrm. Nema tu nikakvog skakanja, kako se možda nekom čini - već to ime znači da se tim prostorom ide kroz grm“, kaže Pujić.
Porodice i njihova zanimanja
Veliki je broj sela i zaselaka sa imenom sadašnjeg ili davno izgubljenog porodičnog imena ili nadimka – Anđelići, Bogojević Selo, Vukovići, Galičići, Diklići, Drapići, Ždrijelovići, Jankovići, Krajkovići, Narančići, Petrovići, Slavogostići, Strujići, Sparožići, Ukšići, pa Bodiroge, Bokuni, Grkavci, Lambete, Misite, Mumali. U osnovi mnogih toponima je i nečije vlastito ime, kao u primjeru Aleksina Međa, koja je po predanju ime dobila po nekom Aleksi - neimaru velike podzide koja je pregradila korito presahle riječne otoke. Ili pak Čičevo, nazvano po nekom Čičoju, možda Čičoju Popoviću, trebinjskom vlastelinu koji se pominje 1420. godine.
Po ljudskim zanimanjima imena su dobila Sedlari, Mesari, Kovačine, pa i Đedići, ako se u obzir uzme da je kod srednjevjekovnih Srba nazivom đedić označavan plemić ili nasljedni zemljoposjednik. Grančarevo je danas poznato po istoimenoj hidroelektrani na Trebišnjici, a nekada – po grnčarima, majstorima koji su od gline izrađivali posuđe i druge upotrebne predmete.
„Jer, svi najraniji zapisi do Mlečana kazuju - Grnčar ili Grnčarevo. A valjda su prvi Mlečeni zabilježili upravo Grančarevo. Ne mogu drugi narodi lako izgovoriti vokalno r kad se nađe između dva suglasnika. Osjećaju ga kao vokal, pa mu dodaju a ili e prilikom zapisivanja“, pojašnjava Pujić.
Pridvorci i hlapi Drevni mještani Pridvoraca sa jedne, te Lapje i Zgonjeva sa druge strane, u različitim vremenima i istorijskim nevremenima nisu uživali ni isti socijalni status. Jer živjeti uz dvor i, s druge strane - biti zgonjen kao hlap na težački rad za tuđi račun - posve su različite povijesne sudbine, na koje je uspomena ostala još samo u imenima ovih sela.
„U doba srednjevjekovne srpske države bilo je više staleža zavisnih seljaka. Jedni su bili poluslobodni, jedni slobodni, pa su pridvorci opet oni koji su opsluživali dvor, sa najmanje obaveza za teške rabote u polju ili u brdu. U prvom turskom popisu zapisano je Hlapja, a tako su do nazad sto godina, kako je zapisao Stevan Delić, mjesni muslimani izgovarali ime ovoga sela. Dakle, tu je bio glas h na početku, koji se u našem narodnom govoru izgubio. A hlapi su bili polurobovi, stalež zavisnih seljaka u najtežem socijalnom položaju. Oni su bili u Lapjoj, a Zgonjevo je bilo mjesto gdje su zgonjeni zavisni seljaci hlapi na imanja vlastelina na težački rad“, pojašnjava Pujić.
Tragom trgovačkih karavana
Imena sela Turmenti, Mosko i Volujac posve su različitog značenja, ali su bliska svojim porijeklom i motivacijom. Ona svjedoče o vremenu kada je naš kraj bio nezaobilazno tranzitno mjesto za trgovačke karavane, koji su iz unutrašnjosti išli prema primorju.
„Karavan se ranije nazivao turma, a karavandžije, oni koji su prevozili robu - turmenti. Formant – ent je romanskog porijekla i označava vršioca radnje. Svi koji su istraživali to ime pretpostavljali su da je predslovenskog porijekla, ali nisu znali koja je riječ u osnovi. Ja sam je doveo u vezu sa starim nazivom za karavan – turma“, kaže Pujić. Dodaje da se veoma dugo mučio sa odgonetanjem imena Mosko.
„Nailazio sam na iste ili slične nazive za vrstu biljke, ali nema tih biljaka kod nas. Zatim sam doveo u vezu Ubosko u Ljubinju i Mosko. Ubosko je nastalo od riječi ubla, što bi trebalo da znači da je mol u osnovi riječi Mosko. Pokušao sam sa glagolom pomoliti, poviriti. Preko Moska prolazio je stari karavanski put - Via Drina. Put se uvijek čuvao od razbojnika, kojima su trgovački karavani bili slatka meta. Na mnogim mjestima imamo danas imena poput Varda ili Vardište, od romaskog gledati, pa pretpostavljam da je negdje oko Moska bilo mjesto odakle se posmatralo kad pomole karavani. Ime se javlja 1434. godine, ali ako bi se našao kakav raniji pomen, iz 14. vijeka, kada l na kraju nije prešlo u o – onda bi bilo Molsko, a i moja teza bi se mogla potvrditi“, pojašnjava Pujić.
U imenu sela Volujac lako je iščitati pojam u osnovi, a ni priča o porijeklu ovog toponima ne izmiče svakome voljnom da u narodu sazna ponešto o istoriji ovog mjesta.
„Volujac se ranije zvao Česvinica. Po narodnom predanju, kada je gonjena stoka iz Bosne i Srbije na dubrovačku skelu, ona bi izgladnjela i oslabila danima putujući, pa su postojala stajališta prije Dubrovnika - da se ta stoka malo oporavi prije prodaje. Volujac je bio njima zgodan jer tu ima ispaše, a blizu je i rijeka za pojenje. U Volujcu su tri veliki gustrijine. Prema predanju, mjesni muslimani su zaustavljali te dželepe stoke i dok ne bi poorali sa volovima svoje njive oranice, ni bi ih puštali. Tako barem narod priča. Vjerovatno su zauzvrat nudili da stoku napasaju i poje na njihovim posjedima prije nego što krene na pazar“.
Tragom tih dželepa stoke stižemo - do Ivanice, na prvu daleko i od pomisli da bi porijeklo imena ovog mjesta nadomak Dubrovnika moglo takođe biti vezano za život i poslove stočara. U tumačenju Sava Pujića - i nepojmljivo postaje posve logično, čak očigledno.
„Ivanica je Jovanjdan ljetnji, inače stočarski praznik. Na Ivanici je dugo bio stočni pazar, na koji su Hercegovci dogonili stoku i prodavali Dubrovčanima. Postoji i drugačije objašnjenje. Krajem 17. vijeka na Ivanici je napravljena crkva. Tada je zabilježeno da je neki tada poznat čovjek iz Krtola dopremio crijep, najprije ga dovezao lađom u Gruž, i tu ga pretovario na konje - za crkvu na Carinama, kako se nekad zvala današnja Ivanica. Možda je i ta crkva bila nazvana po Ivanjdanu, pa otuda i naziv mjesta“, kaže Pujić.
Relikti izgubljenih etnosa
U osnovi naziva starog popovskog sela Korlati, kaku su zvali i tamošnje žitelje, takođe je iz stočarske terminologije, od mađarske riječi korlat, koja je označavala ogradu ili tor, navodi Pujić. Ali na pitanje otkud mađarska riječ u Popovom polju - jedini odgovor može biti pretpostavka da su ga iz Panonije donijeli stočarski nomadi Vlasi. I tu dolazimo do značajnog broja toponima čiji je značenje i porijeklo usko vezano za ovaj narod, koji je na prostoru slovenskog Balkana slovenizovan i stopljen sa srpskom, hrvatskom ili bugarskom većinom. Vlaška, kao ime sela ili pridjev u nazivu drugih mikrotoponima čuva uspomenu na Vlahe koji su živjeli u ovom kraju. Drugu grupu toponima, poput Zupci, Bobani, Ugarci, Žurovići, Cicina, Sparožići - filolozi i istoričari povezuju sa imenima vlaških porodica i plemena, a treću grupu - sa riječima romanskog porijekla opšteg značenja, gdje su i već pomenuti Turmenti ili zaselak Nevada, od riječi vada-prelaz, što bi značilo neprelazno mjesto.
„Kada su ovdje Sloveni doselili, zatekli su nomadsko vlaško stanovništvo, koje je govorilo nekim svojim latinsko-romanskim dijalektom. Sloveni, koji su bili ratarski narod, potisnuli su Vlahe u gornje dijelove, u planine, ali su ipak živjeli skladno jedni pored drugih i razmjenjivali svoja dobra i proizvode“, kazuje nam Pujić.
Zanimljivi su i toponimi neslovenskog porijekla koji se ne vezuju za Vlahe.
„Dubrovčani bi zvali Jevrejina - Žudoje. I danas postoji u Dubrovniku Žudojevska ulica. Dubrovčani nisu dozvoljavali nekatolicima ulazak u grad, jesu Jevrejima – ali za njih je formiran poseban geto. Otuda su i Žudojevići“, pojašnjava Pujić porijeklo imena ovog mjesta na putu prema Bileći. Nije upamćeno da li je u Žudojevićima nekad živjela kakva jevrejska porodica.
„Vrlo teško se izgovara ime Dvrsnica ili Dvrsno koje postoji u Crnoj Gori, zbog suglasničke grupe dv, pa se često u govoru naroda izgubi početno d. Ova imena potiču od naziva ilirskog plemena Daorsi , koje je upravo na ovom području nekad živjelo. Ime ovog plemena spominje se u raznim varijacijama, a od jedne je nastala i Dvrsnica“, kazuje nam Pujić.
U zaboravljenom svijetu paganskih predaka
Postoje i toponimi koji u svom nazivu i danas čuvaju uspomenu na nekadašnja ili i danas živa paganska i hrišćanska svetilišta. Aranđelovo je nazvano po crkvi Svetog Arhangela, koja se tu pominje u 12 vijeku. Selo Cibrijan dovodi se u vezu sa starom crkvom Svetog Kiprijana (Ciprijana), a Varina gruda sa crkvom Svete Varvare iz srednjeg vijeka. Porijeklo imena sela Turice na Zagori, kako navodi Pujić, vezuje se na naziv iščezlog govečeta – tur, za koje etnolozi tvrde da je kod naših predaka bilo otjelotvorenje nekog starog slovenskog božanstva.
Neobična podudaranja Savo Pujić otkriva u imenima lokaliteta Bioče/Bjelač- Trojčina glavica-Crnač. Dobrano već zagrijani otkrivateljskim uzbuđenjem, upijamo priču našeg sagovornika, koja nas vraća u drevni svijet kultova i vjerovanja naših predaka.
„Davno nekad mislio sam se otkud je Crnač, kad nije nimalo crnji nego ova druga sela. Onda sam se sjetio Bioča, Bjelača. Pritom, nastavak –ač je veoma star u slovenskim jezicima, svojevrsni je relikt koji se rijetko danas sreće u slovenskom svijetu. Dakle, ukazuje na veliku starinu. Ruski istraživači su zabilježili po raznim stranama slovenskog prostora nizove toponima nazvanih po starom slovenskom trojstvu – Bjelobogu, Crnobogu i Triglavu/Troglavu. Bjelobog je bio bog svjetlosti i sunca, Crnobog – tame i podzemlja, dok je Triglav prikazivan u baltičkoj mitologiji sa tri glave, koje su predstavljale – zemlju, podzemlje i nebo. Zatim sam uzeo geografsku kartu, linijarom spojio Bjelač i Crnač i tačno na sredini – bila je Trojčina glavica“, kaže Pujić.
Crnobog i BjelobogNi danas se, dodaje on, ne može oteti utisku visokog stepena očiglednosti kad god razmišlja o svom otkriću. U literaturi su, podsjeća, opisani brojni primjeri sličnih toponimskih nizova u slovenskom svijetu, a u međusobnom prostornom rasporedu koji otkriva izvjesnu pravilnost – obično su ova mjesta na suprotnim obalama rijeka ili suprotnim krajevima polja. Pritom, u prilog ovim podudaranjima je i činjenica da su ostaci paganskih i starih hrišćanskih svetilišta nerijetko smješteni jedni uz druge.
„Interesantno je da su sva tri ova mjesta uz stara hrišćanska svetilišta – stara crkvica bila je nekad u Bioču, Petrov manastir je u Crnču, a na Trojčinoj glavici u Volujcu bila je crkva, za koju se zna da je više puta obnavljana. Ostaje nerazjašnjeno – jesu li slovenska kultna mjesta bila formirana uz stara hrišćanska iz predslovenskog perioda, ili su pokrštavanjem naših slovenskih predaka njihova svetilišta postala mjesto gdje će oni kasnije podizati i svoja hrišćanska. To je pitanje za istoričare.“
Rade Savić
.jpg)
