Jelena Biberdzic.JPG (148 KB)
Jelena Biberdžić i Dušica Petković Škipina 

Jelena Biberdžić je iz Zvornika, a Dušica Petković Škipina iz Nevesinja. Srele su se na Visokoj školi unutrašnjih poslova u Banjoj Luci. Bile su cimerke u studentskim danima i obje su prvo radno mjesto zasnovale u Policijskoj stanici Bileća. Osam mjeseci su radile zajedno, a onda je Dušica dobila premještaj u rodno Nevesinje. Od prvog susreta je prošlo više od deset godina, a njih dvije nisu samo radne koleginice već bliske prijateljice i mlade žene na rukovodećim pozicijama u Policijskoj upravi Trebinje.

Broj uniformisanih žena u Policijskoj upravi Trebinje je veoma mali. Svega njih desetak na sedam gradova i opština. Međutim, Jelena i Dušica su svojim znanjem, obrazovanjem i radom na terenu, stavile do znanja, i svojim nadređenim i kolegama, da su spremne stvari promijeniti na bolje. Zato su i imenovane na rukovodeće pozicije. Jelena Biberdžić na poziciju pomoćnika komandira Policijske stanice za bezbjednost saobraćaja u Trebinju, a Dušica Petković Škipina na poziciju pomoćnika komandira Policijske stanice Nevesinje. Upravo ta imenovanja su i bila razlog predstavljanja Jelene i Dušice našim čitaocima.

Tridesetdvogodišnja Jelena Biberdžić, po zanimanju diplomirani pravnik unutrašnjih poslova, 2011. godine obronke Majevice zamijenila je hercegovačkim kršem. Tragala je za poslom u Bileći, a zapravo je pronašla ljubav. Udala se za kolegu i danas imaju dvoje djece.

„Te 2011. godine sam diplomirala i volontirala u Policijskoj stanici Bileća godinu dana. Naredne četiri godine čekala sam posao da bi se 2016. godine konačno zaposlila u Policijskoj stanici Bileća na mjestu mlađeg policajca. Radila sam na terenu i to pretežno kao saobraćajni policajac. Kiša, snijeg, plus 40... ravnopravno sa muškim kolegama. Prošle godine sam prešla u Policijsku stanicu Trebinje na mjesto inspektora za opšti kriminal i poslije tri mjeseca sam imenovana na rukovodeću funkciju na kojoj sam već punih sedam mjeseci.“ – započinje naš razgovor nježna brineta milog osmijeha.

U Policijskoj stanici za bezbjednost saobraćaja u Trebinju radi 21 policijski službenik. Devetnaest muškaraca i dvije žene čine tim o kome Jelena priča sa poštovanjem i tvrdi da ih krasi fer i korektan odnos.

„Na poslu se ne postavljam kao žena koja želi poštedu. Želim ravnopravnost i kad je akcija i kad je noćna smjena mada, moram priznati, da su svi momci iz tima zaštitnički nastrojeni prema nama dvjema. I hvala im na tome. Ali opet kažem, nije mene niko tjerao da se školujem za policijskog službenika. Sama sam izabrala svoj poziv. Zapravo, oduvijek sam znala da ću biti policajac. Odrasla sam uz tri brata. Igrala se muških igrica i bila ta koja je „hapsila“ i pomagala drugima.“

Svjesna je Jelena da je njen posao stresan, jer obuhvata i saobraćajne nezgode sa teško povrijeđenim i poginulim licima. Trenuci su to, priča nam, koji ostavljaju trag u duši. Zato kad završi smjenu, žuri u zagrljaj svojim mališanima u čijem smijehu najviše uživa. Hobi su joj kuvanje (majstor je za torte, otkrila nam je Dušica, op. aut.), rad u vrtu i sport.

„Moj suprug je policajac i kod nas je to olakšavajuća okolnost. Mi ne možemo birati kad ćemo zaprimiti prijavu, a po zaprimljenoj prijavi moramo odmah djelovati. Zato je važno razumijevanje između partnera i za rad na terenu, i za noćne smjene, akcije vikendom..., a  mi smo srećni jer imamo svesrdnu pomoć bake kad su djeca u pitanju.“ – kaže naša sagovornica i priznaje da je ponosna što nosi uniformu, a i samo radno mjesto joj to zahtijeva.

Dušica Petković Škipina, takođe je diplomirani pravnik unutrašnjih poslova. Supruga je i majka dječaka od pet godina. Jedina je žena uniformisani policijski službenik u herojskom Nevesinju. Zato je poznaju svi, a otkad je postala pomoćnik komandira u Policijskoj stanici Nevesinje, samo je potvrdila dosadašnji autoritet izgrađen na pravdi i pravičnosti.

„Poslije diplomiranja na Visokoj školi unutrašnjih poslova u Banja Luci, zaposlila sam se 2016. godine u Policijskoj stanici Bileća, gdje sam provela osam mjeseci. Nakon toga dobila sam premještaj u Policijsku stanicu Nevesinje, gdje sam prošle godine imenovana za pomoćnika komandira.“ – nadovezuje se stamena Nevesinjka i dodaje da joj imenovanje na rukovodeću funkciju jeste ponos, ali nije razlog da se osjeća važnije od svojih kolega.

I Dušica potvrđuje Jelenine riječ da u njihovom poslu nema mjesta za prenemaganje, žalbe i poštede. Po sopstvenom priznanju bilo bi je sramota da se izvlači iz delikatnih situacija samo zato što je ženskog pola, ali smatra da je u nekim situacijama bolje ako je policajac žena, naročito ako su žrtve ranjive kategorije, poput žena i djece.

„Imam tri sestre i od malih nogu sam bila zaštitnički nastrojena. Moram priznati da sam uvijek bila borac za prava slabijih i nježnijih. Nevesinjem kruži istinita priča da sam u školi zavodila red i tukla mnogo starije dječake u odbrani drugarica.“ – kroz smijeh priča nam Dušica, žena očigledno meke duše i velikog srca, ali i pravi primjer ponosne i pravedne Hercegovke.

„Kod mene je 'ni po babu ni po stričevima'. Ako si pogriješio, pogriješio si i treba da odgovaraš pa i da si mi rođena sestra. Ako neko uvrijedi mog kolegu pa to je isto kao da je uvrijedio mene. Ne opraštam kaznu zbog prijateljstva, familije ili zato što je neko 'dobar' s mojim suprugom, koji inače nije iz naše branše, ali me razumije i brine kad idem u noćnu smjenu. Nije mu bilo baš lako sve ove godine da ostaje s malim djetetom.“ – dodaje ova očigledno duhovita Nevesinjka dok nam priča da se i danas u Stanici svi pozdravljaju sa „Zdravo momci“.

Osjetljiva je Dušica Petković Škipina na samo jednu 'ekipu' Nevesinjaca. Nevesinjskih boraca. Njih gleda s posebnim poštovanjem i ako neko od tih junaka, sad 25 godine poslije ratnih stradanja, napravi neki prekršaj, priznaje, prvo gleda da to ljudski riješe.

„U svakoj situaciji gledam da pomognem, a ne da odmognem. Da nije bilo tih ljudi ne bi bilo ni današnjeg Nevesinja. To se mora poštovati. A svako od nas ima slabosti i trenutke kad popije koju više pa i kaže što ne bi inače. Ako taj neko uvrijedi mog kolegu ili mene, gledam da okrenem na šalu i mirno riješim nesuglasice. Nevesinje je mala sredina i svi se znamo, a na fakultetu smo učili da nije represivna mjera uvijek najbolja mjera!“ – završava naš kratki razgovor Dušica Petković Škipina, koja u slobodno vrijeme uživa u prirodi gdje bere gljive i ljekovite bilje, a od nedavno i pčelari što joj pričinjava posebno zadovoljstvo.

Uz ostvarenje dosadašnjih ambicija obje teže napredovanju u službi, što ne sumnjamo da će i ostvariti s obzirom na ljubav i posvećenost pozivu.

Najtužniji dan u dosadašnjoj karijeri

„Saobraćajna nezgoda prije tri godine. Pun autobus putnika se prevrnuo u korito rijeke Zalomke. Kolega i ja smo došli prvi. Oni koji su mogli sami da se spasu, oni stoje okolo. Ostali ili su poginuli ili teško povrijeđeni.  Stravičan prizor. Bilo je troje mrtvih, sedam – osam povrijeđenih. U životu se nisam osjetila bespomoćnije. Živa i zdrava, a nikome nisam mogla pomoći. Jecaji i krikovi odliježu planinama. Toliko je bilo leda na putu. Zima, snijeg. Ne može pomoć da dođe. Stotinu puta sam zovnula vatrogasce, neke ljude privatno koji imaju dizalice, policijsku stanicu za pomoć, a satima niko da se probije i dođe do nas... a decembar je, voda nadolazi. Moliš Boga da prežive.“ – evocirala je uspomene Dušica na najteži dan u karijeri, a jedna suza se skotrljala niz lice. Jer je čovjek - žena.