Gotovo dva mjeseca jedan mrki medvjed, za kog se  ne zna otkud je došao, unosi nemir i strepnju u život stanovnika dva ljubinjska sela. Neobični su susreti seljana s njim: jednom je pala kapa s glave od straha i taj tvrdi da je u medi 300 kilograma (!?), drugi je ostavio stado na ledini i utekao kući, a Mileni Krunić je medvjed došao pred kuću i slomio joj oluk pred izbom... Pa, opet, ne bi ga trebalo najoštrije osuditi.

Vrli čitaoče, tražiš li u predstojećoj priči glavnog lika, odmah je preskoči...U njoj ga nema u jasnim crtama.... Kao ni Marijane u filmu „Marijana moje mladosti“ - nije tu, a sveprisutna je! Dotiče te magijom iz onostranosti, jače nego da ti je na dva metra pred očima i da je kažiprstom možeš taknuti! Takav je, nekako, i jedan mrki medvjed, što samim prisustvom i povremenim alčaklukom, gotovo dva mjeseca „teroriše“ dva ljubinjska sela Rankovce i Vlahoviće, gdje su na ovu životinjsku vrstu stanovnici nenaviknuti, a o kome mi živo i raskošno pripovijeda 70-godišnja Milena Krunić, jedina stalna stanovnica vlahovićkog zaseoka Krunići. Prisutan i odsutan, još bolje: prisutan, a nevidljiv u storiji:

  • Prije nepun mjesec ovdje kod mene sjeđahu, do osam uveče, Ranko Ljubenko i sin mu. Pošli... Ja s njima sišla dolje niz stepenice, do kapije, da ih ispratim. I malo sam postajala na kapiji dok su odlazili. Čujem, gore više kuće nešto se krši... Neki je kljen gore bio, pa ga brat Milenko sašego, ostale grane. I, nešto  kroz te grane ide, čujem pucketaju. Mislim se: ili je divlje krme ili nakva druga živina: šta je da je samo nek ide, nek prođe... Međutim, u onom  momentu  spazim  svjetla odonud, od zaseoka  Stanjevića; ide neki auto, haj kažem stanuću još dušak na kapiji da vidim kuda  će s raskrsnice: prema Ljubinju ili u Vranjska. Vidim okrenu za Ljubinje... E, ja se potom popenjem amo u kuću, prostirem deke da liježem... Kad, moj brate, stade tutanj iza kuće. S čatrnje skočiše kerovi, shorgaše nekakav lim, a ovaj moj ker, ovdje je pred ulazom u kuću na spratu ležao - đipnu i on, pa zavija: „Auuuuu auuuuuu!“ U toliko dva Ljubenkova kera dočekaše ono stvorenje iz pomrčine dolje, pred mojom izbom. Stvori se meterba. Gužva, gužva, lavež, režanje, huka. U tom se ja smetoh, ali izlećeh napolje. Međutim, onako zbunjena zaboravih upaliti vanjsko svjetlo, pred vratima. Da sam upalila svjetlo, viđela bih ga sigurno. Onako samo mrak i u onom mraku, dolje pred izbom, nešto ponovo lupnu. Kad on (ispostaviću to kasnije), spodbio oluk. I onom lupom opušio mi kerove... Kako kerovi načas ustuknuše, on ti se, ispod štale, odgegao onomo u pčele Nenadove (Nenada Krunića), onda ti je spodbio jednu pčelu (košnicu) Nenadovu, ja galamim, hakam, mlatim praznim bidonima, drškam kerove... A to ću tek ujutro vidjeti da je spodbio pčelu (košnicu)...i nakon toga  izašao iz pčelinjaka...E, tako ti se to odigralo prije nepun mjesec dana....

Iza toga, otprilike za sedmicu, opet  došao. Bio tuda oko ovih naših  Krunića kuća, kerovi ga gonjali, gonjali... I opet ispod naše štale - u Nenadove pčele. Tri  pčele mu tad džombosao... U temelj skrhao, slomio. Ama,  đavolu dao... E onda, nisu prošla ni tri – četiri dana, eto ti ga opet kroz mrak, kerovi ga ovuda gonjali, vijali... Ali tad su ga otjerali prema Stanjevićima... Radović ga, onaj mali, tamo vidio. Kaže Radović: ima u njemu trista kila, samo taki da je! Imo sam, veli Radović,  kapu -  izgubio sam kapu s glave u onom strahu!

A ja, nastavlja Milena Krunić, ja ga, nijesam viđela. Mrak. Samo da sam onda upalila vanjsku sijalicu, viđela bih ga pred izbom. Međutim, u huci i pometnji, eto, nijesam...

...Ali i sad je on – dodaje Milena - evo krajem aprila 2018, na našem terenu, na ovom vlahovićkom platou... Baš smo, brat mi Milenko iz Ljubinja i ja, nedavno išli po našem imanju ovamo oko zaseoka, našli smo mu trag, gdje je po jednoj njivi hodao... I, evo  nema tri dni, u Dušana Dule Sikimića opušio kerove u zaseoku Ljubomišlji.

Neki su nam pčelari iz Ljubinja ispričali da je u tom slučaju Dule čim je ugledao medvjeda na horizontu, zbrisao kući u Ljubomišlje, a napuštenom stadu kroz ubrzani dah poručio: bolje da strada ovca nego ja! Navedenog dana sreća je pak imala dva pozitivna kraka, te bila naklonjena – i stadu i pastiru. A kud se odgegao sijač straha i gdje će ponovo izbiti niko ne zna.

Medvjeda sam inače samo jednom davno vidjela, i to ni tad baš do kraja jasno, prisjetiće se u razgovoru naša sagovornica Milena:

  • Bila sam u planini, na ljetnjem izgonu stoke na ispašu, sa mnom bio jedan stari planištar, danas pokojni Veljko, kad čusmo da se s druge strane padine, nasuprot onoj na kojoj smo mi čuvali stado, oglasi nešto, nekakvom mješavinom kmečanja i mumljanja. Pitam: šta se ono dere. A on će: „Šuti, zlatni sinko, to je međed. Eno ga de, eno ga onomo, gledaj... Jes podaleko, ma vidi se“. Nekakva tanka, poluprozirna planinska magla bijaše po onoj strani naspram naše, a sve kako vjetar giba pramenje magle mi ga na čas ugledaj, pa se on izgubi u onom drugom pramenu. Sve, dok se nije, kako je Veljko bio i rekao, izgubio u četinarskoj šumi...

Medvjed, poput vuka i zmije, kroz cijelu istoriju ljudskog roda vuče pri sebi i nešto mitološko, zstrašujuće, hajde bolje reći – onespokojavajuće. Posebno u južnohercegovačkim kraškim područjima gdje se vrlo rijetko javlja i operiše; dok je posve uobičajen u visokoj Hercegovini, s crnogoričnim šumama i sočnim pašnjacima, koji ni u vrelom avgustu ne venu...Tu je pojava. Južnije je slučaj. Zato se svako kazivanje o vlahovićkom medvjedu (slučaju), kao i svako njegovo novo ukazivanje prati s naglašenom  pažnjom, zanimanjem, pa bogme i strepnjom – jer jak je strah od nepoznatog, bio ga on opravdan ili neopravdan. U Vlahovićima dodatno, pošto je stanovništvo pretežno staro, nemoćno i rijetko...

Ali nije prostrani kraški stočarski plato Vlahovića, s niskim rastinjem, sa zaseocima u zavjetrinama, s čuvenim zmijolovcima i poznatim lovcima, ostao baš bez ikakvog iskustva s lovom na mrkog medvjeda.

Jednom davno, prije rata, kad su demografske prilike sela odavahu posve drukčiju sliku i ton, iznebuha se od Sitnice planine pojavi medvjed, stade da čini štete i sije strah i nelagodu... Danima i noćima... Nikako da prestane; čas ovdje, čas ondje. Ne pomaže hakanje, ni hukanje, ni poneki otrov što bi ga kogod krišom ostavio u komadu mesa na bogazi kud bi zvijer mogla nabasati. Ne pomaže ništa. Sve dok jednom dva Domazeta, mlađa i usplahirena, ne dotrčaše do iskusnog lovca Bore Krunića, pa više šaptom i mimikom, nego jasnim glasom, pred ukućanima mu signalisaše: „Eno ga u našim gvožđima; ufatio se... Jamljaj krupnu, najkrupniju sačmu, brenere ako imaš“.

Vidi Boro, pričao mi je to svojedobno lično, pokoj mu duši, da su i Domazeti u stupici, skoro ko i njihov medvjed, pa ih, istpotiha šapatom, potpaljuje: „Puštajte to, jadni ne bili. Ako sazna milicija... Znate li zakon? Čekaju vas rešetke i zatvor! Nijeste glavešine, da imate pravo na međeda. A?“

Oni mu u lakom snebivanju ipak uzvraćaju: „Haj ti s nama. Ti ga pusti ako smiješ prići gvožđima... Hm, krupnu sačmu Boro, najkrupniju...“

Elem, peti metak je vratio mir u sve zaseoke po zavjetrinama. A za razloge mira, logično, niko se previše i ne raspituje...

Borino  posljednje potsmješljivo pitanje mogao bih dovesti u vezu s ličnim čuđenjem u selima oko slovenačkog Kočevja, kad sam ih pitao: zašto jedu puhove, isto tako, s malo ironije, uzvratiše mi: kakav si  novinar (i lovčev sin pride), kad ne uviđaš da je vlastela vazda kroz istoriju lova išla na visoku divljač, ili barem krupniju, a sitnež je, poput puha, prepuštan sirotinji!? Vidi, majku mu, i u  puhovim šumama, gdje takođe obitavaju medvjedi, čovjek se može nečemu važnom naučiti! Kao što se i u ljubinjskim vrletima naučiš da je jednaki strah i od međeda i od medvjeda, zvao ga ti lokalno ili pravopisno!

 Vratimo se, pred kraj priče, ipak našem „nevidljivom junaku“. Evo stižu mu i svježe kasnoaprilske „optužnice“: Čolići mu na teret stavljaju nestanak jednog konja u Vlahovićima, Rankovštaci zbore da im je pod okriljem noći džombosao nekolike nove košnice... Koga bi sve samom svojom pojavom mogao uplašiti i ne pomišljamo.

A, opet, ne bismo voljeli da „naš negativac“ skonča kao njegov davni prethodnik. Najbolje bi bilo da ga lovci, ako je moguće, kakvom hajkom i bukom otjeraju ka crnogoričnim šumama, i njegovom prirodnom staništu. Možda će se među vršnjacima i saplemenicima preodgojiti – i popraviti. Možda bi se do novog mira i tako moglo doći.

Tekst i foto: Žarko JANJIĆ/Glas Trebinja