Trebinje je danas disalo nekim dubljim ritmom, tišim i sporijim, kao da se cijeli grad zastao da bolje čuje glasove iz prošlosti. Nad Kulturnim centrom, nad krugom stare kasarne, i nad hercegovačkim kamenjarom, prelivala se nevidljiva traka sjećanja – 33 godine od osnivanja Trećeg odreda Specijalne brigade policije – Hercegovina.
Svečanosti su počele sinoć, takmičenjem u streljaštvu, sportskom uspomenom na vještine kojima se tada branio život. A jutros, pred punom salom Kulturnog centra, svjetla su se utišala pred dokumentarnim filmom „Komandant Sara – najmlađi general policije Srpske“.
Ljubiša Milutinović, autor, sabrao je 52 minuta ratne istine: snimke iz rovova, fragmente koje je vrijeme htjelo da raznese, materijal koji je porodica Sarić čuvala kao svetinju, te arhivu RTRS-a.
Na platnu je oživljavao lik generala Gorana Sarića, čovjeka čiji ratni put ne staje pred kamerom – ni poslije rata, ni pred sudovima, ni pred zlom koje ga je dvaput optuživalo, a dvaput je njegova nevinost potvrđena.
Saborci su u filmu govorili tiho, ali s težinom:
„Sara je heroj koji ide uspravno, u ratu i u miru. Častan oficir. Brat. Čovjek od riječi.“
Potom se kolona preselila u krug nekadašnje kasarne, gdje je ispred spomenika kod Zgrade Policijske uprave sveštenik Vasilije Tomić služio pomen. Tamjan se dizao pod kupolu kao tanki dim sjećanja, a svaka svijeća je treperila kao ime poginulog.
Na Spomeniku palim pripadnicima MUP-a položeno je cvijeće, na spomenu gdje, kamen-biljeg, imena onih koji su položili život za otadžbinu, i još desetak koji su u poratnim godinama otišli tiho, kao ratnici koji se nikada nisu posve vratili iz rovova.
Treći odred – hercegovački specijalci, kako ih narod pamti – nikada nije bio velika vojska brojkama.
Oko stotinu ljudi. Stotinu lica, stotinu priča, stotinu života stavljenih između domovine i onoga što je prijetilo da je ugasi. Ali svaki od njih bio je golema mjera ljudskog dostojanstva.
Zamjernik Ratnog komandira jedinice Branimir Šoki Radanović govorio je smireno, glasom koji je znao i tutnjavu fronta i tišinu poslije bitke:
„Nadam se da ćemo još dugo se sastajemo i da obilježavamo ovaj veliki dan kada je prije 33 godine pukovnik Miroslav Duka postrojio po prvi put ovu jedinicu. Neko danas reče: 'Moji drugovi i braća su oni sa kojima sam odrastao i sa kojima sam u istom stroju ratovao a sve drugo je prolazno.' Volio bih kada bi se mladi više interesovali o našem ratnom putu i uopšte o ratu na ovim prostorima. Moramo obilježavati ovaj dan kako se ne bi zaboravio“, rekao je Radanović naglašavajući da je ponosan na ratni put jedinice ali i na mlađe generacije pripadnika policije i njihov komandni kadar koji profesionalno obavljaju svoje poslove.
Svečanosti su završene na Mosku, u svadbenoj sali, gdje se u toplini okupljenih lica miješalo smijeha i tihe tuge, kao što se uvijek miješa kada se bratstvo izniklo iz rovova ponovo spoji. Pričale su se stare priče, otvarale nove rane i liječile još novije; nazdravljalo se za poginule, za žive, za Hercegovinu – vječito tvrdoglavu, vječito prkosnu, vječito zahvalnu.
I tako je, još jednom, Treći odred potvrdio ono što prati sve velike jedinice:
da sjećanje nije ritual, nego dug;
da hrabrost ne prestaje kada utihne oružje;
i da je mir najviša pobjeda koja se može odnijeti.
