„Škola je bila izuzetno uspješna, kako u proteklim decenijama tako i u ovoj, jubilarnoj godini. Ove godine upisali smo najveći broj učenika od kada postoji škola, njih 236 u osnovnoj i 37 u srednjoj školi. Održali smo 80 internih i javnih nastupa i koncerata, aktivnost učenika je bila velika i na republičkim i na međunarodnim takmičenjima, gdje su osvojili 34 nagrade. Na taj način smo u najljepšem svjetlu predstavili i školu i naš grad, ali i Republiku Srpsku“, ističe direktor škole, prof. Dušanka Babić.

12 Direktor Muzičke škole Trebinje Dušanka Babić sa nagrađenim učenicima

TREBINJE | Muzička škola Trebinje ove godine slavi vrijedan jubilej - 60 godina postojanja i uspješnog rada. Kad se podvuče crta, od početaka u „Gajretu“ i nekadašnjem Mejtefu u Starom gradu, potom preseljenja u baraku u Policama - do današnjih 570 kvadratnih metara prostora u jednoj od zgrada bivše kasarne, razloga za zadovoljstvo u jubilarnoj godini ima na pretek – upisan je rekordan broj učenika, nastavni kadar broji blizu 50 članova, održano je 80 koncerata, osvojeno tridesetak nagrada na domaćim i međunarodnim takmičenjima.
- Škola je bila izuzetno uspješna, kako u proteklim decenijama tako i u ovoj, jubilarnoj godini. Ove godine upisali smo najveći broj učenika od kada postoji škola, njih 236 u osnovnoj i 37 u srednjoj školi. Održali smo 80 internih i javnih nastupa i koncerata, aktivnost učenika je bila velika i na republičkim i na međunarodnim takmičenjima, gdje su osvojili 34 nagrade. Na taj način smo u najljepšem svjetlu predstavili i školu i naš grad, ali i Republiku Srpsku, ističe direktor škole, prof. Dušanka Babić.
Zbog povećane zainteresovanosti za upis učenika, sadašnji kapaciteti škole u skoroj budućnosti neće biti dovoljni. - Iz godine u godinu povećava se broj naših učenika, opet nam se javlja problem nedostajućeg prostora, koji je dugo pratio našu školu. Zgradu, u kojoj je škola sada smještena, dobili smo 2005. godine. Kad smo se uselili, imali smo samo osnovnu školu i prostor nam je bio dovoljan. Međutim, otvaranjem srednje muzičke škole, 2009. godine, postojeći kapaciteti su postali nedovoljni i u bliskoj budućnosti moramo razmišljati u tom pravcu, da proširimo prostor ili dobijemo drugu zgradu. Za jedan dio nastave, za pripremni razred i opšte predmete koristimo i dalje stari prostor škole u Policama, ali je nemoguće nastavu iz nekih muzičkih predmeta održavati na dvije lokacije. Nadam se da će doći do proširenja naših kapaciteta jer mislim da smo zaslužili - kao jedna od ustanova koja na najbolji mogući način predstavlja Trebinje, kaže Babićeva.
Pored postojećih šest odsjeka – klavira, harmonike, flaute, gitare, violončela i violine planiraju se novi, shodno interesovanju učenika, a posljednjih godina obezbijeđen je potrebni nastavni kadar, među kojima su i profesori iz Sarajeva, Banjaluke i Herceg Novog. Uspostavljena je odlična saradnja škole sa muzičkim školama iz Dubrovnika, Herceg Novog, Nikšića i Banjaluke, a od ove godine - i sa njemačkim gradom Hanoverom:
- U okviru projekta druženja učenika iz muzičkih škola BIH (Trebinje, Mostar, Ljubuški i Sarajevo) i Njemačke, učenici muzičke škole iz Hanovera bili su naši gosti i održali su koncert pod platanima u maju ove godine, mi se spremamo za uzvratni koncert u aprilu i nadamo se da će se naša saradnja i dalje nastaviti.

13 Koncert muzičara iz Hanovera pod platanima

Učenici i profesori Muzičke škole Trebinje nazaobilazni su učesnici brojnih kulturnih dešavanja u našem gradu, ove godine su, kao i učenici iz Muzičke škole „Dara Čokorilo“ iz Nikšića, održali i humanitarni koncert za poplavljene u RS. Njihov talenat i posvećenost prepoznati su i u Evropi, poziva za učešče i na međunarodnim takmičenjima je sve više, iako se, iz finansijskih razloga, često i odbiju. Jubileji su prilika da se iskaže zahvalnost svima koji su doprinijeli razvoju škole, navodi direktor Muzičke škole Trebinje: - Veliku zahvalnost dugujemo roditeljima naših učenika, sa kojima imamo odličnu saradnju, jer su prepoznali požrtvovanost nastavnog kadra škole prema njihovoj djeci. Škola je otvorena i vikendom, radimo uveče i do 22 časa, nastavnici se prilagođavaju potrebama učenika. Ne smijemo zaboraviti sve one koji su pomogli da naša škola napreduje, pogotovo za nabavku instrumenata. Naročito bih se zahvalila Elektroprivredi RS i HET-u na sredstvima iz ostvarene dobiti, koja smo, uz naša dodatna, iskoristili za kupovinu prvog pravog koncertnog klavira u istoriji škole. Kad je klavir dopremljen u školu, svi smo bili presrećni, u čudu smo ga danima gledali, kao da nam je stigao svemirski brod. Jer, ogromna je razlika svirati na pravom koncertnom klaviru i pijaninu, sad možemo pozvati i renomirane pijaniste da održe koncert. Svima hvala, za sve ove godine, svim donatorima, od gradske uprave do pojedinaca i ustanova jer naša škola bez njih ne bi bila na ovom nivou. Godišnjica Muzičke škole Trebinje obilježena je nizom svečanih koncerata, na kojima su nastupili učenici i osnovne i srednje muzičke škole, sa svih odsjeka, u kategoriji solista, orkestara i horova. Publici su se svečanim koncertom predstavili i profesori škole, a centralna svečanost zakazana je za večeras u pozorišnoj dvorani Domu kulture:
- Na večerašnjem, centralnom svečanom koncertu škola će se predstaviti sa svim onim čime raspolaže, nastupiće više od 100 učesnika, hor osnovne i srednje škole, orkestar harmonika, gitara i violina, solisti sa svih odsjeka, uz naše drage goste - učenike iz muzičkih škola „Luka Sorkočević“ iz Dubrovnika, „Dara Čokorilo“ iz Nikšića i banjalučke muzičke škole „Vlado Milošević“. Pozivam sve naše sugrađane koji vole muziku i koji podržavaju naš rad da dođu na koncert, sigurna sam da će uživati, ističe Babićeva.

SPOLJA JADAC, UNUTRA GLADAC
Brojne generacije učenika iznjedrila je Muzička škola Trebinje, neki su se, nakon školovanja, opet vratili u školu kao profesori, drugi su postali profesionalni muzičari, ostale je život odveo na drugu stranu. Sigurno je jedno - vrijeme provedeno u Muzičkoj školi Trebinje svim generacijama njihovih učenika, ali i profesora, vraća lijepe uspomene na predan rad, ugodnu, domaćinsku atmosferu i divno druženje. Osnovna muzička škola u Trebinju je osnovana 1954. godine i dobila je privremeni smještaj u svega dvije prostorije zgrade bivšeg "Gajreta". Dvije godine kasnije, škola je premještena u nekadašnji Mejtef, u Starom gradu. I pored skučenog prostora, ljubav prema muzici brisala je sve prepreke, uzbuđeno priča Spomenka Likić, nekadašnji direktor i profesor klavira u Muzičkoj školi Trebinje. - Kad je čovjek mlad, on je srećan i pun poleta, sve teškoće koje su bile vezane za našu struku, muziku, smatrale su se potpuno normalnim. Sjećam se da sam došla da radim 1961.godine, nakon završene akademije u Beogradu, škola je tada bila u Starom gradu, u zgradi Mejtefa, sa svega tri prostorije. Za mene nije bilo mjesta, pa su me smjestili u prvu susjednu zgradu, u privatnu kuću Omerđajića, tamo su ubacili klavir i ja sam počela da držim časove, u ostalim prostorijama časove su držali Katica Herceg iz Dubrovnika i, čini mi se, Neša Bojić. U to vrijeme ni naš grad nije bio veliki, počela se graditi brana, pa su dolazili stručnjaci, htjeli su da upišu svoju djecu u muzičku školu i mislim da je upravo od njih krenula inicijativa da se u Trebinju, u pravom smislu, pokrene osnovna muzička škola.

16 Ružica Sliško, Đorđo Kavalijeri, Stojanka Gudelj, Spomenka Likić, Stefanin Brčić, Georgina Šotra i Miodrag-Mišo Stanisavljević

Naša sagovornica bila je inicijator izmještanja škole u novi prostor, u Policama, gdje se i danas odvija jedan dio nastave. - Mijenjala se situacija, đaci su sve više bili zainteresovani, i nakon što je preminuo direktor, naš dragi kolega Radovan Pejić, ja sam imenovana na njegovo mjesto i počela sam da razmišljam o proširenju prostorija. U to vrijeme HET je imao neki prostor, kao kuhinju-menzu u Policama, čini mi se da je tada predsjednik opštine bio Neđo Stipić, molila sam da tu napuštenu baraku iskoristimo za školu, što nam je i dozvoljeno. E, onda smo se mi razvrijednili, prali prozore, pregrađivali prostor, dobijemo pet, šest prostorija, unesemo nekoliko starih klavira. Stvorili smo jedan lijep, ugodan prostor za rad, odmah je povećan broj učenika i nastavnog kadra, i tako je to nekako krenulo, sa puno uzbuđenja, radosti i entuzijazma. Ja bih se hvalila, kad nekog dovedem u školu - spolja jadac, unutra gladac. U to vrijeme, priča Likićeva, kolektiv muzičke škole brojio je 13 članova, koji su bili poput jedne velike, složne porodice.
- Đaci su uplaćivali minimalnu školarinu, Rosa Ljepava je bila sekretarica, bile su još tu: Stojanka Gudelj, Gina Šotra, Mišo Stanisavljević, Ana Fjoreli iz Kotora, Katica Dautbegović, povećavao se broj đaka i nastavnika, postojali su odsjeci klavira i harmonike, zaposlili smo Olega Balaševa i dva divna saradnika iz Dubrovnika Đorša Kavalijerija i Štefa Brčića, stvorio se kolektiv od nas 13, na čelu sa čuvenom Hasibom, našom prekrasnom kafe-kuvaricom, to je lijepa slika divne harmonije. To nisam smatrala mojim poslom, to je bila ljubav. Sve je tih godina, od 60-tih do 80-tih godina u Trebinju, na svim poljima, išlo naprijed. Bilo je i sluha da se pomogne i ljudi, pojedinaca da vuku naprijed. I danas trebamo takve ljude, koji imaju organizacioni duh, koji streme nečem boljem, koji imaju viziju. Nekako, i pored toga što smo preživjeli rat i što je kriza, čini mi se da se danas ništa ne dešava ili suviše malo. Može se mnogo više, svijetli primjer je naša muzička škola, koja stalno napreduje, imaju i divne uslove za rad, potreban kadar, neophodne instrumente, učenike koji postižu odlične rezultate. Treba stalno ulagati u umjetnost jer naša uloga nije samo vaspitavanje učenika nego i publike. Zato pozdravljam nabavku pravog koncertnog klavira za potrebe škole, kazna je da talentovan učenik nema adekvatan instrument, takav klavir nam treba i u Domu kulture.

MUZIKA JE MOJ ŽIVOT
Kompozitor Božidar Bobo Vučur, sadašnji muzički urednik Radio Trebinja, u Muzičkoj školi Trebinje prošao je put od učenika, profesora do direktora. Za muziku se, kaže, opredijelio još kao dijete. Svirao je i violinu, harmoniku, klavir i trombon. Violinu, kupljenu u robnoj kući u Dubrovniku, još čuva, za uspomenu. - U tim prvim godinama muzičke škole imali smo sreće što je tu bio vojni orkestar, sarađivali smo i sa dubrovačkom muzičkom školom, dolazili su nam njihovi profesori. Bilo je teško kupiti instrument, nije bilo lako. U školi se vježbalo, u toj baraci, koja je meni veoma draga, tu sam završio školu, radio, bio direktor, i danas, kad prođem pored nje, uhvati me nostalgija. Bilo je dobrih đaka, koji su se opredijelili za profesionano bavljenje muzikom, nas nekoliko je otišlo u Dubrovnik, par njih u Sarajevo. Stariji su tada nama mladima govorili – ništa muzika, tu nema hljeba, to može biti samo hobi, i danas je, manje-više to tačno, teško se baviti ovim poslom. Moj pokojni otac mi je rekao - upiši i gimnaziju i srednju muzičku u Dubrovniku, misleći da ću odustati. A nisam, kod mene, jednostavno, nije bilo alternative. Svako jutro, moj drug Ado Zupčevič i ja smo u šest sati putovali za Dubrovnik, nekada bili tamo i po cijeli dan. I ništa mi nije bilo teško. I kad smo krenuli sa „Neosima“, znao sam biti cijeli dan u Dubrovniku, naveče svirati u hotelu „Leotar“ i bilo mi je divno jer je meni muzika život, svakodnevna potreba. A imao sam sreću sa profesorima tokom čitavog školovanja. Sjećam se, recimo, Miša Stanisavljevića, bio je strog profesor, kad sam odrastao, shvatio sam da je cijelo vrijeme bio u pravu, za naše dobro. Nisam volio da sviram skale i etide, te neke tehničke vježbe, bježao sam sa časova, napuštao školu, to mi je bilo suhoparno, kasnije sam shvatio da je to osnova sviranja, a danas je Mišo moj dragi prijatelj i kolega. Ta životna iskustva koristio sam kad sam počeo predavati i kasnije, kao direktor. Uvijek sam nastojao da učenicima prenesem znanje bez neke torture, da djeca ne bi zamrzila muziku, zbog koje su i upisali školu.

14 Bobo Vučur sa kolegama i učenicima završnog razreda školske 1990/91.

Vučur se rado sjeća svoje generacije, među kojima su danas brojni profesionlani muzičari:
- Tu je, naravno, moj prijatelj Ado Zupčević, koji je sa mnom svirao i u „Neosima“, sa kojim se, evo, cijeli život „svađam“ oko muzike, on je čuveni flautista, završio je flautu u Ljubljani, malo mlađi od mene je Mladen Harmat, takođe profesionalni muzičar, tu su i Beba Milić u Kotoru, Neska Isović u Londonu, potom nešto mlađi Jasminko Šetka, uspješan kompozitor, piše klapsku muziku i vodi klape,on je u Kaštelima kod Splita, Sanja Sadović, koja me dočekala kad sam došao u Sarajevo, na studije. Pomenuću i moju dragu prijateljicu, mlađa je od mene, Milanu Đedović, završila je paralelno gimnaziju i srednju muzičku školu i svaki dan je putovala na relaciji Trebinje-Dubrovnik, danas je uspješan ljekar i dalje svira. Od mlađih - tu su Snježan Aćimović, Tomislav Riđešič, Zoran Vukašinović, koji ima toliko muzičko znanje kao da je profesionalac a otišao je drugim putem, inženjer je, pomenuću i moje drage koleginice Spomenku Likić, Stojanku Gudelj, Ginu Šotra i Jagodu Hajrović. Teško se sada svih kolega sjetiti, nadam se da mi neće zamjeriti oni koje nisam pomenuo. Trebinje je od od 60-tih do 80-tih godina prošlog vijeka na muzičkom planu imalo čime da se pohvali. Od brojnih koncertnih prostora, horova do gradske muzike. - Iako je Trebinje kao grad tada bio znatno manji nego danas, muzički život je bio bogatiji. Imali smo više koncertnih prostora, od takozvanog fabričkog doma, koji je bio na mjestu današnje poslovnice Bobar banke, preko Doma JNA, sadašnjeg Doma mladih, Carina – na mjestu današenjeg kafea Klub, a pravi bum izazvalo je otvaranje Doma kulture, 70-tih godina prošlog vijeka, koji je i danas impozantna građevina. Sviralo se na starim, raštimovanim klavirima dok tadašnji direktor HET-a, mislim da je bio Nasko Volić, nije kupio prvi klavir, polukoncertni, marke Yamaha, koji je bio u Domu kulture. Dobiti takav klavir u to vrijeme bilo je kao da smo avion dobili. Sjećam se da je 1974.godine bio zajednički koncert naše i dubrovačke muzičke škole, tada je nastupio i dubrovački simfonijski orkestar, pamtim i koncert tada mladog i perspektivnog Jovana Kolundžije sa simfonijskim orkestrom. U našem gradu u to vrijeme postojalo je više horova – Mišo Stanisavljević je vodio gimnazijski hor, gradski hor – Spomenka Likić, preuzela ga je Stojanka Gudelj, djelovao je i hor muzičke škole, osnovne škole su imale horove - vodili su ih Jagoda Hajrović i pokojni Lazar Žulović. Trebinje je tada imalo i duvački orkestar, zvali smo ga gradska muzika, ja sam ga vodio, imali smo 40 članova samo u prvoj postavi. Direktor HET-a Rade Runjevac je pomagao i muzičku školu i gradsku muziku, kupovali su nam instrumente, a mi smo mogli održati bilo kakav koncert sa domaćim snagama.

Prvi koncertni klavir u istoriji škole Prvi koncertni klavir u istoriji škole

Prema Vučurovim riječima, rat je u Trebinje donio talas primitivizma.
- To nekakvo stanje apatije i na muzičkom planu u Trebinju nastavilo se i godinama poslije rata. Čini mi se da se tek u zadnje nekolike godine stanje popravlja, javljaju se mlađe snage, sa nekim svježim idejama, mada se još dugo neće dostići onaj zenit koji smo imali krajem 80-tih. Muzička škola odskače u pozitivnom smislu i mislim da je jubilej od 60 godina velika stvar i za naš grad, ali i čitavu regiju. Drago mi je da škola iz godine u godinu napreduje, da je dosta mladog kadra i da učenici postižu dobre rezultate. U ovoj godini sa sjetom se sjećam naše drage koleginice, vrsnog muzičara i pedagoga Vesne Milojević, koja je predavala violinu, a koja nas je prerano napustila. Vidim da i hor muzičke škole napreduje, odličan je odsjek harmonike, i ukupno gledajući, drugarska je atmosfera u školi. Za takvu školu treba uvijek biti para, jer je to ulaganje u budućnost. Nedavno sam svirao na pravom koncertnom klaviru koji je škola nabavila i bio sam presrećan. Da je sreće da imamo i srednju baletsku i likovnu školu, jer treba podržavati umjetnost i umjetnike.

VIOLINA KAO JEDINI IZBOR
U vremenu sadašnjem teško bi bilo izdvojiti svakog talentovanog učenika Muzičke škole Trebinje ponaosob. Iza njih je veliki trud, odricanja i izuzetni rezultati. Posebno treba istaći uspjeh hora Srednje muzičke škole Trebinje, pod upravom profesora Milisava Sukonjice, koji su osvojili brojne nagrade na domaćim takmičenjima, a ove godine učestovovali su i na smotri horova u grčkom gradu Kasandri, gdje su, među 20 horova iz cijelog svijeta, kao jedini predstavnici RS i BIH, ostvarili zapažen nastup. Među talentovanim učenicima je i Anja Dučić, učenik šestog razreda muzičke škole, odsjek violina, u klasi profesora Olge Bodrušić. - Veoma volim da sviram violinu, prvi put sam je gledala kod drugarica i na televiziji, svidio mi se njen zvuk i odlučila sam da je sviram. Za sada mi ide dobro, do sada sam osvojila dvije specijalne nagrade u Banjaluci, šest prvih nagrada u Srbiji i u Bosni i Hercegovini, te dvije treće nagrade. Imala sam solističke koncerte u Trebinju, prije dvije godine, i prošle godine u Kotoru, a ovog ljeta nastupala sam i u Kolarčevoj zadužbini u Beogradu.
Osim u školi, Anja vrijedno vježba i kući, svakodnevno i po dva sata, ide kod poznatih profesora violine na usavršavanje i vrijedno priprema treći solistički koncert. Zbog nedostatka finansijskih sredstava morala je da odbije pozive za učešće na takmičenjima u Italiji i Francuskoj.

anja Anja Dučić

- Moj treći solistički koncert održaću u Trebinju, vjerovatno 22.decembra, sviraću teška djela iz programa za srednju školu - Bruhov koncert, Hendlovu sonatu i Baletske scene od Berioa. Naša talentovana mlada sugrađanka, koja je odličan đak osmog razreda redovne škole, planira da upiše srednju muzičku školu u svom gradu, a potom i muzičku akademiju, jer je violina, kako priznaje, njen jedini izbor. Uzor joj je naš čuveni violinista Nemanja Radulović, ovogodišnji dobitnik prestižne titule za najboljeg solo izvođača klasične muzike.
U očekivanju narednih jubileja Muzičke škole Trebinje, pridružite se večerašnjem svečanom koncertu njenih učenika u Domu kulture. Biće to, sigurno, bogata stranica u novoj monografiji škole, koja se priprema za narednu godinu.

Vlatka Musić