U dnu ormara, uredno složen, sa blagim, gotovo neosjetnim mirisom naftalina, pronađoh sako. Takvu vrstu odjevnog predmeta vrlo rijetko oblačim. Kad sam se oženio...i još ponekad. Ali ovaj sako nije običan, daleko od toga. Sašiven je kod jedne gospođe u Starom gradu u maju davne 1988. godine. Sašiven je za matursko veče. I samo tada sam ga obukao. Ali o sakou kasnije.
Bijaše ružno to proljeće, vukao sam keca iz matematike kod Cara, elektroenergetika je štucala, u stvari svi elektro predmeti .... jedino srpsko - hrvatski je išao korektno. I u polufinalu školskog košarkaškog turnira smo glupo izgubili. Pokojni Šega (kakav je to samo velemajstor bio) vozao nas je tamo amo po terenu. Djevojke koje su pokušavale da postanu žene me nisu primjećivale (dvije od njih su postale i babe ove godine). Onim najzgodnijim sam uvijek ostajao samo dobar drug. I ništa više (zašto je srednjoškolska ljubav uvijek bila jednostrana). I ne samo to. Mladalačku nabusitost su nam liječili slaganjem ploča u dvorištu centra i donošenju kamenja za „podebljanje temelja“ za imaginarne stubove za struju koji nikad nisu ugledali nebo. Sjećam se jednog što je „ubaco“ i „namato“, drugog je svakog drugog dana „pucala“ migrena, a mi bježali kroz Agrokop kući. Treći je liječio tugu ispijajući bezbrojne kafe, igrajući šah protiv imaginarnog protivnika.
Ne mogu reći da nije bilo romantike. Jednoj profesorici smo se udvarali na „naš“ način koji koji ona nije razumjela.
I baška sve. Najveću glupost sam napravio kad sam u diplomskom radu proveo kablove kroz dimnjak. Bože mili kako se samo profesor Vico od bijesa zacrvenio kad je vidio kakav „genije“ projektuje strujne vodove u četvrtom elektrotehničke. Ako nekada neko pronađe u arhivama nekih škola da je neko dobio dvojku iz dilomskog iz elektro instalacija, to sam bio ja. Od tada i obična zamjena sijalice, predstavlja susret sa „smrću“ ...“a šta ako dodirnem onu žicu unutra“....
Elem, dane smo ubijali bjesomučno hodajući po gradu, bježeći sa časova, ispijajući hektolitre piva, smišljajući najbolju NBA petorku (od tada volim Boston Seltikse“). Posljednjih sedam dana srednjoškolskog školovanja neko donese video rekorder,a neko televizor ... Hit je bio „Top gan“ i „Koktel“ (koji je samo smrad onaj Tom Kruz, uvijek je vodao najbolje plavuše, a ja i Žuga ni na more).... Ruku na srce, neko donese i ogromni muzički stub sa koga su treštali tadašnji hitovi...
E, ali valjalo se spremiti za maturu... Jednom se ide na matursko veče, zar ne. „Bijele tole, bijela „šulja“ i modri sako“. I naravno „tanka kravatica“ jer treba složiti asesoar. Kad sam se pogledao u ogledalo, moram priznati, da to nije toliko loše izgledalo. Kako bi Crnogorci rekli „nije bilo đevojke koja mi se nije sviđala“. Ne nismo polagali nikakvo cvijeće, nismo ni curama nosili cvijeće, parkirao sam crvenog „stojadina“ ispred HET-a, (tada se to moglo). I ponosno zakoračio prema hotelu Leotar. Bože me oprosti. Sve je izgledalo kao „gej parti“. Djevojaka gotovo nije ni bilo. Ukoliko se izuzme matematička i ekološka, ali po njihovom, tadašnjem stajlingu, slučajni prolaznik bi rekao da su sve „ od muškoga roda“. Niti je bilo gužve pred hotelom (ili je ja ne pamtim) niti je bilo fotoaparata, niti je bilo kamera....Jedno veliko ništa... Nismo nas trojica uspjeli ni da sjednemo u glavnu salu. Bili smo na kraju reda, jer smo „blejali“ okolo da vidimo jel bilo ikoga iz trećeg ekološke da nas vidi uparađene. Sjedosmo kod šanka. Ni sada ne znam ko nas je fotografisao već podobro, a još je dan bio „nacvrcane“. Na meni sako. Sako sa početka priče. Kako mi je samo stajao u maju te 1988. Pokušah sada da ga obučem. Do pola ruke sam uspio da uvučem i odustao. „Užasi godina su me stigli“, pomislih. Složih na isto mjesto, baš tamo gdje je mirovao posljednjih 28 godina. Sa njim i moje sjećanje na maturu.
Od tada ne volim mature.
Al volem sako!!!
Ratomir Mijanović
