U Trebinju je početkom aprila otvorena umjetnička galerija „Artem“, Beograđanke Svetlane Majhofer, pisca i autora osam knjiga, od kojih je četiri napisala za djecu. Kao ljubitelj pisane riječi, književnosti i umjetnosti uopšte, živeći decenijama unazad u Londonu, vodila je i izdavala časopis za kulturu „Artem“ težeći da inostranstvu pokaže koliko se ljepote i univerzalnosti stvara na prostoru bivše Jugoslavije.
Svetlana Majhofer (Meiehofer) u svojoj galeriji u Trebinju
Sa istim motivom i istim imenom pokrenula je i svoju prvu galeriju baš u Trebinju. Vidjevši, reče nam, koliko jedan mali grad u sebi ima plodonosnih autora odlučila se da, pored već poznatih i priznatih umjetnika iz Hercegovine i okruženja, mjesto u kome mogu da izlažu ustupi i manje poznatim autorima. Prvu postavku čine njoj izuzetno drage, originalne slike pokojnog Dušana Simića, kao i potomaka Simića Miroslava i Andreja, zatim Ivana Vanje Milanović, Zorana Suvajca - Zografa, skulptora Dragana Batinića i drugih. Pored ovih čuvenih imena, galerija „Artem“ baštini i djela umjetnika sa prostora Hercegovine.
„Među svima njima posebno mjesto pripada predivnoj Tanji Pikuli, umjetnici iz ovih krajeva, izuetnoj ženi i svima već poznatoj slikarki pred kojom je sjajna budućnost, a kakva sigurno očekuje i akademskog vajara Teofila Okiljevića čije skulpture su izuzetne. Galerija je internacionalnog karaktera i moja je želja da Trebinju pokažem radove iz okruženja i inostranstva, jednako kao i drugima radove umjetnika sa ovog područja. Svrha galerije je i da mladim umjetnicima pruži odskočnu dasku. Ne mora to samo da bude primjenjena umjetnost, mogu to biti radovi zanatlija, što inače mnogo volim. Nešto potpuno drugačije već je izloženo, rad umjetnika Ranka Bujića iz Banjaluke, jednog od šest u Evropi koji pravi skulpture od kašika i viljušaka. Dakle, galerija je bogata umjetničkim eksponatima, kako na platnu tako i umjetnošću rađenom drugim materijalima“, punog srca reče nam Svetlana, koja je galeriju, kako nam priča, otvorila potpuno spontano.
Kao neko ko voli biti okružen lijepim, a ko još iz studentskih dana ima iskustva rada u galeriji „Đura Jakšić“ u beogradskoj Skadarliji i izložbi priređenih u Londonu, osjetila je da joj je nešto slično ponovo potrebno. Ovaj put nešto što bi nazvala svojim i u čemu bi uživala.
„Iz potrebe da budem okružena umjetnošću odlučila sam da otvorim galeriju. Iskustvo imam, umjetnost volim, a cijelog života sam se bavila i humanitarnim radom. Ostvarila sam i saradnju sa Udruženjem „Sunce nam je zajedničko“ i predložila da im ustupim prostor za izlaganje i prodaju svojih radova, koji su fantastični! Zadivljena sam radom te djece i tih mladih ljudi. Rado ih prodajem i sa najvećim uživanjem ih preporučujem svakom posjetiocu. Moja želja je da ovom galerijom pokažem, ne samo Trebinju nego i cijelom svijetu, koliko su ta djeca talentovana i posebna. Osnivanje galerije za mene je jedna lijepa priča i nadam se da će trajati“.
Galerija - Svetlanin san pretvoren u javu
Kao vječiti zaljubljenik u sve što ima dodira sa stilom i ukusom, život je odavno oplemenila. Kako književnošću, tako i izučavanjem drugih kultura i jezika, što je čini spremnom da bez zadrške prigrli sve razlike. Još u vrijeme bivše Jugoslavije iz Beograda se preselila u London. Cijeli život provela je u prestonicama i metropolama, razvijala se u okruženju intelektualne elite, te tako postala građaninom svijeta, a sreću pronašla u Trebinju, za koji kaže da je očaravajući i da ta opijenost ne prestaje ni nakon dvije godine, koliko već živi u gradu na Trebišnjici.
„Moj muž je i ranije dolazio u Trebinje. U jednom trenutku nas dvoje smo željeli da krenemo iz početka i zapitali smo se gdje bismo mogli da živimo? Zahvaljujući fotografijama Trebinja i Hercegovine, fotografa Radoja Eleza, toliko sam se oduševila i rekla – Idemo tamo!“
Esteta u svakom smislu, primat je rado ustupila pisanoj riječi. Još od osnovne škole, preko gimnazije i uređivanja školskog časopisa, do pisanja kratkih priča za „Bazar“ i mnoge druge novine. Sa posebnim žarom evocira vrijeme na prve časove srpskog jezika, na nesvakidašnjeg profesora i njegovog uticaja koji je bio presudan da je usmjeri čarobnim putem iskazivanja emocija na papiru.
„Koliko je važno sve ono čemu nas roditelji uče, toliko je značajan i uticaj nastavnika na razvoj djeteta. Nije stvar samo u obaveznom gradivu, nego naučiti djecu da vole knjige, muziku, da uživaju u umjetnosti jer ih to obogaćuje. I sada se sjećam svog nastavnika srpsko – hrvatskog jezika iz osnovne škole, pokojnog Radomira Živkovića, glumca „Narodnog pozorišta“ u Nišu. Njegovi časovi su bili pozorišne predstave! Apsolutno nije bilo djeteta koje nije uživalo. U meni je probudio nevjerovatnu ljubav prema književnosti, koja, evo, i danas traje istim intenzitetom“.
Okolnosti su htjele da umjesto književnosti studira pravo. Ali, Svetlana ne bi bila to što jeste da nije pronašla način da studije, samim tim i život, učini zanimljivim. Odmalena upoznata sa bogatstvom koje znanje pruža, bila je i jedan od prvih studenata kineskog jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu. S osmijehom konstatuje da se oduševila kada je saznala da se kineski može učiti u Trebinju.
U međuvremenu, odvažila se da vlastite misli pretoči u knjige i pokaže ih javnosti. Njeni romani bave se životnim pitanjima sa ljubavlju kao snagom koja pokreće i obnavlja sve naše izvore.
Dok piše novu knjigu, primjerci onih koje je objavila u protekloj deceniji
„Pitala sam se da li ću moći, da li znam da napišem knjigu? Srećom, imala sam neizmjernu podršku meni bliskih ljudi. Korak po korak, osjetila sam kako me svaka nova misao i nova riječ guraju u pravom smjeru. Inspirišu me i događaji kojima svjedočim. Recimo, kada je bila Olimpijada u Londonu, u muzeju u kome sam radila organizovana je dodjela nagrada za ljude sa hendikepom i to me motivisalo da napišem roman „Nekoliko metara ljubavi“, inspirisan našom čuvenom atletičarkom Verom Nikolić. Poslije se dogodilo da mi je upravo Vera učinila izuzetnu čast u Kruševcu, kada je ostavila goste sa proslave njenog rođendana i došla na promociju moje knjige. To je trenutak za nezaborav! Moja najveća želja je da se grad Kruševac i Srbija oduže jednoj takvoj veličini“.
Nazivajući pisanje terapijom koja liječi dušu, polako privodu kraju i roman na kojem radi posljednje dvije godine. A, iako časopis „Artem“ više ne postoji, na izvjestan način, rekli bismo da je život pisanoj formi produžila kroz galeriju istoimenog naziva.
Jedan od primjeraka londonskog časopisa ARTEM čiji je Svetlana bila osnivač i izdavač
„Kroz časopis sam željela da pokažem one koji su ostali vjerni svojoj zemlji, bila to Srbija, Republika Srpska, BiH, bili to oni koji žive u inostranstvu gdje stvaraju i rade, ali i da ljudima u inostranstvu pokažem kakva je kultura ovdje. Od časopisa je ostalo samo ime, a primjerci novina i dalje postoje u Narodnoj biblioteci Srbije. Štampan je na srpskom i engleskom jeziku sa distribucijom u pet zemalja, bez ikakvih reklama i sponzora, jer sam u njega uložila svoj novac i svu svoju ljubav. Sada sam ljubav i pažnju usmjerila na galeriju i pisanje knjiga. Po meni, nije važno pobijediti, važno je učestvovati, probati. Ponosna sam što sam uspjela tako nešto da uradim, zadovoljna svojim dostignućem, a najmilije mi je što me svi novinari koji su pisali za moj časopis pitaju kad ćemo ponovo tu priču ''zavrtiti'', što je predivno. Nije mi žao utrošenog novca i ne kajem se zbog svega što sam uradila. Prezadovoljna sam kako sam živjela i kako živim sada“, reče nam ova inspirativna žena.
Nakon 30 godina života u prestonici Engleske, jedino što joj u Trebinju nedostaje su tamošnji prijatelji. Vođena tezom da se čovjek svugdje može osjećati svoj na svome ako zna da uživa u malim stvarima, ima skromne želje i gotovo nikakve prohtjeve.
„Trenutno su mi jedine želje, da suprug i ja budemo zdravi i sa našim psom Čarlijem uživamo u ovom gradu i svemu što nam ovaj grad pruža... i da dobijemo labudove na Trebišnjici. Volim svaku ulicu, zgradu, ljude, događanja, hranu. Navikla sam se ovdje na mnoge razlike, ono što ima Trebinje nema London i obratno. Nije fraza da čovjek svugdje može pronaći ljepotu ako zna da osluškuje. Svako jutro kada se probudim pomislim da će nešto lijepo da mi se desi. I kada tako mislite tako i bude. Kavez može da bude samo u našoj glavi, zato ga otvorimo, uživajmo u svakom trenutku u malim stvarima. To je najveća umjetnost i velika istina. U Trebinju ću ostati do kraja života, samo ostaje žal što nisam ranije došla!“
IMPRESIONIRANA TREBINJEM
„Oduševljena sam Trebinjem. Mene ovdje sve impresionira, ne samo u toku sezone, nego i izvan nje. Veoma je bogat kulturni sadržaj i po tome se Trebinje izdvaja, samo ponekad nemam vremena da stignem na sva kulturna događanja. Da ne govorim o prirodnim ljepotama, o tome da nema stresa, nema gradskog prevoza, da je predivno tokom cijele godine, pa čak i ljeti iako je svuda gužva. Toliko je idilično i ne prestajem da se divim ljepoti. Opet, sa druge strane, kao i u ostatku svijeta, ljudi koji su rođeni na određenom prostoru nisu ni svjesni ljepote kojom su okruženi. Volim da uporedim Trebinje sa Rimom u kome su ljudi ponosni na svoj grad. Ako ih bilo šta pitate oni vam predoče cijelu istoriju grada što rade i Trebinjci jer imaju čime da se ponose“.
DJEČIJA PROZA KAO PROZOR U BOLJI SVIJET
„Imala sam sreću da mi je izuzetna žena i novinar Milja Lukić pomogla oko prvog romana koji je izašao prije deset godina kada je sve počelo. Kada sam dobila bratanicu, htjela sam, od malih nogu, da je naučim da voli knjigu i tako sam počela sa pisanjem dječije literature. Prva u nizu bila je „Maša i Žuta“, nastala usljed događaja kojem sam svjedočila jednom prilikom u Beogradu, ugledavši djevojčicu koja sjedi sama i jede sendvič dok se iz školskog dvorišta čuje graja. Ta njena usamljenost toliko me potresla da sam sjela i napisala knjigu u kojoj je Maša djevojčica kojoj se svi smiju u školi, njeni drugari je vrijeđaju jer je punačka. Pošto se ne uklapa u društvo, kao u nekoj bajci ona pronalazi bubamaru sa kojom priča i koja je uči kako da se postavi prema tim drugarima. To nisam napisala samo zbog moje Maše, nego i zbog svakog djeteta koje odrasta u samoći. Radila sam dosta promocija tih knjiga po Srbiji, išla od škole do škole i nevjerovatan je bio razgovor sa djecom i saznanje kroz šta prolaze. Nije lako odrastati i, ako sam bar jednoj djevojčici ili dječaku na ovaj način pomogla, presrećna sam!“
