„Bakine priče sam počela da pišem prije sedam godina, kad sam dobila unučicu Marinu, tako sam bila neizmjerno srećna, kao i kad sam rodila svoju djecu, da sam poželjela da im nešto poklonim“, kaže za novu knjigu, zbirku bajki „Bakine priče“ naša sugrađanka, prozaista i poetesa Olgica Cice.

olgica cice Olgica Cice

TREBINJE | Nakon zbirke poezije „Predstavljam se, ja sam kralj“ i romana „Zemlja Igorova“ (obje knjige za djecu objavljene su 2001. godine) Cice se opet okrenula najljepšem, dječijem svijetu čistote, nevinosti i neizmjerne mašte. Pred nama iskrsavaju anđeli, mali veliki dječaci i djevojčice, mišić Deba, čovjek Sova, jezero Gorski Biser, vila Svjetlana. I Sunce, Noć i Dan. I San. „Od objavljenih osam, ovo je moja treća knjiga za djecu jer mi je taj dječiji svijet uvijek bio najdraži, zbog toga sam se, na kraju krajeva, i opredijelila za profesiju prosvjetnog radnika, komunikacija sa djecom mi je dragocjena. Nisam intenzivno radila na ovoj knjizi nego sam je napuštala zbog nekih imperativnih životnih stvari, ali kad god bi se vratila rukopisu, to je bila potreba da opet zaronim u taj svijet nevinosti, iskrenosti, čistote, naivnosti, mašte. Tako je nastao rukopis od 10 bajki koji je rado prihvatio moj stari izdavač, Mile Bavrlić iz „Gutenbergove galaksije“ u Beogradu, koji je štampao i moje ranije knjige za djecu“. Za novi literarni susret sa najzahtjevnijom čitalačkom publikom Cice se naoružala iskrenošću. Inspiracija su joj bile svakodnevne, životne priče i nepresušna dječija radoznalost. “Nastojala sam da budem iskrena, da se ne foliram. Djeca su toliko osjetljivi kritičari - da ako osjete da ste neiskreni - to nije blisko njihovom svijetu, neće vas prihvatiti. Prvi kritičari bili su moje kćerke i unuci Marina i Miloš, njima su mame čitale bajke dok su još bile u rukopisu. Samokritički sam i vrlo pažljivo prilazila rukopisu, zato je tako dugo stvaran. Uzimala sam priče iz života, interesantnu, pametnu djecu koja postavljaju pitanja, tragaju za svojim identitetom, za odgovorima o ovom našem komplikovanom životu i svijetu”.

aaaaaaaaPonukana dvojbama današnje realnosti u kojima je teško vaspitavati djecu, Cice u svim bajkama nenametljivo provlači i vaspitne postulate. “Nastojala sam da na nenametljiv način držim pedagošku liniju priča. Dok sam pisala ove bajke, uvijek sam imala na umu da se svaki roditelj pita kako odgojiti djecu danas u ovom našem surovom svijetu – da budu dobri ljudi ili da budu onako mudri, malo prefrigani, sebični, malčice bezobrazni. U svakoj od priča imamo i dobro i loše, djecu koja su mali ljudi. Ja ih ne ideališem, ima tu i nekih ružnih osobina, jer su djeca iskrena, za razliku od nas odraslih koji nabacimo maske, pa bezbolnije prolazimo. No, kroz razvoj priče svaki moj junak, ukoliko se loše ponaša, dođe do saznanja da to nije dobro, da mora sebe da promijeni - jer ako si loš prema drugima ne možeš očekivati da su oni dobri prema tebi”. Tek osmišljava promociju „Bakinih priča“, koje se mogu kupiti u knjižari „Sveti Danilo Humski“. Da ne bude nešto stereotipno, jer je knjiga za djecu. Možda u formi igrokaza, glasno razmišlja.

Roman o Majci Terezi i nova proza Od svake njene nove knjige očekuje se VIŠE. Razmazila nas je, očekivanja su uvijek velika. Od prve zbirke poezije „Rijeka je starija od nas“ (1999), do krajnje zapaženog romana o poznatoj srpkoj slikarki i heroni Nadeždi Petrović „Boje i barut“ i zbirke „Maturanti“ (2012) iznenađuje nas raznolikošću tema, kvalitet pisanja je konstantan, o čemu je svoj sud dala i struka - njen roman Miris čovjeka (2006) bio je u najužem izboru za Bazarevu nagradu „Žensko pero“ a „Boje i barut“, kao drugonagrađeni rukopis na konkursu za neobjavljene romane besplatno je objavio Grafički atelje Miroslav Dereta u Beogradu - dio ovog romana našao se kao građa monodrame o Nadeždi Petrović beogradske glumice Biljane Đurović. Čak 20 pjesama Olgice Cice uvrštene su u Antologiju savremene srpske lirike u istočnoj Hercegovini „Hercegovački vijenac“ priređivača, mr Gedeona Stajića. No, sve to ne pomaže kad treba naći novac za izdavanje nove knjige. Zato i dalje traga za izdavačem koji će prihvatiti njen obiman roman o Majci Terezi.

knjige olgice cice foto: mojahercegovina.com

„Sa mnogo volje i želje sam napisala taj roman. Htjela sam da na svoj način čitaocima približim tu svjetski poznatu ženu, nisam je prikazala kao sveticu, nego sam je pokušala posmatrati realno, konsultujući i negativne ocjene o njoj, ali i pozitivna iskustva, njenu biografiju, njen život. Sa tom pričom o njoj isprepletena je jedna ljubavna priča, ima i putopisnih dijelova o Indiji, jer je moja junakinja, koja je intervjuisala Majku Terezu pred kraj njenog života, otputovala u Indiju, gdje je i došlo do njihovog susreta. Pokušala sam da ostvarim kombinaciju ljubavne priče, putopisa i prikaza lika, uz neka moja razmišljanja o religiji, humanosti. Kad sam knjigu ponudila na nekoliko adresa, bila sam negativno iznenađena jer su je odmah odbili a da je nisu ni pročitali, vjerovatno imaju averziju jer je Albanka i katolička sveštenica. Ipak, naći ću način da je objavim, imam na umu jednog dobrog izdavača za koga vjerujem da ne bi tako reagovao, mada je novac uvijek problem. Sigurno od ovog romana neću odustati jer vjerujem u njega“. Cice, ovjekovječeni borac i u stvarnom životu i u književnosti, ne odustaje ni od daljeg pisanja i pored sveopštih neuslova za kreativno ispoljavanje. Ljubav prema Čovjeku nadilazi sve prepreke. „Osjećam bogatstvo emocija, ljubavi prema ljudima i želju za komunikacijom. Potrebni su mi druženja, dinamika, komunikacija sa djecom je posebna, to me napaja, drži mladom i vedrom, otud se pomalo plašim skore penzije. I pored nekad teških životnih izazova i svakodnevnih obaveza jer sam i kćerka, i majka, i supruga, uvijek ukradem malo vremena za pisanje. Svako ko hoće - uvijek može da „otkine“ malo vremena za sebe, za taj posebni, paralelni svijet koji nosimo, koji te tjera da uzmeš olovku i papir, da sve izbaciš iz sebe i da izgradiš neki novi život. No, nikada nisam pisala po imperativu, nisam postala rob pisanja. Relativno kasno sam počela da objavljujem - tek kada kad sam osjetila literarnu zrelost, doživljavam to isključivo kao svoj hobi iako mi je književnost struka“. Polako stvara novu knjigu. Opet proza. I teška tema. „U pitanju je komlikovana, vrlo mučna porodična tema, o svijetu odraslih, nešto što treba malo duže da nastaje. Nemam još ništa uobličeno, pravim bilješke, ne žurim. Vjerovatno ću uspjeti da napišem ovaj roman, ne mislim još zadugo da odem iz života“. Vlatka Musić