Dok se oko kuća pri brdu šepure odrine, na imanjima u plodnom polju, što ga sunce prži, ali mu žeđ utapa voda Trebišnjice, prostiru se vinogradi. I tako je odvajkada u Pridvorcima, gdje vrijedni domaćini s koljena na koljeno nasljeđuju vinovu lozu. „Rodiš se, a već imaš vinograd“, kaže nam Stevo Popovac čiju kompletnu porodicu, ali i prijatelje zatičemo u berbi vranca.
I dok Popovci i njihovi berači užurbano beru zrele grozdove, jer je već sutradan najavljena kiša, nas pri samom pogledu na kuće zbijene između uskih uličica, stotinjak godina u prošlost vraćaju stare izbe. U njima se s ponosom čuvaju hrastova burad, ali i predanja o čokotima loze.
I Stevov djed, Stevan Popovac, je kao i većina njegovih komšija imao vinograd.
„Bile su to stare sorte, ali kvalitetne. U kući je uvijek bilo dobrog vina i rakije. Zemlja se ovdje uvijek obrađivala. Dosta se radilo. Nosilo na pijacu. Od tih starijih sorti i danas imamo hamburg. Od njega pravimo muškat, slatko vino“, započinje naš razgovor unuk Stevo, koji toliko brzo bere grožđe da ga jedva stižemo između redova.
Porodica Popovac, na više lokacija u pridvoračkom polju, ima oko 8.000 čokota vinove loze. Najzastupljeniji su vranac, žilavka, i šardone. Imaju i smederevku, ali kako rekoše, od nje prave samo rakiju, domaću lozu.
„Ova godina je na kraju ispala baš dobra. Kakve su vremenske prilike odnosno neprilike bile u maju, sad je dobro. Zadovoljni smo berbom. Slador je dobar, dobre su kiseline. Prinos jeste manji, ali kvalitet grožđa je baš dobar“, vidno umoran, ali s neskrivenom radošću na licu priča nam Stevo i objašnjava kako dalje teče proces – od vinograda do trenutka kad se bude pilo ovo vino.
Popovci oko grožđa i vina rade cijele godine. Cijela porodica. A posebno je zadovoljstvo vidjeti troje naslednika kako prate oca u radu.
Od Steva saznajemo da se dobro domaće vino uvijek može prodati. Po njemu, Hercegovci dobro poznaju vina i najčešće traže čisti vranac ili žilavku. Mada, u njihovim podrumima godinama se proizvodi dobra loza.
„Loza je potcijenjena, jer se pravi 'svašta'. Pokvarila se i nudi se po vrlo niskim cijenama. Ne može tako. Trebinjski domaćini su uvijek imali dobru rakiju. I treba tako da bude. Prvo, za dobru lozu treba dobro grožđe. Postoje sorte grožđa od kojih se ne toči vino već se samo peče rakija. Mi sav rod smederevke koristimo za rakiju“, ističe Stevo i priznaje da kad krene berba ne stigne pojesti grozd dva, ali poslije dvadesetak dana kad splasnu radovi merak mu je pojesti grozd iz svog vinograda.
Popovci su pretprošle godine posadili staru lozu, podgorički vranac. Od nje očekuju mnogo.
„U odnosu na oca i djeda, ja sam promijenio tehnologiju i u vinogradu i u vinariji. Modernizovao sam proizvodnju. Moraš ići u korak sa svijetom“, zaključuje naš razgovor Stevo Popovac, a mi užurbano idemo kod Bojanića, još jedne pridvoračke porodice, koja generacijama podiže vinograde i diči se dobrim vinom.
I kod Bojanića radna akcija je u toku. Duž redova u vinogradu, svako malo drvene gajbe prepune grozdova vranca. Boja njihovih jagodica se na jarkom suncu prelijeva od plave, tamno plave do ljubičaste. Jagodice zdrave i slatke, a berači veseli. Dovoljno da Bojanići budu zadovoljni.
Stevo Bojanić je tridesetpetogodišnjak, koji se opredijelio da nastavi tradiciju svojih predaka. On i brat sa ocem Tomom i stricem Zoranom brinu o 6.000 čokota vinove loze. I Stevo Bojanić je od malena u vinogradu.
„U našim vinogradima zastupljene su sorte vranac, šardone, žilavka i jun blan. Žilavka nam zadaje najviše glavobolje. Ona traži pažnju. Mezimica je u vinogradu. Mora se oko nje puno raditi da bi se održala i da bismo imali dobar rod, dobru berbu. Ako ne radiš, jednostavno strada. Dosta pažnje posvećujemo i vrancu, jer nam to vino kupci najviše traže. Posebna sorta u našem vinogradu je jun blan. Imamo nekoliko stotina čokota ove loze, koja nije baš rasprostranjena u trebinjskoj opštini. To je sorta bijelog grožđa i služi nam isključivo za proizvodnju rakije. Poznato je da se od te sorte pravi vrhunski konjak. Jun blan je posadio moj otac Tomo prije tridesetak godina. To je zahvalna sorta, jer je otporna na sve, od vlage do bolesti. Kad je bio jedan od najtežih vinogradarskih perioda 2014. godine i kad nam je skoro svo grožđe propalo, ova sorta se u potpunosti održala“, priča nam Stevo dok užurbano iznosi prepune gajbe i tovari ih na traktorsku prikolicu.
Pričaju nam Bojanići da se dobro vino uvijek može prodati, ali priznaju i da je konkurencija velika kao i da ima mnogo nekvalitetnog vina i rakije koje se daje ispod cijene.
Bojanići su ponosni što je proizvodnja njihovih vina zasnovana na sirovini iz vlastitih vinograda. Ako se nešto i dokupi, to su neznatne količine, tvrde oni. Dok razgovaramo ne kriju zadovoljstvo berbom. Potvrđuju riječi komšija Popovaca da se u maju nisu nadali ovakvom kvalitetu grožđa.
„Prinos je dobar, a kvalitet je izvrstan ove godine. Mišljenja smo da je bolje da imamo količinski manje, ali da je kvalitet dobar. Slador vranca je 23. To se odavno nije desilo. Žilavku još nismo obrali. Beremo je 10 do 15 dana poslije vranca. Za sada nema razloga da sumnjamo da će biti lošijeg kvaliteta, ali vidjećemo za koji dan“, reče nam Stevo Bojanić koji nam napominje da nijednog trenutka ne pomišlja da prekine tradiciju vinogradarstva i vinarstva u porodici, onu za koju posjeduje dokaze koji kažu da je njegov pradjed Tomo Bojanić imao više hiljada čokota loze, prije sto godina.
Nisu Popovci i Bojanići jedini Pridvorčani koje smo tog sunčanog popodneva zatekli u berbi. Vozeći se uskim krivudavim ulicama, susrećući berače i isturene gajbe, pratili smo table koje nam svjedoče o velikom broju podruma i vinarija u Pridvorcima. Ostalo nam je nepoznato samo jedno. Ako po rođenju dobiješ ime Stevo, moraš li u Pridvorcima biti vinar?!
Zapisi iz prošlih vremena
Poznato je da zapise o hercegovačkim vinima nalazimo u srednjem vijeku, a prvi kontingent izvezen je preko Trsta u Evropu 1883. godine. O kvalitetu hercegovačkih vina tog vremena svjedoče mnoge medalje koje su im dodjeljivane na međunarodnim izložbama vina. Prve zlatne medalje dodijeljene su 1898. i 1900. u Beču, 1901. u Parizu i 1903. u Londonu. Žilavkom, čije su zasade krajem 19. vijeka podigli Austrougari, snabdijevao se habzburški dvor u Beču. Znaju to i Pridvorčani, i imaju dokaze o vinogradima svojih djedova.
Jun blan (Trebbiano) U PRIDVORCIMA
Jun blan je popularna vrsta grožđa koja se koristi aktivno u proizvodnji svježih visoko kvalitetnih vina. Gaji se u Italiji gdje je poznata pod imenom Trebbiano. Rasprostranjena je i u Francuskoj gdje se naziva Ugni Blanc i Saint Emilion. Sreće se u Kanadi, SAD (Kalifornija), Argentini, Španiji, Portugaliji, Meksiku, Južnoafričkoj republici, Grčkoj i Moldaviji. U Bugarskoj ova vrsta je regionalizovana. Jun blan se prepoznaje po zelenkastom skoro žutom zrnu. Ono je sitno i zaobljeno. Meso mu je sočno, nenametljivog ukusa. Pokriveno je prozračnom, žilavom kožicom. Od zrna se dobijaju kvalitetna stona vina i vinski destilat. U Bugarskoj, u Burgasu, taj materijal se koristi za proizvodnju brendija. Veoma često ulazi u sastav kupažnih vina. U Francuskoj se koristi pri proizvodnji proslavljenog francuskog konjaka.
