Onoga mirnog popodneva u Ljubinju, kada mi je zemljak Vlajko Lugonja kazao “imam nešto za tebe”, nisam ni slutio da ću prisustvovati najneobičnijem susretu u Hercegovini.
Naime, Vlajkova majka Mara (rođena Vrtikapa) srela se sa stricem Trifkom Vrtikapom iz Beča - nakon pune 73 godine!!!
Oči rječitije od svih riječi: Mara Lugonja i Trifko Vrtikapa
Praški novinari i pisci Jaroslav Hašek, Karel Čapek i Egon Ervin Kiš slagahu se u jednom; ništa nema senzacionalnije od naše svakodnevice, ni dramatičnije od mjesta na kom upravo stojimo. Treba znati samo dobro gledati. U storiji što slijedi, na svoj način vezanoj i za Prag, vaš reporter nije morao čak - ni gledati! Njega je onog mlakog ljubinjskog popodneva, u potpuno pustoj Svetosavskoj ulici spazio zemljak Vlajko Lugonja, kazavši tek: “imam nešto za tebe, i druge će možda interesovati!“ Iza te rečenice, došlo je ono što ćete tek čuti. Dakle, ovo:
Septembar je 2006. Nebo nad Ivicom nikad nije bilo plavlje od ovog u ranu jesen spomenute godine. Čovjek je osmotrio ostatke ilovače, obrasle šibljem, pa oveći kamen pored, prešao rukom preko ovlaženih očiju, te tiho, sasvim tiho, izustio: “Ovdje mi je umrla majka Simana. Bila od Kapora iz bilećkih Mirilovića.”
Nikog više tad 91-godišnji bečki penzioner Trifko Vrtikapa nije poznavao u starom kraju... U Ivici… Nikog do bratičnu Maru (rođenu Vrtikapa, udatu Lugonja), kojoj su bile tri godine kad ju je posljednji put pomilovao po kosi, odlazeći u kraljevu vojsku, 1933...A potom u Češku – u Prag... Ostali su odavno bili po grobljima i njegovom fragmentarnom sjećanju na dane davne mladosti.
Evo, danas po lijepom septebarskom danu sreo je onu kuštravu, crnokosu djevojčicu, kćerku brata Nikole, koja ga, naravno, nije mogla ni upamtiti... Sreo ju je poslije 73 godine!!!
Mari je, u vrijeme susreta bila 76. godina. Dok smo, malo kasnije, sjedili kod njenog gostoljubivog sina, već spomenutog, Vlajka Lugonje u Ljubinju, samo je ćutala, netremice gledala u strica, i opet ćutala - dok je slušala tada stričeve malo spore, a odmjerene riječi – a oči, oči su joj sve govorile.
Sjetio sam se tu i svoje davnašnje reporterske posjete baki Ivanki kod Crikvenice (Hrvatska), kojoj se brat, poslije 70 godina izbivanja, vratio iz Argentine - i dok je on blagoglagoljivio opisivao, gaučose, ljanose, pampase, Rozario, River Platu, Buenos Ajres, sestra Ivanka je sve to pratila sa, isto ovako, sjajnim očima, punim sreće, bez ijedne jedine riječi. A, otišao sam iz njene kuće u hotel “Mira mare” s osjećanjem da sam se sa njom sit napričao! Sad sam slušao epizode iz Trifkovog života.
Otac mu Novica Vrtikapa, stočar iz Ivice kod Ljubinja, trgovao je dosta i pošteno, s dubrovačkim veleposjednikom Paskom Kolićem. Pasko imađaše nekretnina i po Češkoj; ponudi se da mu tamo uhljebi sva četiri sina – Jovana, Nikolu, Trifka i Vladimira.
- Ja sam, praktično, stigao kod brata Jovana, koji je u Pragu već držao lokal – objašnjavaše Trifko Vrtikapa. – Upisao me u hotelijersku školu, završio sam je i čitav se radni vijek bavio ugostiteljstvom! S Jovanom sam neko vrijeme radio blizu naše, jugoslovenske ambasade. U njoj je vojni ataše bio Draža Mihajlović. Često je svraćao na piće... O, lično, kako da ne, lično smo se znali. Pa, zemljaci smo... Česi su jako cijenili Srbe. Pa, i uopšte ovi naši iz Jugoslavije ljepše su se pazili međusobno. Nacionalizam i šovinizam još nisu bili isfabrikovani, kao što će se to desiti kasnije... Međutim, ja vam o tom nisam bog zna kakav svjedok, pošto sam Drugi svjetski rat proveo u Češkoj. Na Čehe ne mogu da se požalim. Naprotiv. I danas kažem: to je najkulturniji slovenski narod!
Kraj rata dočekao je Trifko Vrtikapa u Moravskoj Ostravi. Kao srećan čovjek. Oženio se Čehinjom Miladom, proveo ugodan porodični život... Činilo se da je najgore minulo... no, ispalo je da nije... U vrijeme rezolucije Infombiroa 1948, jedan “naš čovjek, Vrščanin”, podmetnuo mu je, kod tamošnjih vlasti, da je Titov špijun. Našao se iza rešetaka, ali, uspio je da pobjegne iz zatvora:
- Ne zaboravljam kako je bilo – pričaše tom prilikom Trifko. - Po pet dana bi nas izgladnjivali. Onda čuvari donesu šunke, hljeba... svakojakih đakonija, Svega. Ali, prije ti pruže jedan list, pokazujući na donji desni ugao: potpiši!.. Neću da potpišem. Vidim, gore iznad, mogu naknadno da dopišu šta god hoće... Zašto da potpisujem kad nisam kriv? I uteknem im. Kasnije, 1952, preko izuzetno čvrsto čuvane granice, prebjegnem u Austriju! Bila je žica, struja, pijesak; čini ti se miš ne bi mogao proći neprimijećeno... ali, pređem. Onda me obuze čežnja za mojima. Znate, s pokojnom Miladom imao sam sina Petra i kćerku Zorku... Kćerku, rođenu godinu prije nego što sam prebjegao... Još tri puta sam ilegalno prelazio onu istu granicu, od koje sam se prvi put tako strašno strepio! U Moravskoj Ostravi, osim najbližih, posjećujem i onu “Srpsku vinarnu”, što smo je otvorili prije Drugog svjetskog rata... Pod tim imenom nadživjela je razne režime...Tek je 1990. potpuno zatvorena, prestala s radom! I u Beču su me pojedinci kojekako etiketirali, pa zbog toga nisam ni dolazio ovamo, u stari kraj... sve do 2001, kada sam prvi put kratko došao u Ivicu, ali tad nisam vidio Maru... Držao sam restoran “Mostar” u Beču – i iz njega sam, već poodavno otišao u penziju.
U Beč mu se poslije doselio sin Petar, kćerka Zorka udata je u Ostravi – ima troje djece. Sve u svemu, sumirao je Trifko Vrtikapa:
- Imam petoro unučadi, a i ovamo sam tek sad vidio koliko se naša loza razgranala... Znam da se sve želje nikom nisu ostvarile, pa, evo, mogu reći, da sam ja zadovoljan svojim životom! Samo...
- Šta samo?
- Pa, prošao sam štošta, očvrsnuo, otvrdnuo... Zarekao sam se, polazeći iz Beča, da ću stameno podnijeti susrete sa bratičnom Marom Lugonjom i zavičajnim selom Ivicom... Ali, nisam uspio... Zaplakao sam... Godine, valjda.
Ivica - Dubrovnik
Ostala trojica braće Trifka Vrtikape vratila su se u Jugoslaviju. Vladimir je još kao prilično mlad umro u Dubrovniku. Jovan je, takođe umro u Dubrovniku, ali je sahranjen u rodnoj Ivici, dok se Nikola vratio pravo u Ivicu, u kojoj je ostao do kraja života... Njihove grobove, na seoskom groblju, Trifko je prvi put posjetio 2001. godine, kada je prvi put poslije tako dugog izbivanja vidio rodno selo.
- Pošto bratične Mare tad ne bješe doma u starom kraju, poručio sam joj: srešćemo se kad dođem drugi put. Vidjevši koje su mi godine, vjerovatno su pomislili da se šalim. Onako, onim blagim češkim humorom. Ali, eto, došao sam, vidjeli smo se, pokazao sam da se nisam šalio!
Trifko Vrtikapa umro je u Beču 2012. godine.
