BANJALUKA | Sedmorica braće Lazarevića, iz Turbeta kod Travnika, bili su vojnici vojske RS. U ratu su izbjegli u Sanski Most, a potom u Prijedor gdje su se i skućili.
Trojica njih Stanko, Stevo i Niko pričaju, borili su se za slobodu i RS. Od sedmorice braće petorica su ranjena. U miru, i njihova borba i oni, kažu pali su u zaborav. Danas se teškom mukom bore da prehrane porodice.
“Tri puta sam ostajao bez igđe išta, pa me zadesila poplava, ali opet nekako živa glava. Najviše me boli što sam nekako degradiran, ne mogu naći nigdje posla. Invalidninu mi skinuli sa 45 na 25. To je mizerno. Ja bih im to poklonio. Ispada da sam lažni borac”, priča Stanko Lazarević.
“Nekad privatno sam radio na građevini, ali nema više, neće niko. Godine su. I ono sve što sam radio, recimo od 1997. godine ni sata ja nemam staža, a radio sam non stop na građevini, jer to je sve bilo na crno. Svake sedmice sam znao potpisivati ugovore samo radi inspekcije, a drugačije ništa”, rekao je Stevo Lazarević.
Pričaju Lazarevići, bilo je lijepo gledati proslavu Dana Republike. Ali sa gorčinom se pitaju zašto njih niko nikada nije pozvao ni na jednu proslavu. Kažu kada je trebalo pušku na ramenu nositi, tapšali su ih po ramenu.
“Ovako kad pogledaš samo se nekad sjete neke majke, ko je troje izgubio ili dvoje, daju neki orden, a ta žena nema šta jesti. Tim majkama i roditeljim treba otići ne samo mjesečno ili godišnje. Trebalo bi ići mjesečno, da li ima lijekova, od čega oni žive.To je zaboravljeno”, rekao je Niko Lazarević.
“Bila bi mi čast dasam bio tamo na tom skupu, a samovoljno otići odavde iz Prijedora. Mislim glupost mi je da boračka nije nešto pokrenula u vezi toga”, rekao je Stanko Lazarević.
Najstariji Lazarević Nedo, umro je prije dvije i po godine. Pričaju braća pred smrt je dobio stan i rješenje o penzionisanju, ali penziju od poštara nije dočekao. Preostalih šest Lazarevića, nada se da će sljedeći rođendan Republike za koju su dali komade tijela bar jedan od njih dočekati na radnom mjestu ili bar na nekoj svečanosti.
ATV
