TREBINJE │ Košarkaš „Svislajon“ Leotara Bojan Pelkić najbolji je sportista Trebinja za 2016. godinu.

Priznanje mu je sinoć uručeno na tradicionalnom izboru najboljih sportista i sportskih kolektiva, koji pod pokroviteljstvom Grada Trebinja organizuje JU „Trebinjesport“ i list „Glas Trebinja“.

Skoro deceniju Pelkić je dio uspješne trebinjske košarkaške priče.

Sa 16 godina otišao je u Nikšić, košarkaški sazrijevao sa cetinjskim „Lovćenom“ u Jadranskoj ligi, zatim se oprobao i u Poljskoj i Estoniji, da bi se u Leotar, ovaj put kao stasao igrač, vratio 2008. godine. Svom klubu ostao je vjeran i do danas, ako izuzmemo jednogodišnju pečalbu u Grčkoj i kraću epizodu u bijeljinskom Radniku.

Krilo Leotara redovno je među igračima koje statistika izdvaja kao najkorisnije u timu, a odnosom prema klupskim bojama, ponašanjem na parketu i izvan njega – što ni žiri izbora nije propustio da primijeti – i među kolegama je stekao glas uzornog sportiste.

Pelkić je sinoć na sceni Kulturnog centra nagrađen burnim aplauzima sportskog Trebinja. Upitali smo ga za utiske nakon prespavane noći?

- Iskren da budem ovo priznanje nisam očekivao. Zaista lijepa organizacija, sve je bilo na visokom nivou, dosta se ljudi okupilo i zaista mi je drago da sam bio dio te večeri.

Priznanje je za 2016. godinu, ali je nekako utisak da se u vašem slučaju Trebinje željelo odužiti sportisti koji je duži vremenski period bio važan dio jednog trebinjskog sporta, jednog kluba i naravno rezultata koji su u međuvremenu pristizali?

- I ja sam ga doživio kao nagradu za cijelu moju karijeru. Zbog toga mi i više znači. A došla je u pravo vrijeme. Već sam u zrelijim igračkim godinama, pa mi je ovo priznanje zbog toga nekako i slađe.

Dio ste jedne uspješne trebinjske sportske priče. Leotar je već duže vremena u vrhu bh. košarke. Igrao se i plej- of za prvaka. I u aktuelnoj sezoni „za dlaku“ je izmakao plasman u završnicu?

- Došao sam u klub u godini kada je kompanija „Svislajon“ preuzela sponzorstvo - klub je podignut na veći nivo, dovedeno je dosta igrača sa strane, najpravljen je dobar tim. Bila je to dobra sezona i za klub i za mene lično. Nije se bilo lako izboriti sa rivalima koji imaju veće budžete i tradiciju, kao što su Bosna, Igokea, Sloboda, Zrinjski ili Široki... Kad sam se vratio iz inostranstva, najveći uspjeh bila je završnica Kupa BiH, gdje smo u polufinalu protiv Širokog imali 8 ili 9 poena prednosti, a zbog neke tri vezane trojke iz nemogućih pozicija - finale nam je izmaklo za samo pola koša. Za vrijeme Dragoljuba Vidačića i timu se našlo čak deset domaćih igrača, napravljana je i dobra atfomsera i uslovi za rad, pa su i rezultati stizali. Prošle godine uspjeli smo da uđemo u polufinale, i taj ponovo izboreni plej of naš je i najveći uspjeh u prvenstvu. Protiv Igokee nismo imali šanse, ali su svakako te utakmice praznik za grad i trebinjsku košarku. Ove sezone je manji budžet pa su postavljeni i niži ciljevi. Ali moram spomenuti da je Leotar među rijetkim klubovima koji nije napuštao premijer ligu još od 2002. godine, kada je i ušao u ovo takmičenje. Dakle, deceniju i po u nizu se takmičimo u najvišem rangu bh. košarke.

Postoji li neka igračka „rola“ i utakmica koje se i danas sjećate sa posebnim zadovoljstvom?

-Vratio bi se u sezonu kada sam sa Lovćenom igrao Jadransku ligu. Tada sam tek počinjao da igram na nekom ozbiljnijem nivou. Utakmica protiv Budućnosti – a između dva kluba postoji poseban rivalitet - nije išla kako treba. Ušao sam sa klupe i odigrao odlično - postigao 18 poena sa 7 skokova i pomogao da moja ekipa pobijedi. Zaista, pobjeda za pamćenje protiv velikog kluba. Pobjeda koja se na Cetinju godinama nije mogla ponoviti. Taj trenutak posebno pamtim, a možda i zato što sam tada tek bio na početku.

Kvalitet pojedinca u svakom ekipnom sportu u velikoj mjeri zavisi od kolektiva - da li su sve kockice u timu posložene, da li postoji ona za uspjeh neophodna sinergija među igračima... Kakav je vaš utisak – je li u trebinjskom timu bilo sve „posloženo“ na način da ste zaista uspijevali da pokažete sve ono što su vaši igrački kvaliteti?

- Istina je da nije lako da se poslože sve kockice, da se kao saičrači naviknemo jedni na druge, da se naviknemo na trenera, i još mnogo faktora je tu... Uopšte, to je zaista jedan kompleksan prosec koji traži - i vremena i energije. U posljednje vrijeme, mislim da se to meni dogodilo, pa su neki moji kvaliteti došli do izražaja. Treba imati i sreće. A možda je po srijedi i iskustvo. U svakom slučaju, vjerujem da kvalitet uvijek nađe put da ispliva.

Šta su planovi Bojana Pelkića za narednu sezonu?

- Još je rano pričati o narednoj sezoni. Jedno kolo je ostalo regularnog dijela prvenstva, a posle slijedi i Liga za opstanak. Dakle, ima još dosta da se igra i trenutno sam fokusiran na najvažniji zadatak - da naš tim ostavimo u elitnom bh. takmičenju. A posle toga ćemo da vidimo. Kao što je teško sada govoriti i o ambicijama kluba ili planovima sponzora u narednoj sezoni...

Već ste u zrelijim igračkim godinama, pa je možda uputno i pitanje - da li Bojan Pelkić razmišlja da ostane u košarci i po završetku igračke karijere?

- S obzirom na to da sam u košarci već dugo i da taj sport volim – moje su ambicije da se poslije okušam i u trenerskim vodama. Da li u mlađim selekcijama ili u nekom prvom timu, to ćemo još vidjeti. Ali u svakom slučaju – to iskustvo i znanje koje se stiče godinama, kroz veliki broj utakmica, promjenu ekipa, trenera i saigrača – volio bih da mogu da prenesem i na ove mlađe generacije.

Iz perspektive tog iskustva, činjenice da ste aktivan učesnik uspjeha trebinjske košarke posljednjih godina i da imate uvid u kvalitet generacija koje tek dolaze - kako vidite budućnost kluba i ovog sporta u Trebinju?

- Trebamo biti realni i svjesni da postoje veći košarkaški centri u BiH nego što je Trebinje i klubovi sa većim budžetom ili tradicijom - poput Bosne, Slobode, Igokee ili Širokog. Što se tiče klupskog uspjeha, mi bi trebalo da tražimo svoje mjesto odmah iza njih, da budemo četvrti ili peti, da se borimo za polufinale. A što se tiče mlađih generacija – mislim da se sa njima veoma dobro radi a dokaz je i generacija koja ove sezone, uz nekoliko nas iskusnijih igrača, nosi igru i koja je već pokazala da ima kvalitet, pa zasigurno može biti okosnica tima i u narednim godinama. Za neke mlađe još je rano prognozirati kako će da se razvijaju. Ali, s obzirom na to da imamo dobre trenere, da su djeca sa ovog podneblja talentovana za košarku, da imaju fizičke predispozicije - vjerujem da Trebinje ne treba da brine za budućnost svoje košarke...

R.S.