U nekim krajevima Hercegovine još žive običaji koje su stari čuvali kao što se čuva plamen na ognjištu. Nisu zapisivani, nego pamćeni — prenošeni sa koljena na koljeno, iz pogleda u pogled, iz riječi u tišinu.
Na Božićno jutro, dok se mrak lagano podiže uz brda, u kući se pali ognjište. Badnjaci se polože kao živi svjedoci vjere, a domaćini, jedan po jedan, preskaču preko vatre prije nego što polaznik dođe. Tada se, tiho ali sigurno, izgovara:
„Između dvije vatre proš’o, treću ni čuo ni vidio.“
I tako tri puta — da se ostavi zlo iza sebe, da se čovjek očisti, da uđe u praznik lakši nego što je bio.
Potom se badnjaci osvještavaju vinom. Crveno vino kaplje po suvoj kori, kao krv i kao život, kao podsjetnik da se sve sveto u čovjeku rađa kroz žrtvu i ljubav. U tom času nema žurbe. Vrijeme stoji, kao da i ono poštuje praznik.
Najprije se muškarci mirbože — tiho, dostojanstveno, sa pogledom u oči i riječima koje su starije od njih samih:
„Mir Božiji, Hristos se rodi.“
Pa se onda mirbože i sa ženama, i sa djecom, i sa svakim ko je pod istim krovom. Jer mir nije potpun dok ne dotakne svakoga.
Na Božić, kuća miriše na tamjan, hljeb i pepeo badnjaka. Ne slavi se raskoš, nego blizina. Ne govori se mnogo, ali se osjeća duboko. U toj tišini Hercegovina diše onim starim dahom — kamenitim, strpljivim, vjerujućim.
I dok vatra tinja, a badnjaci dogorijevaju, čovjek zna:
dok god se ovi običaji pamte i žive, nije se izgubio ni put, ni obraz, ni duša.
Jer Božić ovdje nije samo dan — on je zavjet.
