Branislav Špuran ili jednostavno Brano, čovjek je velikog srca. Čovjek koji čitavog života cijelim bićem teži da dragocjene kapi života nesebično daruje za potrebe drugih. I tako već četiri decenije. Stigao je u martu 2018. godine i do stotog darivanja, upisavši se u listu rijetkih Trebinjaca, čijim stopama se odavno otisnuo. Iste godine, kao zaslužnom pojedincu iz oblasti humanog rada, uručena mu je Zahvalnica Grada Trebinja, a nosilac je i mnogih nagrada i odlikovanja.
Međutim, o priznanjima Brano nerado govori. Dotakli smo ih se jer su vrijedna pomena, ma koliko se ovaj humanitarac tome protivio. Ono što ga izuzev skromnosti krasi, svakako je neutaživa želja da daruje najdrogocjeniju tečnost. Želja koja nije presahla ni nakon 41 godine, koliko ima da je dobrovoljni davalac krvi.
„Iz zdravstvenih razloga, doktor mi je zabranio da na neko vrijeme darujem krv. Iskreno, pauziranje mi teško pada. Jedva čekam dozvolu da ponovo mogu dati krv. Ne možete zamisliti koja je to želja kod svakog od nas i koliko nam zabrana teško padne. Znate, čovjek kad odluči da daruje krv, daje sve od sebe da to mora učiniti tog određenog dana. U suprotnom se osjeća manje vrijednim. Teško je objasniti šta je to u nama“, priča nam dobrovoljni davalac krvi, kod koga je unutrašnji poriv da bude tu za druge toliko intenzivan da se gotovo može opipati.
Iz njegovog pogleda osjećamo tu snagu i potrebu, kao i milost kojom zrači dok govori o dobrovoljnim davaocima, ljekarima, prijateljima... Oni su uvijek tu, i u vrijeme epidemije korona virusa, bez imalo premišljanja, daruju najdragocjeniju tečnost.
„Pratimo kodeks davanja krvi, anonimno, besplatno, da pomognemo. Ne hvalimo se time. Smatramo da to trebamo da uradimo. Otkako je počela pandemija virusa korona bilo je potrebe za krvlju. Išli smo u Službu za Transfuziju, uz poštovanje svih mjera, sa maskama, rukavicama, ulazili jedno po jedno. Razmišljalo se samo da je nekome naša krv neophodna“.
Kako nastavlja, ovo nije prvi put da se davaoci krvi nađu u vanrednom stanju. Mnogi pa i sam Brano, i u ratu su se odazivali, te su i epidemiju korona virusa prihvatili kao vrijeme u kome se mora djelovati.
Zahvalnice Grada Trebinja, Branova i njegovog oca, u porodičnoj kući ponosno stoje jedna pored druge
„Trebinjski davaoci uvijek su na raspolaganju. Bezrezervno spremni za potrebe drugih. To je uvijek krasilo davalaštvo u Trebinju, da smo kako u normalnim, tako i u vanrednim situacijama bili spremni, bez ikakvih pitanja, da odgovorimo onome za šta se i zalažemo, da nam je humanost prioritet. Od 1966. godine u Trebinju se nikad nije desilo da je neko izgubio život zbog nedostatka krvi i to nam je najveća satisfakcija!“
A krv je prvi put darovao sa 18 godina. Kasnije, zaposlivši se u „Industriji alata Trebinje“ gdje je uveliko već bio razvijen Aktiv Dobrovoljnih davalaca krvi, s oduševljenjem naglašava da se poput svih mladih radnika i sam uključio. Aktiv sa preko 750 dobrovoljnih davalaca krvi bio je okosnica trebinjske Bolnice i Transfuzije. Nakon rata, prisjeća se, prvo se težilo obnovi ovog Aktiva, a zatim se išlo i ka krupnijim koracima.
„Želja nam je bila da se omasovimo i stanemo na prijašnje staze uspijeha. U dobroj mjeri smo to ostvarili i održali tradiciju. Aktiv danas broji oko 150 davalaca i godišnje darujemo preko 250 doza najdragocjenije tečnosti, tako da je Aktiv DDK IAT – a i sada jedan od najvećih u Trebinju. U ratu smo se, nažalost, direktno suočili sa činjenicom šta znači krv. Iz svih dijelova Crne Gore i Srbije dolazila su naša braća i prijatelji u Trebinje da daruju krv i spašavali naše ranjene drugove. Tada smo odlučili da se u gradu obnovi i Komisija za dobrovoljno davalaštvo krvi pri opštinskom odboru CK Trebinje. Te 1996. godine formirana je, po mom i mišljenju mnogih, istorijska komisija koja je radila sa najviše elana nakon rata. CK je izabrao prave ljude i prvu postavu su činili Tihomir Deretić, Dule Aleksić, Zoran Sorajić, Rića Miliša, Miholjka Janković, Dule Škrivan i ja. Ovaj sastav komisije je za četiri godine mandata uradio najviše za dobrovoljno davalaštvo krvi u Trebinju, kada je i počeo veliki uspon samog davalaštva“, priča Brano koji je tada bio na čelu Aktiva DDK Iat, kojim i danas predsjedava.
Bilo je to razdoblje, kaže nam, zlatnih godina za trebinjsko davalaštvo krvi. Učilo se, radile su se mnoge nove stvari i razvijale ideje.
„Primijenili smo novi pristup, da krv treba da čeka pacijenta a ne pacijent krv! Tako smo počeli da pravimo prve organizovane akcije, na kojima se krv prikupljala anonimno. U to vrijeme, srećom po ovaj grad, došao je doktor Dragan Šarenac, koji je radio sa doktoricom Persidom. Prvi put u svijetu u Trebinju je 1997. godine otkriven spomenik umrlim i poginulim davaocima krvi, zvanično prvi takav spomenik u Evropi! Dobili smo ulicu „Dobrovoljnih davalaca“, a uz pomoć naših prijatelja Komisija je nabavila i prvi kompjuter Službi za transfuziju krvi. Od tog 5. jula 1999. počela je komjuterska obrada podataka i prešlo se na mnogo lakši rad. Dostigli smo da Trebinje po svemu prednjači, i da je dobrovoljno davalašatvo krvi u našem gradu prešlo procenat od 5 odsto stanovništva, što je najveći procenat na Balkanu“, s ponosom napominje.
Uprkos tome što je do sada krv darovao 100 puta i što Trebinje ima veliki broj rekoredera u ovom domenu, Brano kaže da je cilj svih trebinjskih davalaca da se na svakoj akciji pojavi neko novi.
„Tada znamo da nam sav rad nije bio uzaludan. Oduševljava nas svaki novi mladi davalac jer je on sigurnost da Trebinje neće ostati bez davalaštva ni bez potrebnih doza krvi. Puno mi je srce da smo naslijedili neke ljude koji su otpočeli davalaštvo, da ih nismo iznevjerili. Ljudi sa strane teško povjeruju kako smo organizovani i da trajemo toliko“, napominje ovaj dugogodišnji davalac krvi, ističući da su trebinjski davaoci dostigli da se čak 97 odsto krvi u Trebinju prikupi putem akcija, dobrovoljnim darivanjem, dok se svega tri odsto daje po pozivu, uglavnom u slučaju rijetkih krvnih grupa.
Posjeta trebinjskih davalaca Kruševcu, neposredno pred odlazak dr Perside Kočišević u penziju, žene koja je mnogo značila svim davaocima krvi
Sa nekom finom sjetom u glasu reče nam da je ponosan što je, na prvom mjestu naslijedio misiju svog oca, a zatim što mu se i primakao po broju darivanih doza krvi. Kako kaže, posebno ga raduje što se tradicija prenijela i na mlađe naraštaje porodice Špuran.
„Pored oca koji je 118 puta darovao krv, moj pokojni brat krv je dao 43 puta, a na moje veliko zadavoljstvo njegova djeca Dario i Danijela nastavili su dedinim, strikovim i očevim putem. Dario ima preko 30 davanja, Danijela skoro 20. Zajedno smo do sada darovali preko 350 doza najdragocjenije tečnosti. Kada sam dobio zahvalnicu grada Trebinja, bilo je to 34 godine nakon mog oca, koji je istu povelju dobio 1984. godine. U kući ova dva velika priznanja stoje jedan pored rugog. Ono što je najbitnije je da sam svaku kap krvi darovao srcem!“
Kao sin čovjeka koji je bio jedan od inicijatora osnivanja Aktiva DDK IAT, najvećeg u Istočnoj Hercegovini i u BiH, te značajnog oslonca Službe za transfuziju krvi u Trebinju i danas, Brano je porodičnu viziju ispunio do kraja. Kako nam reče, djetinjstvo mu je obilježila rečenica – Jedino čovjek može čovjeku spasiti život! Rečenica od koje se nikada nije udaljio. Utemeljio ju je 1979. godine kada je proslavio punoljetstvo, darovao prvu dozu krvi i dobio knjižicu davalaca, a svojim humanim djelom je ovjekovječio godinama kasnije i zasigurno onima koje će doći!
Možda smo mi braća
„Među svim davaocima vlada veliko drugarstvo. Imamo uspješnu saradnju sa aktivima u BiH, Crnoj Gori, Srbiji. Pozivom se rješava pitanje naših sugrađana bilo gdje. Sastajemo se kad god možemo, a najčešće prilikom zajedničkih akcija darivanja krvi. To su druženja gdje se sretnu stari prijatelji i ljudi dobre duše koji ne štede sebe. Prilikom jednog takvog susreta doživio sam nesvakidašnji trenutak. Naime, prije rata, u blizini Trebinja, u udesu autobusa punog bokserima BK „Budućnost“ Podgorica, mi kao mladi momci, kada smo čuli da je potrebna krv, odmah smo se odazvali. Prošao je dugi niz godina i u Trebinje je došla grupa dobrovoljnih davalaca krvi iz Berana. Bio sam domaćin i dočekujući ih, čovjek mi govori da su mu prije rata, baš u tom udesu, Trebinjci spasili život. Pitao sam ga koja je krvna grupa i dobio odgovor da je nulta pozitivna, moja krvna grupa! Pogledali smo se i istovremeno izgovorili isto, da je moguće da je primio baš moju krv. „Možda smo mi braća“, rekao sam mu. Bio je to nevjerovatan momenat!“
Majka davalaca krvi
„Jedan sam od vrlo rijetkih davalaca krvi u Trebinju koji je imao tu privilegiju da u ranom djetinjstvu, već u petoj godini upoznam legendarnu doktoricu Persidu i njenu porodicu. Bio sam i ostao vrlo emotivno vezan za nju. Svi mi, davaoci, zvali smo je majka davalaca krvi jer se takva žena rađa jednom u životu. Njen pristup davaocima niko od nas ne može zaboraviti. Tada se radilo po pozivu, nije bilo ni osnovnih sredstava, a ona se sa takvom nježnošću i pažnjom ophodila prema svima nama. Za vrijeme rata bezbroj puta me vratila sa davanja krvi jer sam bio preumoran, a nije htjela borcima da uzima krv. Svake godine 14. juna na Svjetski dan dobrovoljnih davalaca krvi, naša delegacija obiđe njen grob, položimo cvijeće i zahvalimo joj se za sve što je uradila u Trebinju. S poštovanjem i ljubavlju smo je ispratili i na njen zadnji put. Sjećanja na ovu divnu ženu zauvijek su živa“.
