U tišini kamene oaze u Drakuljici nadomak Bileće čuo se samo udarac čekića u dlijeto. A onda kameni vrisak.
Učini se slučajnom prolazniku da je vrijeme stalo, da negdje usamljeni klesar, možda neki novi Tadija Tegoba, „iz kamena sreću vadi“.
A onda se začuje brusilica, savremeni alat za obradu „bjelajca“, kamena koji svojom tvrdoćom i kvalitetom predstavlja pravo blago za majstora.
U kamenom majdanu, dvojica klesara, pogledom nas usmjeriše na drugi kraj radilišta.
„To vam je Rus. Ilja. Nema mira, stalno nešto kucka, kida, namiješta... Pa se onda odmakne gleda, odmjerava, premjerava. Čini nam se da je već stvorio sliku u glavi kako to treba da izgleda“, rekoše nam.
Prekidosmo ga na trenutak, i na mješavini srpsko-rusko-engleskog jezika nam besjedi.
„Ovdje, možda najviše do sada, osjećam duh pravoslavlja. Mirnoća, posvećenost, duhovnost... Ovdje se mogu velika djela stvoriti. Bilećki 'Osvit' nas je okupio, a osjećam da će ovdje na koloniji, osvanuti nešto toliko jako, da će godine pred nama dati mu pravu – duhovnu pozlatu“, govori nam Ilja Mišanin.
On je jedan od najtalentovanijih ruskih vajara mlađe generacije. Nedavno je bio na velikoj umjetničkoj koloniji u Egiptu, u dolini faraona gdje se dolazi po specijalnoj pozivnici. On je predstavljao veliku Rusiju.
„Ova skulptura nosi naziv 'Bratstvo' a simboliše jedinstvo i bratski zagrljaj Srba i Rusa. Ovaj naš zagrljaj mora biti baš kao i ovaj kameni. Jak, silan, snažan... Drugačije ne umijemo i ne smijemo“, reče nam, stavi kačket na glavu i slušalice na uši i zaroni u svoj svijet „kamenog bratstva“.
Kasnije smo saznali da je Ilja izlagao širom Rusije, da je u Evropi itekako cijenjen ali i da u svakom kamenom pečatu nosi širinu i plemenitost slovenske duše. Radi i u drvetu, čeliku, čak i u ledu ali u kamen mu je, kako tiho reče, najdraži.
Ilja pored svoje skulpture u gradu Ukhta u Rusiji
Noć se polako spuštala nad Drakuljicom.
Ilja je cijedio posljednje zrake sunca.
I stavljao „kamenu pozlatu“ na bratstvo Srba i Rusa.
U kamenu.
.jpg)
