Proljeće već opija. Ako imate vremena i mogućnosti, ne propustite odlazak na makar vikend-putovanje u Budimpeštu. Zašto baš mađarska prijestonica? Nas tridesetak članova Gradskog hora "Tribunia" naveli bismo vam zasigurno priličan broj razloga, ali bi se to moglo svesti u jedinstvenu konstataciju - zato što je nama bilo zaista divno.
Bili smo svega dva dana u "istočnom Parizu" i nekoliko sati u Sent Andreji. No, uz ugodno vrijeme i raspoloženo društvo, krajnje profesionalnog i strpljivog vodiča Radivoja Rada Novakova, koga smo iz milošte prozvali "Gugl", te iskusne vozače Damira i Mirka, mi smo se i za to kratko vrijeme "odomaćili" u Mađarskoj. Opijeni ljepotama velelepnih građevina ni djelimično pomračenje Sunca na našem nagradnom boravku nismo primjetili. Zaboravili smo na sitne neprijatnosti - ukočenost mišića nakon skoro 15 sati putovanja autobusom, polučasovno zadržavanje na graničnom prelazu Horgoš jer jedan naš član nije imao pasoš koji vrijedi šest mjeseci, kako traži Mađarska, iako propisi u zemljama Evropske unije drugačije nalažu. Prepustili smo se čarima nečeg novog i drugačijeg. I na prvom koraku smo se uvjerili da je prošlo vrijeme kada ste u ovu zemlju morali ponijeti i rolnu toalet-papira. Nakon recesije, Mađarska se okrenula ulaganju u uslužne djelatnosti, a efekti su vidljivi – po dobiti od turizma peta je u Evropi a osma u svijetu, a Budimpešta, sa blizu dva miliona stanovnika, jedan je od najposjećenijih evropskih destinacija.
Budimpešta i za naš džep
U odnosu na druge evropske prijestonice, Budimpešta nije suviše skupa. Kafu ćete platiti 1,30-1,50 evra (za evro ćete u mjenjačnici dobijeti 270-300 forinti, koja je zvanična valuta u Mađarskoj iako je članica Evropske unije), pivo/sok – 1,50-2 evra, fast-fud obrok od pet evra naviše. Za one dubljeg džepa ni dva evra za čaj u luksuznijim ugostiteljskim objektima neće biti previše ili osam evra za parče Žerbo kocke , uz zvuke klasične muzike i blještavilo enterijera u najpoznatijoj mađarskoj poslastičarnici “Žerbo”, u centru grada, nazvanu po tvorcu ovog slatkiša, čuvenom Švajcarcu Emilu Žerbou. Korištenje toaleta se naplaćuje gotovo svugdje, po cijeni od najmanje 50-70 centi, ali uz dobrog vodiča doskočićete i takvim nametima. Iznenađujuće su povoljne cijene hotelskog smještaja u predsezoni, mi smo boravak u jednom od najpoznatijih prijestoničkih hotela - Best Western Hungaria, u strogom centru, platili neznatno skuplje od boravka u boljim trebinjskim hotelima. Budimpešta je kao stvorena za odvikavanje od pušenja – na svakom koraku su obavještenja o zabrani, a kazne su drakonske. Vodič nas je upozorio da ne pušimo u “nepušačkim” sobama jer je kazna za takav prekršaj 50 evra. A i na popunjavanje popularnih tiketa zaboravite. Na osnovu odluke Vlade Mađarske na čelu sa Viktorom Urbanom, ukinute su sve kladionice i kockarnice, jedino radi državna lutrija. Od novih mjera ne treba zaboraviti da od 15.marta u Mađarskoj, osim ugostiteljskih objekata, nedjeljom ne rade tržni centri, butici, prodavnice, izuzetak su radnje u kojima rade njihovi vlasnici, odnosno članovi njihovih porodica, kako bi se zaštitila radnička prava na slobodan dan.
I ako već razmišljate o putovanju, nemojte "pasti" u procjeni - bolje da aranžman i platite skuplje, ali da imate obezbjeđenog vodiča. Bez našeg Rada ne bismo vidjeli drveće od šume. Vjerovatno bismo zaglavili po cijeli dan u nekom od tržnih centara (ima ih oko 100 u gradu i bližoj okolini, mi smo posjetili West End i Arenu, nismo zatekli sniženja) a naveče završili u prvoj kafani. Možda bi se i taj scenario nekom dopao, ali, vjerujte, ovako je mnogo interesantnije. Još uvijek prepričavamo detalje o pojedinim građevinama i spomenicima koje nam je ispričao naš vodič. Njemu se štuca jer ga stalno pominjemo a mi se pravimo važni nakon povratka. Kao, sad znamo Budimpeštu kao svoj džep.
Ljepota koja opija
A gdje god pogledate - ushićenje! Budim desno u brdima, Pešta lijevo u niziji. Između Dunav čije obale spaja deset mostova, od čega šest u gradskom jezgru. Međusobno se nadmeću po ljepoti ali i neobičnosti gradnje. Viseći Sečenijev most je prvi stalni most koji je povezao Budim i Peštu. Legenda kaže da je most finansirao grof Ištvan Sečenji - nemogućnost da stigne do bolesnog oca na drugoj obali rijeke, zbog višednevne oluje, podstakla ga je da inicira gradnju mosta. Most je čuven po statuama lavova koje ga krase. I danas se prepričava legenda po kojoj se konstruktor mosta zarekao da će se baciti u Dunav ako iko nađe manu mostu i lavovima. Na svečanom otvaranju mosta, dalje kaže legenda, jedna djevojčica se zapitala gdje su lavovima jezici. Po nekima, konstruktor se brzo snašao rekavši da lavovi drže jezik za zubima a da će ga pokazati tek onda kada Mađarica vjerna mužu pređe preko mosta.
U podnožju ovog mosta je kilometarska nula, polazišna tačka od Budimpešte u svim pravcima. Margitin most, sagrađen 1876.godine, jedinstven je u svijetu jer se ne pruža pravolinijski nego se zalama. Između Bijelog i mosta Slobode, koji se popularno zove Zeleni most, još uvijek je Beogradski kej. Zeleni most nazivaju i mostom sa crnim florom, zbog velikog broja samoubistava koji se izvrše sa njega.
Viseći Sečenijev mostVisoko iznad svih velelepnih građevina, spomenika, trgova koji govore o turbulentnoj prošlosti Mađarske, na čijem su se prostoru smjenjivali brojni osvajači – od Rimljana, Huna, Osmanlija, habzburških vladara, je zgrada mađarskog Parlamenta i bazilika Svetog Stefana/Ištvana. Iste su visine, tačno 96 metara, što je za Mađare važan broj – 1896.godine proslavili su hiljadugodišnjicu postojanja. Simbolično - niko nema primat, ni država ni crkva. Sve ostale građevine ( na lijevoj strani, u Pešti) moraju biti niže jer je tako propisano. A propisi se tamo poštuju.
Ne možete a da ne primjetite red koji vlada - od novih građevina koje ne štrče ( nema nadograđenih spratova i balkona koje viđamo kod nas) već su umješno „stopljene“ sa patinom okolnih starih zgrada, odlično regulisanog saobraćaja u polukružnim bulevarima (Aveniju Andraši, dugu dva i po kilometra, nazivaju mađarskim Šanzelizeom), uz jedini metro na svijetu pod zaštitom UNESKO-a. Čak su i vozači taksija u odijelima. Na ulicama ni papirića. Vješto iskorišten i svaki pedalj slobodnog prostora među građevinama za manji park, klupe za odmor, naročito uz obalu Dunava.
Gotovo na svakom koraku progovara prošlost koju Mađari, za razliku od većine nas čuvaju i znaju kako da iskoriste u turističke svrhe. Mnogo toga od njih možemo naučiti. Kad bismo htjeli. Jer, nije sve u novcu, treba imati dobru ideju i volju da se ona sprovede.
Kako to rade Mađari
Prve noći u Budimpešti plovili smo Dunavom. Omanji brod, ništa spektakularno. Jednočasovnu vožnju platićete 10 evra. Ali, čim kročite na brod, osjećate se kao naročit gost na velelepnom brodu. Dočekuje vas kapetan Gabor i članovi posade, posluženje - šampanjac, u potpaloblju topla peć i zvuci Štrausovog valcera „Na lijepom plavom Dunavu“. Kad pogledate kroz brodske prozorčiće - ljeska se Dunav obasjan svjetlošću grada. Zabezeknuto gledamo u nestvarno blještavu zgradu mađarskog Parlamenta koja je na samoj obali, jednu od najljepših budimpeštanskih građevina. Nije ni čudo, u nju je ugrađeno 40 kilograma zlata i pola miliona komada dragog i poludragog kamenja, ima 365 tornjeva, najviša je visoka 96 metara. Zgrada je građena beočinskim cementom od 1884. do 1902.godine, a još dvije godine trajalo je uređenje njenog enterijera, prostire se na nevjerovatnih 17 750 metara kvadratnih, sa 691 prostorijom ( po veličini je treći parlament na svijetu). Sve vam se čini kao san. I onda ne možete a da ne pomislite kako bismo i mi u Trebinju mogli znatno bolje iskoristiti ljepote Trebišnjice. Makar za početak da osvijetlimo svaki gradski most.
A tek velelepna zgrada gradske pijace! Kad je sagrađena 1896.godine, bila je čudo graditeljstva za koju je zaslužan arhitekta Samua Pecza. U prizemlju vrvi od tradicionalnih mađarskih salama, kobasica (za kilogram jedne od najpoznatijih, hajdučkih kobasica treba izdvojiti oko tri evra) i sireva, paprika u svim oblicima, od sušene, u prahu, slatke i ljute, u tubi, poput paste za zube, kisele kao turšija (najmanje pakovanje košta dva evra). Na gornjem dijelu – mini fast-fud radnje sa langošima- mekikama, sa slatkim i slanim dodacima, već od četiri, pet evra. Mali restorani sa domaćim specijalitetima poput mađarskog gulaša i paprikaša, uz točeno pivo i tokajac, autohtonu sortu bijelog vina, koju Mađari pominju čak i u svojoj himni, ali i nezaobilazne kolače od marcipana (prilično su skupi, za jedan kolač trebate izdvojiti skoro evro). U zgradi postoje posebni otvori kuda su nekada prolazili vozovi, koji su prevozili robu do pijace. U njoj je otvoren prvi lift u Mađarskoj, kao i prva telefonska govornica. Da čudo od zgrade koja i danas zadivljuje ljepotom bude veće, gradska pijaca imala je i izlaz na pristanište, jer je na samoj obali Dunava. Lijepa je i jedinstvena i naša pijaca, reći ćemo ali zasigurno možemo bolje.
Šta reći za večeru pod čardom? Na nekih 15-tak kilometara od Budimpešte uživali smo u vinskim katakombama. Prevedeno na trebinjski, to je poput dugog vinskog podruma, u kojem je svaki pedalj maksimalno iskorišten. Na vratima vas dočekuju sa lisnatim pogačicama i čašom kajsijevače, njihovog tradicionalnog pića. Sa obje strane uskog hodnika burad od 10 hiljada litara izrezana sprijeda, unutra sjede gosti na polukružnim drvenim klupama, preko kojih su postavljene jambolije, na okruglom stočiću – za intimniju atmosferu – upaljene svijeće. Nas su uveli u veću prostoriju, sa dugim drvenim trpezama, na kraju - podijum uz mađarski orkestar predvođen neizbježnim violinistima i igračima u mađarskim narodnim nošnjama. Toči se crveno i bijelo vino, uz soda-vodu. Na meniju mađarski specijaliteti - gulaš čorba, piletina u ljutom sosu i lokalni kolač sa rumom i neizbježnim marcipanom. Na stolovima zastavice BIH, Grčke i Kine. Preduzimljivi domaćini, nema šta. Tu noć bilo nas je preko stotinu samo u toj prostoriji. I kad se pomnoži sa 25 evra, koliko je koštao cijeli ugođaj, lijepu su svotu zaradili. A štimung odličan. Posebnu draž večeri daje naš par Sneža i Igor, koji su sa nama proslavili krunisanje njihove ljubavi. Na podijum domaćini izvode pojedine goste. Čast hora uspješno su odbranili Rajko i Valentina, igrajući sa članovima mini- folklornog sastava. Prilaze nam violinisti, sviraju i naše srpske pjesme, sve na uvce. Mi zdušno pjevamo, Kinezi za trpezom iza nas u čudu. U mađarskoj narodnoj nošnji mladić donosi vino koje se iz specijalne naprave tankim crijevom sipa direktno u usta. Ovakav način ispijanja vina, uz najhrabrije muške članove, isprobale su i naše pojedine dame. Pojedinima od nas stavljali su i bokale sa vinom na glavu. Čak su svakog od nas i fotografisali sa mladom Mađaricom. Dok smo večerali, izradili su naše fotografije i u formi naljepnice stavili na flaše vina, cijena - 10 evra. Šalili smo se – da izgledamo bolje na tim fotografijama, možda bismo te flaše i kupili.
Trg heroja
Jedna od najvećih atrakcija i simbola Budimpešte je Trg heroja ili Milenijumski trg, najveći u mađarskoj prijestonici. Projektovan je kao znak hiljadugodišnjice od dolaska mađarskih plemena na ovo područje. U centru trga je spomenik Milenijum - arhanđel Gavrilo koji nosi u ruci krst i mađarsku krunu. Iza se nalaze statue konjanika i sedam mađarskih vođa, kao i kipovi koji alegorijski predstavljaju rat, rad, mir i blagostanje.
Trg je prepun turista jer se na takvom mjestu fotografisanje jednostavno ne propušta. Okružuju ga muzeji – Muzej lijepih umjetnosti, koji je trenutno zatvoren zbog rekonstrukcije i Muzej primjenjenih umjetnosti. U neposrednoj blizini trga je zgrada ambasade Srbije koja se takođe renovira. Interesantno je da je svojevremeno jedna mađarska grofica, u znak neizmjerne ljubavi, ovu zgradu poklonila pjesniku Jovanu Dučiću. Trebinjskog šarma i zavodljivosti mu, očigledno, nije nedostajalo. Knez pjesnika je potom zgradu poklonio srpskom narodu.
Zgrada ambasade SrbijeGradski park
Iza trga prostire se impresivni gradski park, na površini od jednog kvadratnog kilometra. Na ulazu u park prelazi se preko ljupkog mostića ispod kojeg se zimi nalazi jedno od najvećih klizališta u Evropi, ljeti možete uživati u romantičnoj vožnji čamcima.
Dočekaće vas ogromni dvorac Vajdahunjadi u Hari Poter stilu sastavljen od brojnih građevina rađenih u romanskom, gotičkom, renesansnom, baroknom i stilu mađarske recesije. Prvobitno je konstruktor ovo zdanje napravio od drveta i kartona i to se Mađarima toliko dopalo da je vremenom zamijenjeno zidanom gradnjom. U kompleksu gradskog parka je i čuveno Sečenijevo kupatilo, otvoreni i zatvoreni bazeni, zoološki vrt, zabavni parkovi. Nema ni pomena o polomljenim klupama i drveću ili razbacanim otpacima.
Bazilika Svetog Stefana
Najveća crkvena građevina u Budimpešti je bazilika Svetog Stefana, na istoimenom trgu. Prostire se na četiri hiljade kvadratnih metara i može da primi čak 8500 posjetilaca. Poređenja radi, hram Svetog Save u Beogradu je niži, ali sa kapacitetom od 10 000 ljudi. Do najviše, centralne kupole, na 96m, dolazi se liftom, ali zbog zgusnutog rasporeda razgledanja grada nismo imali vremena za taj nesvakidašnji doživljaj. U bazilici se nalazi najveće i najteže crkveno zvono u Mađarskoj, koje teži devet tona, a u specijalnom staklenom kovčežiću čuva se mumificirana šaka desnica prvog mađarskog kralja Stefana. Ova relikvija od 16.do 18.vijeka čuvana je u Dominikanskom samostanu u Dubrovniku. Ulaz u baziliku se plaća po volji, dovoljno je da u odgovarajući otvor ubacite novčić bilo koje vrijednosti.
Budim grad
Najljepše fotografije sa panoramom Budimpešte napravićete u Budimu, na čuvenoj Citadeli, na brdu Gelert. Utvrđenje, koje je bilo posljednje uporište Vermahta 1945.godine, danas krije brojne galerije, hostele, kafe-restorane. Na njenom vrhu je Statua slobode, koja se vidi iz svih dijelova grada. Nakon obilaska Citadele, pomislili smo na naš Strač koji zarasta u draču. Na budimskoj strani grada je i Budimpeštanski istorijski muzej, Nacionalna galerija, Sečenji biblioteka, rezidencija predsjednika države, ispred koje gardisti čuvaju stražu. Simboli Budima su i Matijina crkva, svadbena crkva mađarskih kraljeva i sedam ribarskih kula, građenih bračkim kamenom, kao spomen na sedam mađarskih plemena koja su došla u Panonsku niziju.
Srbi u Mađarskoj
Od nekadašnjih blizu 100 000 Srba do 1918.godine u Mađarskoj danas ih je tek oko 10 000. Migracija i asimilacija sa domaćim stanovništvom je učinila svoje. Ipak, i danas, u centru Budimpešte postoji i Srpska ulica, zgrada Srpske pravoslavne crkvene opštine, gimnazija i internat „Nikola Tesla“, koja je vrlo tražena jer se radi po mađarskom sistemu, pa naši đaci mogu lakše nastaviti školovanje jer je Mađarska članica Evropske unije. Naročito ushićenje osjetili smo ispred Tekelijanuma, koju je 1838.godine podigao čuveni srpski zadužbinar Sava Popović Tekelija. U njoj je bilo obezbjeđeno besplatno stanovanje, hrana i školovanje za 30 nadarenih studenata, a jedan od upravnika bio je Jovan Jovanović Zmaj. Do 1864.godine tu je bilo i sjedište Matice Srpske.
Pored Tekelijanuma se nalazi i crkva Svetog Đorđa, za koju se pretpostavlja da datira iz 15.vijeka, a sadašnji izgled hram je dobio u 18.vijeku, dogradnjom baroknog zvonika. U crkvi se čuva dio moštiju ovog svetitelja.
U strogom centru Budimpešte je i zgrada Angelijanuma, zadužbina srpskog patrijarha Georgija Brankovića i bogatog srpskog veleposjednika Lazara Dunđerskog, koji je bio toliko bogat da je htio patos da ukrasi dukatima. Kad mu je rečeno da se ne smije gaziti po carskom novcu, dukate je postavio uspravno. U Angelijanumu je bio djevojački institut, nazvan po despotici i monahinji Angelini Branković, danas se u toj zgradi izdaju privatni stanovi.
Bajkovita Sent Andreja
Kao svoji na svome osjetili smo se u Sent Andreji, duhovnom centru Srba u Mađarskoj, mjestašcetu kao iz bajke na 20-tak kilometara od Budimpešte. Do polovine 19.vijeka stoprocentno srpsko mjesto, koga su naselile srpske porodice pod vođstvom patrijarha Arsenija III Čarnojevića, danas svega 82 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti od ukupno dvadesetak hiljada stanovnika. Od nekadašnjih sedam pravoslavnih hramova, u Sent Andreji, u kojoj je sjedište Budimske eparhije Srpske pravoslavne crkve, danas su samo četiri. U najvećem među njima, Sabornoj crkvi Uspenija Presvete Bogorodice - kuriozitet - propovjedaonica bočno od oltara, kao ustupak bečkom dvoru za potrebnu dozvolu za gradnju. U Blagovještenjskoj crkvi, većina naših članova pjevala je na svetoj arhijerejskoj liturgiji, koju je baš te nedjelje služio episkop budimski i administrator temišvarski gospodin Lukijan. Osim nas, na svetoj službi tek nekolicina staraca, našli se u čudu otkud turisti pjevaju, ne znajući da su mnogi od nas i članovi duhovnih horova. A na kaldrmisanim, uskim ulicama Sent Andreje mir, niske kuće u živopisnim bojama, na gradskom trgu Srpski esnafski trgovački krst, koji je pod zaštitom UNESKO-a, radnjice prepune suvenira (od neizbježnih magneta do mađarske paprike u prahu) ručnih radova - naročito finog veza ali i ručno rađene i oslikane kožne galanterije (jedna takva ženska torba košta najmanje 70 evra). U gradiću je i Muzej Srpske pravoslavne crkve (sadrži predmete crkveno-umjetničke zbirke Budimske eparhije), Trg Vuka Karadžića (često je boravio u ovom mjestu), rodna kuća Jakova Ignjatovića, kao i Muzej marcipana (od marcipana su izrađene figurice sa likom poznatih mađarskih ličnosti, a možete kupiti marcipan izrađen na 1001 način) fabrika dijamanata Kapric, brojne galerije, a ženskim članovima hora naročito se dopala ona u kojoj se prodaje nakit od ćilibara, sa cijenama od 50 evra naviše.
Srpski esnafski trgovački krst
Nakon razgledanja i brzopotezne kupovine, uživali smo u bašti Srpske kafane, uz samu desnu obalu Dunava. Svega ima - od ukuvane kave do ćevapa, hladnog piva i vina. Konobari Srbi pa ne morate da naručujete na engleskom koga Mađari, koliko smo se mi uvjerili, uglavnom slabo govore. Zanimljivo je da Srbi u Sent Andreji, kao i mi, Trebinjci, slave Sveto Preobraženje Gospodnje kao krsnu slavu grada. Upravo ispred Srpske kafane podignu šator i organizuju narodno veselje.
O Budimpešti bi se još moglo pričati, red je da i vi sami otkrijete čari „kraljice Dunava“. Mi ćemo naše nagradno putovanje dugo pamtiti. Puni elana pripremamo skori samostalni koncert. Nova putovanja već priželjkujemo.
Vlatka Musić
Foto: Gordana Kovačina
