TREBINJE | Da nije u pozadini snijegom prekrivenog Leotara a u podnožju “kao čivut modre Trebišnjice”, neko bi možda i pomislio da se nalazi negdje u Herceg Novom.
Pomislio bi da raskošna mimoza, koja plijeni i mirisom i izgledom, raste u dvorištu nekog starog moreplovca “što kao sjedi starac na obali sjedi i valove broji niz pučinu”. Pa ima i neke sličnosti, i ta novljanska i ova trebinjska mimoza rastu na toplom mediteranskom suncu, uzgajana ljubavlju i pažnjom. Za ovu trebinjsku, zaslužna je jedna dama - Slavojka Mileusnić.
Ona se uzgojem cvijeća bavi godinama, pa tako na svom imanju između ostalog, ima zasađeno preko 150 ruža, koje su u njenu „oazu mira“ kako ona voli da kaže stigle iz raznih krajeva svijeta.
Brojni su pomorci sa putovanja donosili razno bilje i sadnice pa je tako zbog blizine Jadranskog primorja u ovaj kraj dospjela i mimoza iz daleke Australije. Žuti cvijet već gotovo deceniju krasi i dom porodice Mileusnić, koji na oko 1000 kvadratnih metara uzgajaju razno mediteransko ukrasno bilje.
Slavojka i njena mimoza„Lijepo je cvijeće darivati. I nije teško raditi oko njega. To se sa zadovoljstvom radi, to je milina. Nema cvijeta koga nema i svaki je bitan na svoj način. Za neke me sadnice vežu i posebne uspomene“ kaže Mileusnićeva.
Ima mjesta, prostora, sunca i volje da radim oko ove moje ljepotice. Punih pet godina radim oko nje. Donosila sam mimoze iz Herceg Novog i Budve. Ali nije se nijedna primila. Ja dijelim svoju mimozu, komšijama, prijateljima, poznanicima.Cvijeće valja darivati. I ja to sa radošću činim”, kaže Slavojka.
Slavojka je dobila za svoje “viseće vrtove” sedam opštinskih i jednu međunarodnu nagradu. Sa pravom.
“Može mimoza da raste i u zasadu, Mostaćima, Gorici. Svuda gdje ima sunca i osmjeha. Gdje je hladnoća ne može ni mimoza da raste. Moj savjet je da mimoza ne traži mnogo. U početku dosta zemlje, vodu, gnojivo. Imam ja i jedan poseban recept za presađivanje ali to ljubomorno čuvam”, sa osmjehom kaže Slavojka.
Legenda o mimozi govori da je nekada davno u Australiji blizu okeana živio ljubavni par koji se mnogo volio. Mladić, sin ribara je bio lijep sa sjajnom crnom kosom i čudesno inteligentan. Njegova djevojka koja je bila mnogo lijepa, plemenita i voljela žutu boju poticala je iz aristokratske porodice. Ali, porodica je primoravala djevojku da se uda za vojvodu. Poslije mnogih primjedbi i ubjeđivanja ona popušta i udaje se za vojvodu. Razočarani mladić napušta okean i ribarenje, i odlazi u planinu da radi kao čuvar šume, kako bi zaboravio svoju ljubav. Ali, čim je mladić zakoračio u šumu izbija veliki požar. On spašava šumu uprkos opasnosti i strada u požaru. Čuvši vijest o mladiću djevojka bježi od muža u planinu gdje zatiče njegovo izgorjelo tijelo. Ona umire pored svog voljenog, a od tog vremena na mjesto gde je umro ljubavni par pojavljuje se lijepo mirisno žuto cvijeće, mimoza.
Legende ne treba prihvatati zdravo za gotovo. Ali mistika je ponekad itekako poželjna. Mimozu ne može svako da uzgaja. Lijepa je, tajanstvena i čarobna.
Ratomir Mijanović
