Krajem ove godine „Glas Trebinja“ obilježiće sedam decenija postojanja. Prvi broj našeg lista, tada pod nazivom „Naša komuna“, izašao je iz štampe 22. decembra 1952. godine. Od tada je Glas životni saputnik Trebinja, hroničar posljeratne izgradnje i razvoja grada, svjedok njegove svakodnevice i društvenih mijena.
Glasova arhiva danas je zanimljiva istorijska čitanka svima koji se interesuju za prošlost Trebinja. Zato ćemo u godini jubileja, u nastavcima, donositi priloge iz Glasove hronike grada, posebno iz njenih prvih decenija. Trebinje toga vremena danas pamte rijetki, a ponešto od zaborava još samo čuvaju požutjele stranice našeg lista...
Glas počinje da bilježi svakodnevicu Trebinja u vrijeme kada je u gradskoj opštini živjelo svega 6.214 stanovnika. Sa drugim opštinama trebinjskog sreza – Popovim poljem (5.809 stanovnika), Humom (4.930), Ljubomirom (3.196), Lastvom (2.817), Zubcima (2.373) i Dživarom (2.311)– na području Trebinja živjelo je, približno koliko i danas – 27.850 stanovnika (Rezultati popisa stanovništva iz 1953, Glas Trebinja, jun 1953.).
Ulice u gradu tek dobijaju prve stotine metara asfalta. Namjera da se prašini i blatu u središnjem mjestu sreza stane u kraj potaknuta je već tada osviještenim turističkim potrebama. Početna sredstva, kako tada piše naš list, bili su dobrovoljni prilozi građana, zatim su uslijedile i masovne akcije na prikupljanju željeza, pribavljanju tucanika i pijeska...
„Lijepom Trebinju dugo je narušavala izgled prašina na ulicama...Radilo se bez predaha, a rezultati su svakog dana nicali: 8 vagona željeza, 2.000 m3 tucanika, 1.000 m3 pijeska, prve stotine metara asfaltiranih ulica, a zatim pomoć Vlade, što je sve omogućilo asfaltiranje ulica u prostoru od preko 20.000 m2. Rad nije prestao, pribavljene su potrebne mašine, nove količine bitumena i tucanika a proljetni dani obilježiće nastavak asfaltiranja.“ (Glas Trebinje, mart 1953.)
U gradu je držanje stoke još uobičajna praksa, a narodne vlasti godinama su bez uspjeha pokušavale da „iz sanitarnih, ali i turističkih razloga“ isposluju zabranu. „Saglasnost za ukidanje stoke u kvartovima Centar i Krš, te donekle u Starom gradu postignuta je i na zborovima birača“, ali je zapelo u Bregovima, gdje od svih „naprijed navedenih ima najviše stoke, naročito krava“ (GT, mart 1955.). U ovom, odavno urbanizovanom naselju, tih godina tek su nicale prve stambene zgrade. „Bregove teško može da prepozna onaj ko nije bio nekoliko godina u Trebinju. Čitav niz stambenih zgrada potpuno je izmijenio ovaj dio grada“. (GT, septembar 1953.)
U aprilskom broju iz 1953. godine „Glas Trebinja“ piše i o proširenju telefonske centrale u gradu - na ukupno 100 brojeva. „Do sada je postojalo 40 brojeva (...) a u isto vrijeme centralu je moglo koristiti pet brojeva.“
Najveći problem gradske opštine bio je nedostatak stambenog prostora. U odnosu na druge, ruralne opštine sreza, grad već tada bilježi rast stanovništva, pa se uprkos intenziviranoj stambenoj izgradnji - živjelo u velikim zajednicama i vrlo skučenom prostoru.
Stambeni fond je „podizanjem novih zgrada povećan za 126 stanova“, ali i dalje „preko 800 domaćinstava posjeduje stan sa samo jednom prostorijom, preko 800 domaćinstava samo sa dvije prostorije a oko 300 domaćinstava samo sa tri prostorije“ (GT, decembar 1953.) Pritom, o „higijenskim stanovima“, odnosno onima „gdje uz stambene postoje i ostale sporedne prostorije“ može se govoriti samo u novogradnji.
U međuvremenu, stanuje se gdje god se nađe iole zgodan krov nad glavom. „Građani Trebinja se s punim pravom pitaju kada će se ukloniti ružne slike stanovanja u starim dotrajalim dućanima u najprometnijoj ulici (od kojih ni jedan nema više od jedne prostorije a zatim nikakve sporedne prostorije, pa ni klozeta), kada će i ovi stanovnici dobiti pristojne stanove u inače lijepom i za turiste interesantnom Trebinju“. (GT, decembar 1953.)
VODE - TRI SATA DNEVNO
U Trebinju je u to vrijeme postojalo i javno gradsko kupatilo, za osnovne higijenske potrebe onih koji ih nisu mogli priuštiti u vlastitom stambenom prostoru. Stanovanje sa kupatilom i nije bila neka posebna privilegija u gradu koji je ionako veći dio dana bio - bez vode.
U junskom broju iz 1953. godine Glas najavljuje građanstvu da će mukama sa oskudnim i neredovnim vodosnabdijevanjem uskoro doći kraj – gradi se novi cjevovod sa vrela Oka. U tekstu se podsjeća da je vodovod u Trebinju „napravljen i pušten u pogon prije ravno 50 godina i namijenjen za grad koji je tada imao skoro polovinu stanovnika manje“, da on ne može da zadovolji ni sadašnje, akamoli potrebe grada koji se gradi i razvija.
„Tri puta dnevno po 1 sat, pa čak i ne uvijek jednako za sve kvartove, bilo je malo...Ova godina skinuće to pitanje sa dnevnog reda. Projekat koji je izradio ing. Ilija Školnik prošao je kroz reviziju. Prije nekoliko dana održana je licitacija na kojoj je učestvovalo nekoliko preduzeća.“
Godinu dana kasnije, u Glasu nalazimo kratku bilješku: „28. juna u 20 časova potekla je voda iz novog vodovoda“ (GT, avgust 1954.). Ipak, ovo se pitanje nije ni brzo ni tako lako skinulo sa dnevog reda. „Sad se kao aktuelno postavlja pitanje izgradnje gradske mreže“ jer „sadašnja razvodna mreža ne može da zadovolji i pored novog cjevovoda“ (GT, septembar 1953.)
IDEJA O CENTRALAMA NA SUŠICI
Ono nešto elektrifikovanih objakata struju je dobijalo sa stare, još predratne hidrocentrale „Parež“ na Trebišnjici. Opet, malo i neredovno. „Uređaj hidroelektrane je dotrajao, dalekovod traži hitne opravke, a potrebe industrije i građanstva svakodnevno rastu“.
Zanimljivo je danas pročitati da su ondašnje vlasti sreza rješenje nalazile u izgradnji „sistema električnih centrala na Sušici“, pritoci rijeke Trebišnjice. Naš list donosi i stručni prilog (inžinjera V. Šlebingera) na ovu temu - zamisao je bila da se grade tri postrojenja: „kod Kovačevića kuća“ u Nudolu, „Aranđelovo“ i „Ušće“, pri čemu bi prve dvije centrale proizvodile struju za susjedna crnogorska sela, a ona na ušću u Trebišnjicu – za Trebinje (GT, april 1953.).
Sušica se najednom više neće spominjati kao dio rješenja - nakon što će Glas u majskom broju iz 1953. godine donijeti vijest, koja će dramatično i dugoročno izmijeniti razvojne perspektive juga Hercegovine. Naime, naš list piše da je tih dana u Trebinju boravila jedna „komisija stručnjaka za vodoprivredu i elektrifikaciju“, u kojoj je bio i ekspert iz organizacije Ujedinjenih nacija, a sa ciljem da ispita „kompleksno rješenje rijeke Trebišnjice u meliorativne i energetske svrhe, a naročito u vezi sa problemom izvoza električne energije“.
„Prema mišljenju komisije, korišćenjem vodnih snaga Trebišnjice dobila bi se proizvodnja od oko 2.500 miliona kWh visokovrijedne energije, a sa druge strane omogućilo bi se natapanje preko 12.000 ha zemljišta, a od čega u trebinjskom srezu 6.200 ha. Uz to bi se 5.000 ha zaštitilo od poplava. Smatra se da je sistem Trebišnjice najsigurniji i najrentabilniji izvor izvozne zimske energije u našoj zemlji. Ovih dana pristupiće se geološkim i hidrološkim ispitivanjima.“
Priča o „velikoj brani na Trebišnjici“ najednom će istisnuti ideje o „svjetlu“ sa Sušice iz svih razvojnih planova sreza, mada će do prvih kilovata proizvedenih na toj brani još mnogo vode proteći - i rijekom i njenom pritokom...
VELIKI HOTEL, NOVI MOST, SPOMENIK U PARKU
Posljeratne vlasti mnogo su polagale na to da se praznici nove socijalističke Jugoslavije u Trebinju proslave dostojno i svečano, sa bogato pripremljenim programom i uz masovan odziv građanstva. Redovno su u našem listu objavljivani prigodni članci i istorijski podsjetnici o njihovom značenju i značaju. Ovim svetkovinama često su obilježavane i nove radne pobjede u izgradnji i razvoju, što je današnjim čitaocima njihov zanimljiviji dio.
Tako je prvomajska proslava iz 1953. godine ostala upamćena po tome što je grad toga dana dobio svoj prvi veliki i moderan hotel.
„Otvaranje hotela izvršeno je vrlo svečano. Pretsjednik NO gradske opštine Trebinje drug Branko Vulešević predao je ovaj divni objekat, važan za našu privredu, posebno turističku, radnom kolektivu Ugostiteljskog preduzeća. Čitav dan hotel je bio otvoren za publiku i mase građana su defilovale kroz njega, razgledajući sve.“ (GT, jun 1953.)
Trebinjci su za svoj hotel „Leotar“ govorili da je jedan od najljepših u republici, postao je „simbol naše komunalne izgradnje“, a tih godina njegovim fotografijama često su ilustrovane i stranice našeg lista. „Strani i domaći gosti neobično su zadovoljni hotelom“, pisao je Glas već tri mjeseca nakon otvaranja.
„Izvanredan je naš položaj i što se tiče blizine rijeke i uz mala sredstva moći ćemo osigurati lijepu plažu našim gostima pred slikovitim starim gradom trebinjskim, podno Leotara“, uvjeravali su tada iz uprave ovog ugostiteljskog objekta. (GT,septembar 1953.)
Do novog hotela valjalo je preko rijeke – ali, ne više preko starog i dotrajalog drvenog mosta, koji je tada bio i jedini prelaz na drugu stranu Trebišnjice. Sagrađen je poslije rata na mjestu željeznog mosta, podignutog još za vrijeme austrougarske uprave, a koji su Nijemci, tokom borbi za Trebinje 1944. godine, porušili prilikom povlačenja. Građani su apelovali da su već oronuloj i natruloj građevini potrebne hitne opravke. Gradskim vlastima jednostavnije je bilo da mu daskama zagrade prilaze i da posebnim odlukama, iz bezbjednosnih razloga, preko njega zabrane prometovanje. U istom, septembarskom broju iz 1953. godine „Glas Trebinja“ najavljuje da će stari drveni most uskoro dobiti više nego dostojnu zamjenu.
„Veliki kameni most na rijeci Trebišnjici nalazi se u završnoj fazi. Most je uglavnom dovršen, a sada se završavaju prilazni putevi, tako da će cjelokupni radovi na ovom važnom i vrlo solidno izgrađenom objektu biti završeni krajem septembra o.g. (...) Raširio se daleko park. U sred njega je spomenik palim borcima. Ovih dana biće potpuno dovršen i 4. oktobra svečano otvoren“. (GT, septembar 1953.)
Otvaranje novog mosta i spomenika borcima NOR-a planirano je da bude tokom dvodnevne proslave dana oslobođenja Trebinja - 4. oktobra.
U prilogu o proslavi devetogodišnjice oslobođenja u prazničnom izdanju lista nema ni zabilješke o otvaranju novog mosta. Pisalo se uglavnom o svetkovini otkrivanja „spomenika za 720 palih boraca i žrtava fašističkog terora“, jer je tim povodom „u novom dijelu parka, do Doma kulture, održan svečani miting kome je prisustvovalo preko 15.000 ljudi“. Čak je i spomenik bio u drugom planu – stupci su uglavnom bili rezervisani za govor najviše zvanice na svečanosti, predsjednika izvršnog vijeća BiH Đura Pucara Starog.
Dan ranije, 3. oktobra, na zajedničkoj sjednici narodnih odbora sreza i gradske opštine predsjednik Tito izabran je za počasnog građanina trebinjske komune. Dvadeset dana kasnije, delegacija Trebinja predvođena sekretarom Sreskog komiteta Čedom Kaporom, boravila je u posjeti Titu i uručila mu povelju počasnog građanina. „Pretsjednik Tito razgledao je sa interesovanjem donijete poklone: hercegovačku narodnu nošnju, košnicu sa saćem na kome su pčele ispunile medom ime Tito i petokraku zvijezdu, zatim gusle u duborezu koji prikazuje istoriju trebinjskog kraja od borbe s Turcima do borbe za izgradnju socijalizma u novoj Jugoslaviji i druge darove“ (GT, oktobar, 1953.)
Tito te godine nije posjetio grad u kojem je dobio zvanje počasnog građanina. Poslao je telegram. Naredne godine, za desetogodišnjicu oslobođenja, prvi put će doći u Trebinje. Biće to događaj decenije za mjesto koje je tada sebe ponosno zvalo komunom...
