Sredinom 50-tih godina prošlog vijeka, u vrijeme prvih i još skromnih pobjeda socijalističke izgradnje, radnik i težak u trebinjskom srezu, svakodnevnom mukom i nadom, otimao se posljeratnoj oskudici. Vjerovatno i ne sluteći da će - ono što se tada odlučivalo negdje daleko, u visokim državnim i međunarodnim krugovima - dugoročno izmijeniti perspektive života ovdje, na surovom hercegovačkom kršu. Istina, glasovi o tome povremeno bi stizali i u Trebinje, a prenosio ih je naš list...
Glas je godinama bio hroničar izgradnje hidrosistema
„Prema vijestima stranih i domaćih listova i radio stanica vidi se da je Komitet za elektroenergiju Ekonomske komisije Ujedinjenih nacija za Evropu na završetku svog zasjedanja u Ženevi konstatovao mogućnost da vlade Jugoslavije, Italije, Austrije i Zapadne Njemačke obrazuju komisiju za ostvarenje projekta 'Jugeleksporta' o izvozu elektične energije sa naših pet rijeka Idrijice, Gacke u Lici, Cetine, Perućice i Trebišnjice. Od ukupno šest milijardi kilovat-časova predviđenih za ostvarenje izvoza na ovih pet rijeka, Trebišnjica bi imala godišnju proizvodnju od 2 milijarde i 400 miliona kilovat časova, a izgradnja odgovarajućih postrojenja bi trajala oko 6 godina... (Glas Trebinja, april 1955.)
Hidropotencijal Trebišnjice, kako se u to vrijeme pisalo u „Glasu Trebinja“, bio je interesantan srednjoj Evropi jer ga je bilo najviše onda kada je njima bilo najpotrebnije. Srednja Evropa dobijala je hidroenergiju uglavnom u ljetnim mjesecima - otapanjem snijega i leda u Alpama. Zimi je taj potencijal bio na minimumu, a baš u to vrijeme „Trebišnjica ima obilno energije na rasploženju te može da uštedi srednjoj Evropi silne količine ugljena koji bi ista morala utrošiti da odgovori zahtjevima za električnom energijom.“
Još ranije, u slivu rijeke počela su intenzivna geološka ispitivanja od čijih je konačnih nalaza - sve zavisilo. Razvojne perspektive Trebinja tih godina bile su na svojevrsnoj istorijskoj prekretnici...
„...NAKON TOGA SMO SVI DUBOKO UZDAHNULI“
Već agustovski broj našeg lista iz te 1955. donosi dobre vijesti – u autorskom tekstu inžinjera Nikole Sedlara o julskom „zasjedanju stručnjaka koji su imali zadatak da ocijene rezultate do sada izvršenih istražnih radova i daju sudbonosne zaključke o mogućnosti izgradnje velike hidrocentrale na Trebišnjici“.
„Geolozi su govorili svojim posebnim jezikom. Trias, jura, kreda, sinklinale i antiklinale su bili još najshvatljiviji pojmovi za nas. Predložen je ogroman i skupocjen istražni materijal. Bušenja vršena do dubina 300-400 metara, od kojih svaka bušotina košta oko 10,000.000 din, potvrdila su već ranije postojeća mišljenja. Kulistaste dolomitne barijere čine akumulacioni bazen vodonepropustnim, te su se u tom pogledu (što je dosta rijetko) složili svi prisutni geolozi a među njima i naš eminentni geološki ekspert profesor Luković. Ocjenjujući istražni materijal došlo se do zaključka da je isti dovoljan te da je njime vodonepropustnost akumulacionog bazena dokazana. Meni se čini da smo nakon toga zaključka svi duboko uzdahnuli...“
Jer ovaj zaključak, ističe autor, konkretno znači da se na Trebišnjici može graditi „hidroelektrana instalisanog kapaciteta od 800.000 kw sa godišnjom proizvodnjom od 2.400.000 kw časova“. Takođe, da je „moguće Popovo polje riješiti svoje poplave i navodnjavati ga prema potrebi, što će prema ocjeni poljoprivrednih stručnjaka (...) donijeti godišnji prirast vrijednosti poljoprivrednih produkata u iznosu od oko 1.400.000.000 din“.
„Zato ocjena geologa, na osnovu istražnog materijala, donešena na ovom zasjedanju ima istorijski značaj jer neće ostati akademski zaključak pohranjen u nekoj lijepo ukoričenoj knjizi, nego je to zaključak koji već nagovještava pucnjavu mina na gradilištima i tunelima, koji nam već ocrtava trasu dalekovoda, napona 380.000 V duž Jadranske obale i koji će Popovo polje pretvoriti u malu poljoprivrednu riznicu sa dvije godišnje žetve.“ (GT, avgust 1955.)
Istovremeno grad je dobijao novo lice (isječci iz Glasa Trebinja - gornja slika: septembarski broj 1957. godine, donja slika: aprilsko izdanje 1961.)
Tek su trebali da uslijede opsežni istražni i projektantski radovi, najprije „geološka ispitivanja koja će odrediti takozvanu mikrolokaciju 100 m visoke brane“, zatim definisati „najpovoljniju varijantu odvoda vode prema Jadranu“, istražiti podzemne komunikacije...
Kroz koju godinu Trebinje i okolina pretvoriće se u gradilište. U mjesto impozantnih inžinjerskih zahvata, tektonskih sudara čovjeka-graditelja i prirode, kakve u našem kraju nije imala priliku da vidi niti doživi nijedna generacija prije. Dizaće se velika radnička naselja, graditi putevi i mostovi, izmiještati pruge, probijati kilometarski tuneli, podizati brane, iseljavati cijela naselja sa područja planiranih hidroakumulacija... Trebišnjicu je trebalo pobijediti, ukrotiti njenu hirovitu ćud, upraviti je da služi čovjeku i njegovim potrebama. Trebalo je i preboljeti jer se dobro znalo da zauzdana betonskim branama i tunelima - više nikad neće biti ista. O izgradnji hidrosistema, stručnim prilozima graditelja i redovnim izvještajima sa gradilišta, „Glas Trebinja“ ostavio je narednim generacijama dragocjeno svjedočanstvo.
Zanimljivo je da baš u to vrijeme, kada se u Trebinju javnosti predstavljaju ambiciozni planovi o proizvodnji energije za Jugoslaviju i izvoz u zemlje Evrope, u cijelom našem srezu - jedva da je i bilo struje.
Sa elektrifikacijom stižu i prve moderne reklame
Te 1955. godine, čitamo u Glasu, tek počinje gradnja dalekovoda Bileća-Trebinje-Dubrovnik, kojim bi i našem kraju bilo omogućeno snabdijevanje iz hidrocentrale Jablanica. U hroničkoj oskudici svega - ništa nije išlo po planu i bez zastoja. U isto vrijeme „Neimarstvo“ je započelo rekonstrukciju stare hidrocentrale „Parež“, ali je sve stalo kada su nadošle visoke vode. Stoga Sreska komisija za elektroprivredu i elektrifikaciju krajem te godine sa žaljenjem izvještava da „sada uglavnom trošimo skupu energiju proizvedenu dizel agregatom Industrije alata“.
„NA DUŽIMA ĆE SE GRADITI AERODROM“
„O ovome su ovog ljeta raspravljali stručnjaci Uprave za civilno vazduhoplovstvo zajedno sa pretstavnicima Narodnih odbora Dubrovnika i okolnih srezova. Došlo se do zaključka da je na Dužima, na putu između Dubrovnika i Trebinja, najpovoljniji teren za izgradnju aerodroma koji bi mogao da zadovolji potrebe savremenog aerotransporta. Izvršno Vijeće Narodne Republike Hrvatske već je dodijelilo 10 miliona dinara za istražne radove i premjer terena.“ (GT, januar 1955.)
U tekstu sa gore navedenim naslovom, objavljenim u prvom broju našeg lista iz 1955. godine, takođe se navodi da na lokaciji, gdje je planirana gradnja novog aerodroma, „geodetski stručnjaci već nekoliko mjeseci premjeravaju teren“. „Uporedo se ispituju i meteorološki uslovi. Ukoliko se sva predviđanja pokažu kao tačna, izgradnji aerodoroma moglo bi se pristupiti odmah poslije pripremnih radova“.
Aerodrom „za turističke potrebe Dubrovnika“, poznato je, neće biti izgrađen na Dužima. O tome se kasnije znalo ili nagađalo da je odluka o promjeni lokacije, uprkos mišljenju struke, u prvom redu, bila politički motivisana.
Zamisao ondašnjih generacija, međutim, ostvaruje se u naše vrijeme, sedam decenija kasnije. Zbog aktuelnosti teme nalazimo uputnim da čitaoce detaljnije upoznamo o tome kako se u ono vrijeme razmišljalo i pisalo o gradnji aerodroma.
Naime, u tekstu se napominje da je postojeći dubrovački aerodrom u Konavlima malih dimenzija „tako da istovremeno ne mogu uzlijetati ili aterirati ni dva aviona“, pritom je i podvodan pa „nekoliko mjeseci u toku godine nije podesan za saobraćaj“. Sve i kad bi se proširivao ili na tom mjestu gradio novi, a to zbog niza nepovoljnih okolnosti iziskuje velika sredstva (nekoliko stotina milion dinara)– aerodrom na staroj lokaciji ne bi mogao da zadovolji potrebe savremenog vazdušnog saobraćaja.
S druge strane, gradati na Dužima bilo bi mnogo lakše i rentabilnije. Teren je čvrst, kamenit, sa tek manjim uzvisinama i obrastao rijetkim šumarkom. „Sletno-poletna pista bila bi duga 1.500 pa i više metara“, a obzirom na pogodan teren „vjerovatno ne bi trebalo graditi posebne betonske piste nego samo poravnati teren i izgraditi potrebne zgrade“.
„I geološki sastav – vertikalni slojevi krečnjaka – veoma je povoljan jer bi aerodrom i poslije najvećih kiša bio uvijek suv i sposoban za saobraćaj. Meteorološki uslovi smatra se da su takođe vrlo pogodni. Po podacima višegodišnjeg meteorološkog osmatranja u vremenu o 1900-te do 1918-te godine u Trebinju i u najbližoj okolini zabilježen je samo jedan slučaj da se magla zadržala više od tri dana, što znači da bi se saobraćaj bez prekida mogao odvijati u toku cijele godine (...) Obzirom na veoma povoljne uslove, izgradnja modernog vazduhoplovnog pristaništa na Dužima, bila bi relativno vrlo jeftina. Računa se da bi najnužniji troškovi izgradnje iznosili samo 120 miliona dinara“...
„I ONDA JE DOŠAO VELIKI TRENUTAK...“
Sredinom 50-tih godina mnogo je toga hrabrilo na velika očekivanja. Ali ni tada ni u cijeloj toj deceniji, u maloj hercegovačkoj varoši, čini se da ništa nije tako snažno odjeknulo niti izazavalo tako silovite manifestacije volje i optimizma - kao događaj sa početka oktobra 1954. godine.
„Nikad u svojoj istoriji Trebinje nije doživilo ovakav dan. Nikad u Trebinju nije bilo ovolilo svijeta. Ulice su pune kao šipak. Pjesma, muzika na sve strane... A tamo – na zborištu – kao u mravinjaku. Kod starog mosta, ispred novih stambenih zgrada sliva se rijeka naroda. Preko 70.000 ljudi čeka da pozdravi i čuje druga Tita. Hercegovci, Hrvati, Crnogorci stoje zajedno, jedni uz druge, kao nekad u borbu, združeni i zbratimljeni i ovdje... Željeznička stanica ne može da primi vozove koji stižu. Preko 400 kamiona parkirano je na prilazima gradu. I onda je došao veliki trenutak...“ (GT, novembar 1954.)
Trebinje je prvi put vidjelo Tita. Predsjednik Jugoslavije došao je na proslavu desetogodišnjice oslobođenja u komunu koja ga je godinu dana ranije ovjenčala zvanjem počasnog građanina. Trećeg oktobra, uoči dana oslobođenja, održan je veliki narodni miting - prema opisu i fotografijama, vjerovatno, na prostoru novoizgrađenog naselja u Bregovima. O ovom „istorijskom događaju“ Glas je u novembarskom broju opširno svjedočio. Razumije se, u duhu vremena, upadljivo sa viškom zanosa, sa sklonošću ka pretjerivanjima. Autor nam kazuje o dugim pripremama, selima i gradu koji su živjeli „u istoj psihozi“, uređenju svake ulice, dvorišta i kuće „kao da će Tito doći pred svaku kuću, kao da će proći svim putevima“, atmosferi iščekivanja, slijevanju nepreglednog svijeta, egzaliranima aklamacijama mase na dočeku i mitingu... O tome šta je maršal govorio na tom mitingu, iz nekog razloga, ni jedne riječi.
Nakon skupa, pozdravljan od masa, Tito je pored parka i preko novog mosta otišao u hotel „Leotar“ na svečani ručak. Poslijepodne je posjetio spomenik palim borcima, izložbu lokalne privrede gdje se upisao i u knjigu posjetilaca, zatim i kasarnu ovdašnjeg garnizona. (Tek u narednom broju Glas bilježi da je Tito toga dana bio i u Industriji alata, koja se tada još spremala da naredne godine otpočne probnu proizvodnju.)
Inače, istog popodneva, u čast Titovog dolaska, svečano je otvoren i novoizgrađeni (ali još nedovršeni) stadion u Policama. Za ovu priliku priređena je i revijalna utakmica između „Leotara“ i mostarskog „Veleža“, koja je završena ubjedljivom pobjedom gostiju 0:3.
Sutradan, 4. oktobra, na Dan oslobođenja, u ranim jutarnjim satima, opet ispraćen pozdravima okupljenog naroda, komunu je napustio njen počasni građanin. Komuna je još dugo, godinama, gledala za njim...
