Javni i kulturni radnici Trebinja, kao saradnici našeg lista, svojim prilozima nastojali su još od prvih brojeva da bilježe i podstiču kulturno stvaralaštvo u gradu i srezu. Tih pedesetih godina prošlog vijeka, ono se uglavnom oslanjalo na rad kulturno-umjetničkih/prosvjetnih društava.
Njihovo osnivanje u opštinama širom sreza (a u gradskoj opštini su to bili KUD „Vaso Miskin Crni“ sa dramskom, horskom i folklornom sekcijom, a potom i društvo „Aleksa Šantić“, koje je okupljalo školsku omladinu) još je bio i najlakši zadatak, koliko je napora bilo potrebno da se pokrene entuzijazam, te u posljeratnoj oskudici omogući i održi kudikamo sadržajnija i redovnija produkcija.
Očekivanja onih koji su o kulturi pisali tih godina obično su bila veća od onoga što su gradili volja i kulturne potrebe sugrađana. Istina, bilo je razumijevanja i za objektivne okolnosti. Ni u gradu, prije svega, nije bilo uređenih prostora za rad i izvođenje programa. Zgrada Doma kulture u Trebinju nije bila dovršena, nema ni „jedne odgovarajuće sale za priredbe“, a i onu što ima i u kojoj radi Bioskop „Sloboda“ - „pored rđavog izgleda, ne mogu ni zagrijavati“. (Ovdje valja napomenuti da je riječ o manjem objektu od onoga koji danas poznajemo, a tek početkom 60-ih kreće adaptacija i dogradnja zgrade Doma kulture.) Jedina uslovnija javna pozornica je u Domu JNA, ali je o ona služila uglavnom za bioskopske projekcije i potrebe vojske.
Ipak, Glas u 1955. godini zaista poletno piše o uspjelim opštinskim, sreskim i rejonskim festivalima kulturno-umjetničkih/prosvjetnih društava „na kojima je učestvovalo preko 800 izvođača iz našega sreza“. Na sreskoj smotri „pored trebinjskih društava 'Vaso Miskin Crni' i 'Aleksa Šantić' nastupila su društva, grupe i pojedinci iz Lastve, Zaplanika, Ljubomira, Ukšića, Zavale, Ravnog, Duži, Strujića, Huma, Poljica (Dživarskog), Konjskog, Grančareva, Graba i Bihova.“ Srez je prikazao Trebinjcima sve što zna - od narodne igre, pjesme i običaja, do horskog i dramskog stvaralaštva, a „oba festivalska dana dvorane u kojima je izvođen program bile su dupke pune“. (GT, maj 1955.)
Najbolja društva našeg sreza na rejonskom takmičenju – „Vaso Miskin Crni“ sa horom i dramskom sekcijom, kao i „folkorna grupa iz Poljica (Dživar) sa svojim tepsijanjem“ te godine dobili su priliku i da se predstave na Republičkom festivalu u Sarajevu...
Ipak, kulturna produkcija u srezu ovoga vremena ne može se svesti na još skromne i uglavnom tek povremene programe kulturno prosvjetnih društava. U gradskoj opštini jedna umjetnost, upravo u prvoj polovini pedesetih, bilježi, moglo bi se reći za one prilike izuzetan, stvaralački uzlet. Uzlet koji, po svemu sudeći, nije dugo trajao, ali je zasigurno najvažnija činjenica kulturne istorije Trebinja u ovim godinama.
PROLJEĆE POZORIŠTA
Glas Trebinja i pozorište u našem gradu idu u susret zajedničkom jubileju. Prije 70 godina, istog mjeseca kada je iz štampe izašao prvi broj našeg lista (tada još „Naše komune“), dogodila se i prva premijera novoosnovanog Gradskog pozorišta Trebinje. „Ako otpočinjeno neki rad na opštu korist, običaj je da se taj rad hvali. Ovoga puta to ne činimo zbog običaja, nego radi toga što ovo zaista zaslužuje pohvalu. U ponedjeljak 22. decembra naše Gradsko pozorište dalo je svoju prvu predstavu kojom je uveličalo proslavu Dana Armije (...) Sa onako oskudnim materijalnim mogućnostima rijetko bi ko mogao dati ovako dobar prikaz 'Odrpanaca' /Mateja Bora/. Zato u prvom redu treba zahvaliti glumcima-amaterima i režiseru /Borislavu/ Joviću“. (Naša komuna, januar 1953.)
Već druga premijera, zakazana za 13. februar 1953. godine, kao svojevrsni spektakl, izazvala je posebno oduševljenje: mlado pozorište koje „nije raspolagalo ni sa jednim profesionalnim glumcem osim reditelja“ odlučilo se da na trebinjsku scenu po prvi put postavi ništa manje nego operetu, i to „operetu visokog ranga kao što je 'Ševa' od F. Lehara“. Doduše, napominje autor teksta, u saradnji sa Narodnim kazalištem iz Dubovnika „koji su bili voljni da u 'Ševi' gostuju sa glavnim ulogama“, te orkestrom garnizona JNA i njegovim kapelnikom Vinkom Savnikom, kao i mješovitim horom i folkornom grupom RKUD „Vaso Miskin Crni“.
Stvaranje pozorišta u Trebinju pratio je siloviti pionirski entuzijazam. Utisak je da se na pozorišnim daskama radilo bez predaha. Premijere su bile gotovo svakog mjeseca, a svaku je pratilo i nekoliko repriza. U glumačkim rolama pominju se Borislav Jović, Lela Tomić, Eva Pušić, Mašo Hadžiosmanović, Mišo Il(ij)ić, Mehmed Morić, Božarka Novaković, Ksena Biberdžić, Ranka Maslo... Neki će od njih, po svemu sudeći, u međuvremenu dobiti i profesionalni angažman, a već od četvrte premijere u upotrebi je naziv „Narodno pozorište Trebinje“.
POZORIŠTE NA SELU danas nije moguće zamisliti. Zato bilješka u februarskom broju „Glasa Trebinja“ iz 1956. godine - o predstavi lokalnog kulturno-prosvjetnog društva na Ljubomiru - impresionira nizom činjeničnih realija. Naš list piše da je „uoči nove 1955. godine na ljubomirskoj pozornici data drama u tri čina 'Njegoš', od Dušana Đurovića“, da je komad pripreman puna dva mjeseca, te da je dvoipočasovnu izvedbu u sali zadružnog doma na Ljubomiru gledalo - sedam stotina građana ove opštine („a pažnja je bila na visini“)! „U programu su učestvovali nastavnici i jedna grupa seljaka i seljanki koji su pokazali mnogo talenta za glumu. Naročito je dobro igrao ulogu Njegoša učitelj Lečić, a iza njega nije izostao ni Dursun, koji je igrao ulogu Starog Toma (...) Koliko je snažno pretstava djelovala na narod ove opštine vidi se po tome što već pet dana seljaci samo prepričavaju i ocjenjuju uspjeh svakog glumca.“
Reditelj trebinjskog pozorišta Borislav Jović, povodom završetka prve pozorišne sezone - u autorskog prilogu objavljenom u avgustovskom broju našeg lista iz 1953. godine – napominje da je za osam mjeseci postojanja Narodno pozorište Trebinje priredilo šest premijera, te da je „u izvođenju učestvovalo, osim gostiju iz Dubrovnika, šest profesionalnih glumaca angažovanih od strane uprave pozorišta i 32 amatera koji su povremeno sarađivali“.
Posebno izdvaja činjenicu da je „u Trebinju izvedena prva opereta i to sa muzičke strane besprijekorno dobra“ koja je zabilježila još pet repriza, a saznajemo i da je „najposjećenija i najveća“ predstava u prvoj sezoni bila Ogrizovićeva „Hasanaginica“ (na čijoj je trećoj reprizi - da pomenemo i to – kao gost „Hasanagu igrao poznati beogradski glumac Jovan Gec“).
„U često vrlo mučnim uslovima ljubitelji pozorišne umjetnosti i kulturni radnici iz Trebinja uz pomoć nekoliko profesionalaca uspjeli su da za osam mjeseci u tolikoj srazmjeri afirmiraju ideju stvaranja pozorišta, da je ona već danas kulturna neophodnost našeg grada. Za ovo kratko vrijeme mi smo već navikli naše građane da sa nestrpljenjem očekuju naše premijere, one ih zabavljaju i izazivaju duge diskusije o vrijednosti pretstave, idejnoj i umjetničkoj, o uspjehu i neuspjehu pojedinih kreacija itd.“ (GT, avgust 1953.)
OGLEDANJE U POZORIŠNOJ KRITICI
Da se o predstavama diskutovalo, vjerujemo mu na riječ. Ni u Glasu se o predstavama pozorišta nije pisalo tek informativno. Valjda iz uvjerenja da se samo tako gradi i publika i tradicija, autori su se u prilozima sa premijera ogledali u pozorišnoj kritici, pri čemu se o svim elementima predstave smjelo, utisak je i strogo, sudilo.
Tako već o „Odpancima“ autor priloga napominje da je „ulogu starog Rutara M. Ilić dao vrlo dobro“, da je „S. Biberdžić u ulozi Vide znatno doprinijela uspjehu ovog komada“, iako se „u prvim momentima kod nje osjećala izvjesna nesigurnost ili trema praćena suviše istaknutim teatralnim efektima“, da je „R. Radoš pokazao da poznaje zakone scene“, ali i da su „svjetlosni efekti mogli malo više oživjeti scenu“, da je „tehnički nedostatak bilo i zvonce“, kao i da je opšti utisak kvario - onaj dio publike koji „još uvijek ne razumije kulturnu ulogu pozorišta“. „Stvarajući pozorište mi moramo stvarati i pozorišnu publiku (...) Mnogi očekuju samo komične zaplete na sceni. Zbog toga se dešavalo da neke teške i tragične momente jedan dio publike poprati sa smijehom.“ (Naša komuna, januar 1953.)
U kritičkim osvrtima glumačke kreacije i rediteljska rješenja po pravilu su bolje prolazila od umjetničkog utiska koji je zavisio od skromnih i improvizovanih tehničkih sredstava. „Komedija /“Ulični svirači“/ bi, bez sumnje, bila uspješnije tumačena, da se pozorište u svom tehničkom poslovanju ne služi palijativnim sredstvima. Dužnost je nas građana da pomognemo našem pozorištu kako bi se ne samo što prije uredila njegova pozornica, već i da se zaostali radovi na zgradi privedu kraju“. (GT, april 1953.)
Za oskudicu je obično bilo razumijevanja, ne i za nemar i potcjenjivanje publike. Jer „umjesto zvonceta upotrijebiti neki gvozdeni predmet pa s njime udarati po stolu, a to je svakako prešlo svaku granicu“. U istom prikazu – sa gostovanja trebinjskog Narodnog pozorišta u susjednoj Bileći sa predstavom „Moje bebe“ - autor je ozbiljno zamjerio i što je glumac koji tumači bankarskog činovnika, dakle čovjeka iz više klase američkog društva, na scenu izašao „obučen u neku radničku bluzu od celta u kojoj je prije toga šetao po Bileći“ i sa torbom „koja je bila obična đačka tašna i to kako izgleda bila je i pocijepana“. Negodovanje publike, zaključuje, bilo je potpuno opravdano. „Gardaroba ostalih glumaca nije bila nimalo bolja. Što se tiče dekoracije, to je bila obična bijeda“. (GT, maj 1953.)
Iako se pouzdano može zaključiti da je produkcije bilo, iz nekog razloga Glas je u narednoj godini samo izuzetno pisao o stvaralaštvu Narodnog pozorišta. Onda je na ovu temu potpuno utihnuo, a utisak je da se isto desilo - i pozorištu...
DISKUSIJA O DUČIĆU
„20. januara Grupa prijatelja književnosti, koja već duže vremena uspješno radi, prvi put je priredila jedno književno veče sa diskusijom o književnosti. Drug Danilo Sikimić je pokrenuo diskusiju o Jovanu Dučiću“. (GT, februar 1954.)
Prilog iz februarskog broja Glasa Trebinja prvi je znak ozbiljnog kolebanja Trebinjaca - između potvrđene književne vrijednosti svog najznamenitijeg sugrađanina i njegove, jednako potvrđene, političke nepodobnosti vremenu revolucionarnih ideala.
Pokretači diskusije, utisak je, bili su voljni da Dučiću „progledaju kroz prste“, pa su u Dučićevoj poeziji nalazili (ili joj ucrtavali) i neka ideološki prikladna značenja.
„Iako u svojoj prozi reakcionarni ideolog buržoazije, u svojoj poeziji on je negirana individua buržoaskog društva, usamljena, poput bora o kome pjeva, osjećajući 'gorke samoće svoje zemlje' (...) Te suprotnosti su neminovne u buržoaskom društvu - a Dučićevo djelo je dokaz.“
Uostalom, „svaka epoha daje svoju boju književnosti“ a „savremena književna kritika priznaje objektivne vrijednosti Dučićevog pjesničkog stvaralaštva“.
„Ali postavlja se jedno pitanje: Dučić kao čovjek, (...) jer je on napokon Trebinjac, jer napokon ima u Trebinju još ljudi koji su ga lično poznavali, i mogli bi nam možda ponešto za njega da kažu. Dučić je neosporno talenat i trebalo bi da pokažemo interesa za svog književnika i da posjetimo idući sastanak na kome će se nastaviti diskusija...“
SVAKI GRAĐANIN - DVA PUTA MJESEČNO U BIOSKOPU
Ako ne računamo kafane i restauracije, dva bioskopa u gradskoj opštini bili su u to vrijeme središta društvenog i zabavnog života Trebinja. U Glasu čitamo da su u 1954. godini gradski bioskop „Sloboda“ i kino JNA u prosjeku zajedno bilježili oko 11.000 posjeta mjesečno ili „još konkretnije svaki stanovnik Trebinja bio je dva puta mjesečno u bioskopu“.
„Najbolje posjećeni film bio je 'Stojan Mutikaša' 2.000 posjetilaca, zatim 'Crveni gusar' 1.900, 'Ajvanho' 1.808, 'Divlji Sjever 1.800 itd.“ (GT april 1955.)
Nešto kasnije, u ljeto 1957. godine, naš list piše da je održana i „prva bioskopska predstava na bedemima“ Starog grada, gdje je Bioskop „Sloboda“, uz pomoć trebinjskih preduzeća i dobrovoljne radne akcije njihovih kolektiva, uspio da uredi kino na otvorenom.
„Sve je puno. Stari dalmatinski bor, miran kao da je za uvijek ućutao (...) Prva bioskopska predstava a već je ljetni bioskop jedna od prvih ljepota Trebinja. Publika je oduševljena. (...) 'Počelo je od jedne šetnje – kaže Mišo Sekulović - Drug Čedo Kapor – bili smo na bedemima i još nisam bio shvatio što smo tu došli – upitao me je: 'Šta misliš, da ovdje bude ljetni bioskop!' Zaista je tačno ono 'Kad se hoće, sve se može'...“ (GT, septembar 1957.)
Danas, šest i po decenija nakon te prve bioskopske projekcije, isto ovo uvjerenje pokrenulo je ideju da Trebinje obnovi svoje ljetno kino. Na bedemima kastela još krajem prošle godine započeti su prvi radovi...
OD RAZGLASNE STANICE DO PRVOG PRIJEMA TV SIGNALA
„Radio zvučna centrala Trebinje, sada je 6 sati i 30 minuta, počinjemo današnji program...“. Ovakim obavještenjem sa zvučnika tih pedesetih godina prošlog vijeka počinjao bi dan na trebinjskim ulicama. Trebinjci su je kolokvijalnije zvali Razglasna stanica, a ako hoćete da razumijete šta je to zaista bilo i kako je fukcionisalo - zamislite 15 kilometara razvedenih kablova i 50 zvučnika na stubovima raspoređenih po gradskim naseljima, sa kojih se emituje „najljepša narodna ili ozbiljna muzika i prenose vijesti“. U Glasu Trebinja je bilo uobičajno da se građani žale na Razglasnu stanicu. Grčanje u zvučnicima pokatkad stvara nesnosnu galamu u nekim dijelovima grada, sviraju uvijek iste i svima poznate ploče, tako „da nema ni djeteta koje ne zna napamet bilo koju kompoziciju...“ Iz ove ustanove su se pravdali skromnim finansijskim sredstvima za održavanje opreme, mreže i zvučnika, a „pored toga, trajanje gramofonske ploče je samo 5-6 minuta i sa jedne i sa druge strane a cijena joj je 200 dinara“.
Nije ovo bio i jedini medij masovne komunikacije pedesetih godina – u Trebinje je, naravno, stizala i štampa, a sve veći broj domaćinstava mogao je sebi da priušti i radio-aparat, kojih je već krajem te decenije, kako piše naš list, u gradu bilo oko osam stotina.
A godine 1960. čitaoce „Glasa Trebinja“ obradovala je zabilješka „o vanredno uspjelim prvim pokušajima televizijskog prijema u našem gradu“. Doduše, riječ je za sada samo o signalu italijanskih TV stanica koji dolazi preko mora. Međitim, na tome neće i ostati: na Srđu iznad Dubrovnika, piše naš list, u toku je gradnja relejne stanice, pa će se u Trebinju uskoro moći pratiti i programi jugoslovenske televizije...
