Radovala sam se beskrajno kad sam dobila poziv da dođem u Trebinje na Festival. Prošle godine nisam mogla, bila sam u inostranstvu. Vratila sam se sa godišnjeg odmora i punim plućima ovog leta došla. Trebinju se uvek vraćam s ljubavlju. Prvi put sam bila kad smo snimali „Ranjenog orla“ sa Zdravkom Šotrom i tada sam osetila pravi duh grada, Stari grad i druga lepa mjesta, narod koji je voljan da pomogne. Sve su  učinili da nesmetano radimo „Ranjenog orla“, u miru i tišini. Neki ljudi su me i sada prepoznali, čim sam došla, kaže za Radio Trebinje glumica Danica Maksimović.

Napustili ste pozorište? Šta vam je zasmetalo?

- Pozorište sam napustila u znak protesta. Otišla sam da branim profesiju. Mislim da kultura treba da bude prva na listi naših političara, a pogotovo akademika. Ne znam što se ne probudi naša intelektualna elita da vidi kako kultura tone i kako narod bez kulture gubi nacion, jezgo. Često ponavljam da ima više alfatoksina u mleku nego novca za kulturu. Sume novca koje se odvajaju u evropskim zemljama za film i pozorište su neuporedivo više nego kod nas, a zašto je tako, to je drugo pitanje.

Shvataju li ljudi koji treba da odvoje novac dovoljno šta znači kultura?

- Retki su oni koji dolaze u pozorište, osim ako su dali neke pare, pa se slikaju i dobiju besplatnu kartu. Glumce, pevače i druge javne ličnosti zovu u političke kampanje zato što ih narod poznaje. Političari su novi, ali brzo postanu „poznati glumci“, jer bolje glume od svih nas.

Koliko kvantitet guši kvalitet?

- Posao se ne radi samo jedan dan, imamo mnoge koji su sijali od danas do sutra. Mnogo je sporadične i instant kulture. Nema kvaliteta. Glumac mora da se žrtvuje, grebe po sebi, jer njegov glas, njegovo telo, emocija su njegov instrument po kome zna li ne zna da svira. Tu mu niko ne može pomoći kad stane na scenu. Nema onih koji bi sistemski uredili stvari da neke pojave ne mogu da prođu. To publika prepozna.

Imali li nešto što biste, najrađe, zaboravili u karijeri?

- Uvek nađem grešku kada stvari gledam sa distance. Ja sam fajter, jer sam tako morala u životu. Tražim samopouzdanje u svemu što uradim. Neke svoje uloge nisam uspela ni pogledati, ali nijedne se ne odričem. Ponosna sam na ulogu Lukrecije za koju sam dobila Sterijinu nagradu. Kolege su mi zamerale što snimam prvu srpsku sapunicu. Nekada sam bivala i kažnjavana od tadašnje partije, jer sam kao prvakinja pozorišta snimala reklame, a danas svi to rade. Kad mi se pruži šansa nastojim da je iskoristim.

Volite raditi sa mladim ljudima, u tome trajete?

- Volim da vidim mladu, lepu i talentovanu osobu. Ko hoće da me čuje ima šta čuti, ko neće, Bože moj, neka ide svojim putem. Moramo se udružiti kao narod da zaštitimo trajne vrednosti ali i napraviti nove koje će ostaviti trag. Svaka uloga mora da bude potvrda i odskočna daska za dalje napredovanje. Mladi glumci moraju znati da se dar za glumu ne kupuje na privatnoj akademiji.  U horoskopu sam vodolija i zato se prilagođavam svim generacijama, od najstarijih do najmlađih, bez problema.

Gdje Vas vidimo u narednoj sezoni?

- Radim jednu od kontraverznih austrijskih spisateljica Elfride Jelinek koja je napisala komad „Senke“ i ja igram senku, što mi je jako izazovno. Početkom septembra krećem u nove radne pobede.

Razgovarala Dubravka Čolović/Radio Trebinje