Dugačak je put do uspjeha jednog vrhunskog sportiste, a još je duži kada taj put traje decenijama, kada se godine nižu, kada tijelo polako počinje da osjeća sve ono što je tokom života podnijelo, a čovjek i dalje, umjesto lagodnog života i odmora, svakoga jutra ustaje sa istom onom željom sa kojom je kao dječak prvi put zakoračio na tatami – da trenira, da bude bolji nego juče i da uvijek iznova pomjeri granice vlastitih mogućnosti.
Jer, kada je čovjek jednom zaista postao sportista, onda sport za njega nikada nije samo period života koji počinje i završava se medaljom, već način razmišljanja, sistem vrijednosti i moralni kodeks koji se nosi sa sobom gdje god da se ode, a jedan od najboljih primjera za to jeste Trebinjac Danilo Janjić, nekadašnji, a po svemu sudeći i danas, džudista Leotara, čovjek koji već više od dvije decenije živi hiljadama kilometara daleko, u Čikagu, ali koji se svom Trebinju i svom džudou uvijek iznova vraća.
Njegova priča počela je početkom devedesetih godina, u vremenu koje je bilo teško i neizvjesno, kada se o sportu nije moglo učiti putem interneta, kada djeca nisu svakodnevno gledala snimke svjetskih šampiona i kada su najveći uzori bili upravo oni koje su mogli vidjeti u svojoj sali, na treningu, na tatamiju, među svojim prijateljima i starijim generacijama.
Na prvi trening džudoa Danilo je došao gotovo slučajno, na nagovor prijatelja i druga Zorana Ignjatića, ali ono što je počelo kao dječačka radoznalost vrlo brzo je preraslo u ljubav koja će odrediti čitav njegov život.
„Došao sam na nagovor druga i brata Zorana Ignjatića, koji mi je rekao da probam. U to vrijeme nismo imali internet i nismo mnogo znali o sportu, ali sam došao na prvi trening, a trener je bio Marko Dučić. Naredne tri-četiri godine nisam propustio nijedan trening i tada je sve počelo“, prisjeća se Janjić.
A počelo je u možda najtežim godinama koje je Trebinje pamtilo, u godinama rata, kada su granate padale oko grada, kada je svakodnevica bila neizvjesna i kada je bilo mnogo razloga da se odustane od svega, ali je upravo tada, u toj generaciji mladih sportista, postojala jedna nevjerovatna upornost da se život, koliko god je to bilo moguće, nastavi normalno.
„Padale su granate, ali smo mi išli na treninge; padale su granate, a mi smo išli i na takmičenja, jer je uvijek postojala ta volja i motivacija da treniramo, da se takmičimo i da idemo naprijed“, govori Danilo.
U vremenu prije društvenih mreža i velikih televizijskih sportskih spektakala, uzori mladim Trebinjcima nisu bili nedostižni sportisti koje su gledali na ekranima, već ljudi koji su stajali na nekoliko metara od njih, dijelili isti tatami i isti sportski san, a upravo među takvim uzorima Danilo pamti generaciju trebinjskih džudista koja je, kako kaže, bila veliki pokretač i motivacija svim onima koji su dolazili poslije njih.
Posebno pamti jedno takmičenje u Gorici, koje je u njegovim dječačkim očima bilo ravno najvećem svjetskom sportskom događaju, jer su na tatamiju stajali ljudi koje je gledao kao istinske heroje – Šćepo Kraljević, Marko Dučić, Simo Dučić, Mićo Ninić, Đoko Gudelj i pokojni Igor Anđelić i Brano Radeta, imena koja su predstavljala jednu generaciju trebinjske djece koja je svojim rezultatima i odnosom prema sportu pokazivala put onima koji tek dolaze.
Godine 1998. Danilo odlazi u vojsku, potom ga život vodi u Evropu, a 2001. godine stiže u Čikago, gdje počinje novo poglavlje njegovog života i gdje će džudo, umjesto da bude samo nastavak sportske karijere, postati još snažniji dio njegovog životnog puta.
Najprije trenira u Judo akademiji Tokan, a kasnije prelazi u Čikago Tenri, klub čiji je član već oko petnaest godina, i upravo tamo još dublje upoznaje suštinu japanskog džudoa, sporta koji je u toj kulturi mnogo više od obične fizičke aktivnosti i takmičenja.
„Kada dođete u japansku akademiju i vidite šta je njima džudo i koliko im znači, onda shvatite da je to nešto mnogo veće od sporta; možete biti svjetski prvak, ali ako ne poštujete moralne kodekse i ne ponašate se u skladu sa njima, niste dobrodošli“, kaže Janić.
Za Japance džudo nije samo borba, pobjeda i medalja, već način života koji podrazumijeva poštovanje, disciplinu, hrabrost, prijateljstvo i stalni rad na sebi, a upravo je osnivač džudoa Džigoro Kano ostavio jednu od najvažnijih poruka ovog sporta – cilj nije biti bolji od nekoga drugog, već svakoga dana biti bolji nego što si bio juče.
I možda se upravo u toj rečenici najbolje može pronaći i Danilova sportska priča, jer i danas, nakon više od tri decenije provedene na tatamiju, njegov dan počinje treningom u pet sati ujutru, nakon čega slijedi radni dan koji traje do večeri, a onda ponovo odlazak u salu, novi trening i novo dokazivanje.
Iako danas ne učestvuje na takmičenjima onoliko često koliko je to činio ranije, Danilo je i dalje aktivan u veteranskoj konkurenciji, pa se dva do četiri puta godišnje vraća takmičarskom tatamiju, a rezultati koje je ostvario u posljednjoj deceniji dovoljno govore o njegovoj posvećenosti, jer u periodu od 2001 do 2017. nije doživio poraz i osvojio je sedam nacionalnih medalja.
Ipak, za njega džudo nikada nije bio samo pitanje rezultata.
Džudo je sport u kojem karijera, zapravo, ne mora da se završi onda kada prestanu seniorska takmičenja, jer u jednoj sali mogu zajedno stajati djeca od pet godina i ljudi koji su već zakoračili u devetu deceniju života, svi na istom tatamiju, svi spremni da uče i da prenose znanje, bez obzira na godine, iskustvo ili rezultate.
Upravo u tome Danilo vidi jednu od najvećih vrijednosti džudoa, jer se na tatamiju svi međusobno poštuju, pa se tako i čovjek od 85 godina poklanja djetetu od pet godina sa istim poštovanjem, svjestan da bez novih generacija ne bi bilo ni budućnosti ovog sporta.
A možda je upravo ta skromnost i spremnost da se uvijek iznova uči ono što čovjeka čini pravim sportistom.
Danilo nam je ispričao i priču o jednom svom učitelju Japancu, čovjeku koji je doživio 98 godina i koji je gotovo čitav svoj život proveo uz džudo, a koji je i u poznim godinama svakodnevno pronalazio način da testira samoga sebe.
Živio je na četvrtom spratu i dugo je stepenicama išao po dvije ili tri odjednom, a kada je jednog dana počeo da ide samo po jednu, rekao je Danilu da se ne osjeća dobro jer više ne može kao ranije, ali je i tada nastavio da se penje, jer je njegov najveći protivnik uvijek bio on sam.
U toj priči možda se krije i suština džudoa, jer život sportiste nije uvijek pravolinijski put prema pobjedi, već neprestano padanje i ustajanje, odustajanje i ponovno pronalaženje snage da se krene dalje.
„Šampion nije onaj koji nikada ne padne, već onaj koji ustane“, kaže Danilo, podsjećajući na riječi jednog od velikih džudo šampiona koji je rekao da džudo predstavlja život – padove, ustajanja, teške trenutke i pobjede.
Kada govori o Trebinju i poredi uslove u kojima treniraju mladi sportisti ovdje i u Americi, Danilo smatra da ovaj kraj ima ogroman potencijal, jer trebinjska djeca, kako kaže, imaju prirodne predispozicije, snagu, brzinu, kondiciju i inteligenciju, ali ono što će na kraju napraviti razliku između talenta i šampiona ipak je uvijek isto – rad, disciplina i istrajnost.
Jer uslovi mogu biti bolji ili lošiji, trener može biti ovakav ili onakav, konkurencija može biti velika ili mala, ali kada sportista odluči da odustane, uvijek može pronaći milion razloga za to, dok onaj koji želi da uspije uvijek traži samo jedan razlog više da nastavi.
Danas, kada se vraća u Trebinje, Danilo se vraća i svom džudou, ljudima sa kojima je nekada dijelio treninge i takmičenja, svojim bivšim trenerima i prijateljima, ali i novim generacijama trebinjskih džudista koji tek počinju da ispisuju svoje prve sportske stranice.
Sa posebnom pažnjom prati mlade talente, među kojima vidi i Boža Vučurovića, za kojeg vjeruje da ima sve ono što je potrebno da jednog dana postane šampion, baš kao što su nekada neki drugi trebinjski dječaci sanjali velike rezultate, a onda ih svojim radom i ostvarivali.
Jer šampionska staza trebinjskog džudoa nije nastala juče.
Nju su prije mnogo godina prokrčili ljudi poput Danilovih trenera i starijih generacija, a oni koji danas stoje na tatamiju imaju zadatak da tu stazu nastave i produže, da prenesu znanje onima koji dolaze poslije njih i da pokažu da jedan mali grad može imati velike sportiste onda kada ima ljude koji vjeruju u sport.
Danilo Janjić danas živi u Čikagu, trenira u Americi i takmiči se na velikim veteranskim turnirima, ali kada govori o Trebinju, iz njegovih riječi se jasno osjeti da čovjek može otići hiljadama kilometara daleko, može promijeniti državu, kontinent i način života, ali da neke stvari nikada ne može ostaviti iza sebe.
Među njima su prvi trener, prvi trening, prvi tatami, prvi prijatelji i grad u kojem je sve počelo.
Zato se Danilo vraća.
Vraća se Trebinju, vraća se Leotaru, vraća se ljudima koji su zajedno sa njim gradili njegov sportski put, ali se vraća i onom dječaku koji je početkom devedesetih, u vremenu kada su oko grada padale granate, prvi put obukao kimono i zakoračio na tatami.
Od tog prvog treninga prošle su decenije.
Promijenili su se gradovi, klubovi, države i kontinenti.
Promijenile su se generacije.
Ali ono najvažnije nije se promijenilo.
Danilo Janjić i dalje trenira.
I dalje se takmiči.
I dalje uči.
I dalje prenosi znanje.
I dalje vjeruje u džudo.
A možda je upravo u tome i najveća pobjeda jednog sportiste – ne u medalji koju osvoji, već u tome da i poslije svih godina ostane vjeran onome što je naučio na svom prvom treningu.
Da poštuje protivnika.
Da poštuje učitelja.
Da bude skroman kada pobijedi.
Da bude hrabar kada izgubi.
I da, kada padne, uvijek ustane.
Jer džudo je za Danila Janjića odavno prestao da bude samo sport.
Džudo je postao život.
A Trebinje, bez obzira na to koliko je daleko, ostalo je njegov početak i mjesto kojem se uvijek vraća.
