TREBINJE | O popularnosti košarke u Trebinju najbolje svjedoče poprilično popunjene tribine na svim utakmicama Leotara. I sve više klinaca se odlučuje da trenira upravo ovaj sport. U Trebinju postoje tri kluba: Leotar koji se takmiči u BiH ligi, ženski košarkaški klub „Trebinje 03“ i Omladinski košarkaški klub Leotar koji postiže zapažene rezultate u mlađim selekcijama.
Dejan Bodiroga, sportski direktor i trener OKK Leotar kaže da trenutno u klubu rade sa 120 klinaca, uzrasta od šest do 16 godina, u 6-7 grupa, a treniraju u sportskim dvoranama u Bregovima, Gorici i Policama.
„Sa djecom radi šest trenera i trudimo se da im stvorimo najbolje uslove za nesmetan rad i napredak. Najvažniji cilj je da postanu zdravi ljudi, a neki od njih - i vrhunski košarkaši. Iz našeg kluba su već odlazili igrači u veće gradove i klubove, jedan od njih je Miloš Ćeranić, 2000. godište, koji nastupa za reprezentaciju Srbije u ovoj uzrasnoj selekciji“.
Bodiroga se osamdesetih godina priključio najprije pionirskoj ekipi Leotara, da bi vrlo brzo zaigrao i za prvi tim. Kaže košarka tada i danas dvije su potpuno različite stvari.
„Na poziv profesora Čeda Šotre počeo sam da treniram, a već nakon godine i po postali smo pionirski prvaci u BiH, pobjedivši Bosnu, koja je tada bila neprikosnovena u BiH. Veoma mlad sam 1984. godine ušao u prvi tim, čiji je trener tada bio Rade Aleksić. Tim se svake sezone morao stvarati iznova, jer su tada igrači odlazili na studije, prestajali bi da igraju, a ekipa bi bila prinuđena na podmlađivanje. Jedno vrijeme Leotar je igrao drugu ligu Jugoslavije - kasnije su formirane republičke lige - ali uvijek je bio pri vrhu i jedina ekipa koja je igrala sa isključivo domaćim igračima“.
Bodiroga dodaje da se prije mnogo se više igralo „glavom nego tjelom“, dok je danas košarka sport rezervisan za atlete - igrači su fizički mnogo snažniji spremniji, a mnogo se više i trenira.
„U naše vrijeme se igralo iz ljubavi. Sve generacije tadašnjih košarkaša Leotara bili su izuzetni studenti i đaci, svi su završili fakultete. Danas je to vrlo teško, jer vrlo mladi počinju i mnogo se više trenira, a sam taj rad zapostavlja školu, što lično mislim da nije dobro. Mi smo počinjali sa 12-13 godina, danas djeca počinju sa treniranjem od 6-7 godina”.
Vrlo rano se opredijelio za trenerski rad sa mladima, a sa klupe je vodio sve uzrasne selekcije - od pionira, kadeta, juniora, omladinaca, do seniora. Na pitanje kako prepoznati talenat kod mlađih uzrasta i šta je sve potrebno da se postane vrhunski košarkaš, kaže:
„Već 20 godina radim kao trener i moje je iskustvo da talenat najbolje prepoznaju - upravo djeca. To se nabolje vidi na utakmicama. Oni su još neiskvareni. Želja za pobjedom tima uvijek je jača nego međusobna sujeta i želja za isticanjem. Kad se rješava utakmica, oni odlično znaju ko je među njima najbolji i kome treba dodati loptu. Koga klinci prepoznaju taj je sigurno onaj pravi talenat".
A za uspjeh je potrebno mnogo više od talenta – prije svega puno rada i odricanja, podrške i roditelja i trenera, ali i sreće – da taj potencijal na vrijeme prepoznaju oni koji odlučuju o tuđim sportskim sudbinama i karijerama.
Ako uspjeh i izostane, vrijeme posvećeno sportu nikad nije uzalud potrošeno – dodaje Bodiroga: bilo koji sport koristan kao utočište od brojnih iskušenja ulice i odrastanja, koje pritom omogućava sticanje radnih navika, pravilan fizički i psihomentalni razvoj.
Sport je i više od toga – njegova misija je u zbližavanju ljudi. Bodiroga ističe da je kroz svoju, iako skromnu košarkašku karijeru proputovao skoro čitavu Evropu.
„Imam dosta prijatelja, posebno danas zahvaljujući društvenim mrežama se više čujemo. Svaki sport to nosi sa sobom, jer ta putovanja, druženje sa drugim ljudima, upoznavanje sa gradovima, običajima i kulturama je bogastvo koje se ne može kupiti novcem. Ponosan sam na klince i danas momke sa kojima sam radio. Većina više ne igra košarku, danas su to porodični i vaspitani ljudi, a neke od njih pratim po evropskim klubovima. Mnogo toga smo prošli zajedno. Čovjek mnogo više nauči u porazu, nego u pobjedi. Sve su to danas lijepe uspomene”.
Ljudi našeg podneblja, stasiti dinarci, kao da su i prirodno skrojeni za igru pod obručima. To potvrđuju, podsjeća Bodiroga, i svjetski poznata košarakaška imena, poput njegovog imenjaka Dejana Bodiroge, Predraga Danilovića, Milana Gurovića, Vladimira Radmanovića, braće Petrović, Aca i pokojnog Dražena. Svi oni "vuku" poreklo iz grada na Trebišnjici. Pritom, svaki uspjeh reprezentacije Srbije na svjetskoj i evropskoj sceni, iznova „zagrije“ mlade za ovaj sport i djecom puni igrališta. „U Trebinju fudbal je bio broj jedan po izdvajanju novčanih sredstava, a košarka je svojim radom i rezultatima uvijek bila ravnopravna fudbalu. U Hercegovini ima dosta talentovane djece. Najveći problem je kako stvoriti uslove za razvoj tih talenata, jer svi igrači na koje smo danas ponosni - svoje su karijere napravili u drugim klubovima. Teško da mi danas možemo zadržati mlade talente u našem gradu i po mom mišljenju - treba da idu u velike klubove, ali isključivo u one klubove u kojima neće zapostaviti svoje školovanje i kojima nije jedini cilj da proizvode robu u sportskom biznisu. A tih klubova ima ne samo u Evropi već i u Srbiji“. Bodiroga koji je i predsjednik područnog košarkaškog odbora Romanija – Hercegovina i Član izvršnog odbora KSRS, navodi da u malim sredinama, poput Trebinja, nema dovoljno dobrih uslova za rad. Nedostatak prostora za treniranje nije jedini problem. „Mnogo više bi se trebalo ulagati u školovanje trenera i taj rezultat bi se vremenom vidio. Međutim, najveći problem su finansije. Jedino pozitivno je što je košarka u Republici Srpskoj omasovljen sport, mnogo djece trenira. Profesionalih klubova je malo, a jedino Igokea igra ABA ligu. U ženskoj košarsci sitacija je mnogo teža”...
Leotar odličan ove sezone
Za sve četiri decenije postojanja kluba, Leotar je postao prepoznatljv simbol grada Trebinja. Igrajući na raznim nivoima takmičenja od bivše države do danas, klub je postizao zapažene rezultate, ali po čemu je bio i ostao prepoznatljiv je rad sa mladim košarkašima, koji su kroz sav period postojanja činili okosnicu prvog tima.
Najveći uspjeh Leotar je postigao osvajanjem drugog mjesta na juniorskom prvenstvu bivše Jugoslavije. I ove sezone Leotar ima mladu, ali izuzetno perspektivnu ekipu sastavljenu od igrača iz Trebinja, uz samo dva košarkaša sa strane. U posljednjoj utakmici bh. šampionata, protiv igrača Širokog Brijega, Trebinjci su pokazali da imaju potencijal.
„Ponosan sam na ekipu Leotara koja se oslonila na mladu ekipu, a već se naziru talenti koji će popunjavati njihova mjesta. Sad se vidjelo da se može postići uspjeh sa mladim domaćim snagama jer u Trebinju postoji dobar rad sa mlađim selekcijama. Pravi je potez što je uprava Leotara dovela trenera Dragoljuba Vidačića, koji je prošao sve trenerske faze u karijeri. Odlično se pokazao u radu sa mladima i upravo ono što sada treba ekipi Leotara, ne samo da pobjeđuju, nego da svoj nivo igre podignu za određeni procenat. Nakon utakmice sa Širokim sam čuo komentare u publici i nijedan nije bio pozitivan za Leotar, svi su govorili kako Široki loše igra. Ne, Leotar je odličan ove sezone”.
Dejana Matović