TREBINJE | Milena Vučurević jedina je žena iz Trebinja, koja je povodom jubileja, 20 godina od osnivanja RS, bila dio emisije RTRS-a „200 ljudi koji su učestvovali u stvaranju RS, a da nisu bili na frontu“ iz razloga što je predano, tačno i istinito tokom posljednjeg otadžbinskog rata vodila ratne dnevnike. Pisani rukom, sitnim slovima, sedam rokovnika teških sedam kilograma, od zaborava čuvaju mnogo težu istinu o jednom prošlom vremenu.
„Pisala sam svo vrijeme rata. Bilježila imena nastradalih, ranjenih, sve datume. Ispočetka sam išla i na sve sahrane, ali kasnije to više nisam mogla da ispratim. Bila sam uz svoj narod i učinila bih opet isto“, kaže ona dodajući da je posljednji, od sedam dnevnika, zaključila sa potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma u decembru 1995. godine.
„Dnevnici su još uvijek neobjavljeni. Uzdam se u potomke nastradalih da će bar oni iskazati želju da ta svjedočanstva ugledaju svjetlost dana. Nama se iznova istorija ponavlja. Iz drugog Svjetskog rata nigdje nema pismenih zapisa ni dokumenata o onima koji su stradali na najgori način, poput porodice mog oca. I koliko je takvih sudbina bilo čija se žrtva ne obilježava onako kako dolikuje“, ističe Milena.
Pisanje, u njenom slučaju, ne svodi se samo na ratne dnevnike. „U srednjoj školi sam pisala pjesme koje su na Radio Dubrovniku, u emisiji „Mladi mladima“ čitali glumci Milka Podrug Kokotović i Miše Martinović. Zahvaljujući poznanstvu sa njima sprijateljila sam se i sa Mišinom kćerkom Pericom, koja me je kasnije upoznala sa književnikom Danilom Kišom“, priča Milena i otkriva kako je sa ovim izutenim piscem čak i prošetala Dubrovnikom.
„On je bio briljantan intelektualac, lijep, sa onom crnom kosom i harizmom koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Tada je živio u Parizu i često dolazio u Dubrovnik. Ja sam bila suviše mlada, tek upisala fakultet, da bi on sa mnom vodio neke intelektualne polemike, ali nas to nije spriječilo da napravimo đir Dubrovnikom. Jedno fantastično iskustvo!“
U vrijeme studiranja Pedagoške akademije u ovom gradu, Milena je imala priliku da se upozna i sa pjevačem Arsenom Dedićem i glumcem Radom Šerbedžijom, koji je njoj, kako kaže recitovao pjesmu „Ne daj se Ines“.
„Bilo je to u vrijeme kada sam se bavila manekenstvom, dosta putovala i susretala se sa nekim manje ili više značajnim ljudima bivše Jugoslavije. Djevojke su sedamdesetih godina sem fizičkih predispozicija, morale da budu obrazovane i ne mlađe od 20 godina. Morale su biti dame“, naglašava ona, dodajući da joj je manekenstvo bilo sporedni posao, ali predivan dio životnih uspomena.
Da je voljela život i živjela ga punim plućima, otkriva i podatak da je 1970. godine proglašena za sportistu Dubrovnika, a četiri godine potom učestvovala na reliju „Sutjeska“. „Sve me je zanimalo. Trenirala sam košarku, tenis, plivanje. Među prve tri Trebinjke položila sam vozački ispit i naravno, 1974. godine nisam mogla da propustim ni taj čuveni reli! Bilo je fenomenalno, pogotovo što je bilo malo žena spremnih da se odvaže na takav korak “.
Ni u penzionerskim danima Milena Vučurević ne miruje.
„Mnogo čitam, ne propuštam dobar film i radim na ratno-ljubavnom romanu, koga sam odavno najavila. Nadam se da će me zdravlje poslužiti i da ću dočekati da obje knjige budu objavljene, kako zbog tematike i istine, tako i zbog mog sina, najvažnije osobe u mom životu!“
Maja Begenišić
