„Trebinje je jedan od najljepših gradova u kojem sam bio, a jedan od razloga jeste što vaš grad odiše Dučićevim duhom i ima Dučićevu auru. Svima koji pišu poeziju, Dučić je jedan od uzora i učitelja, pogotovo nama koji pišemo vezanim stihom, gdje je Dučić velemajstor na versifikatorskom planu, izboru leksike i sposobnosti da poetsku ljestvicu stalno diže u veće visine i da stalno raste kao pjesnik, da bi svojom posljednjom zbirkom `Lirika`‚ dosegao same vrhove srpske poezije. U tom smislu, i nagrada koja nosi njegovo ime čini krunu mog književnog stvaralaštva, bivajući veliki podsticaj da i sam pokušam da ljestvicu svog poetskog stvaralaštva dignem na još viši nivo“.
Ovako, za emisiju „Blago cara Radovana“, govori pjesnik, esejista i prevodilac Đorđe Nešić, iz Bijelog Brda kod Osijeka, ovogodišnji laureat „Dučićeve nagrade“ za cjelokupno književno djelo, koji je, prethodno, ovjenčan nizom značajnih nagrada, od Brankove - za prvu objavljenu knjigu „Crv sumnje u jabuci razdora“ (1985), preko nagrade „Laza Kostić“, „Milan Lalić“, „Žičke hristovulje“, Zmajeve i Disove nagrade...
Jedan od najistaknutihih srpskih pjesnika „na onoj dučićevskoj liniji koja je dijalog sa sveukupnim duhovnim nasljeđem svog naroda smatrala i smatra prvim uslovom stvaranja“, kako je to istaknuto u obrazloženju žirija za dodjelu „Dučićeve nagrade“, živi u rodnom Bijelom Brdu i Somboru, a ističe da je uvijek pripadao i pripada srpskoj kulturi. Mjesto rođenja - na granici, uz Dunav, ali i susjedni Dalj, kao važna tačka srpske istorije, odredili su ga i kao čovjeka i pjesnika.
„Zavičaj i djetinjstvo su inspirativna vrela za svakog ko piše, tu smo naučili lokalni jezik kojim govorimo. Prostor oko rijeke Dunav me je obilježio, nastojim da mu pisanjem vratim dio duga“, priča sagovornik Radio Trebinja.
Ocjenjuju ga kao najizrazitijeg liričara među srpskim pjesnicima, koji je pronikao u duh tradicije i savremenosti svog naroda. U pjesmama niže zavičajne, arhetipske slike, a pred čitaocima se niže zanimljiv i autentičan svijet Podunavlja i njegovih ljudi na granici. Po mnogima, umjetničko zrenje dosegao je u pjesmama o proteklom ratu, u kojem stradaju nevini, na obje strane.
Kao novopečeni penzioner, na pragu 70-tih godina, svodi životne i poetske bilanse, sa namjerom da nastavi da piše.
„Svako ko piše je u nekoj vrsti manjine. Manjinska pozicija je dobra jer vas podstiče na aktivitet, to je podsticaj da se teži nečem višem i boljem, da se čovjek dokaže većini kako njegova pozicija može dati značajne rezultate na svakom životnom polju“, kaže Nešić.
Široj javnosti poznat je kao obnovitelj kuće naučnika svjetskog glasa Milutina Milankovića i upravnik Kulturnog i naučnog centra „Milutin Milanković“ u Dalju, koji je prošle godine proslavio 15. godišnjicu uspješnog rada.
Jedan je od rijetkih, ako ne i jedini srpski pjesnik koji je napisao zavičajni rječnik – s ušća Drave u Dunav, “Luk i voda“, koji je doživio i treće izdanje.
Kao ponosnom djedu tri unuka, nedavno mu je objavljena i prva zbirka poezije za djecu „Štuka kod zubara“, a trenutno priprema knjigu eseja o Milutinu Milankoviću, te esej o paralelama i suprotnostima Milankovića i Nikole Tesle.
Razgovarala: Vlatka Musić
