"Dok sam mogla, sjedila sam na balkonu u Domu i svako jutro pila kafu. Dozivala Nena da mi dođe i on, da zna da sam blizu njega, da me prihvati, da čuje da nema kuće naše, ni naše avlije, ni cvijeća, velike kapije…Nema…Nema…"
U Domu penzionera u Trebinju, ekipa Memorijalnog centra Republike Srpske zatiče Koviljku Zelenović, u crnini. Gotovo nepomična, sjedi u svojoj sobi. Na jednom mjestu, jedno uz drugo, fotografija njenog sina Nebojiše i ikona. Pored njih prislužuje svijeću. Dočekuje nas toplo. Ljubi nas, zahvaljuje što smo došli i, dok razgovaramo, već nas zove da joj ponovo dođemo. Njen prozor i balkon gledaju prema dijelu Trebinja u kojem je sahranjen njen Neno.
Dok su je noge služile, svakog jutra izlazila je na taj balkon. Pila kafu i dozivala sina. Ne zato što je očekivala da će joj odgovoriti, već zato što je, kaže, morao znati da je blizu. Da ga majka nije zaboravila. A onda bi, između zova i suza, povikala:
"Sama majka kafu pije i suze grozne lije, dođi Neno, dođi mili sine, vidi sine majci kako ti je."
Svjesna je da je u Domu, da je drugi mogu čuti, ali ne može uvijek zadržati ono što iz nje navire.
„Ja tako izađem, otme mi se jezik pa se čuje, a to ne valja, ovo je Dom, sve ja to shvatam. Nekome ružno da čuje, ali ne može srce da odoli.“
Koviljka svog sina danas susreće i u snovima. Nedavno joj je, kaže, došao pod prozor. Bila je teško bolesna. Kada ga je usnila, ponadala se da će i ona uskoro otići za njim.
„Ima jednu sedmicu da sam ga sanjala. Sanjam ga, bila sam jako bolesna, i ponadala sam se, kad sam ga usnila, umrijeću i ja. Ali neće smrt da dođe, moja ljepotice, neće.“
Sanja ga na konju, dorotastom, sa zvijezdom na čelu. Na njemu sako, nalik onom kakav je nosio Miljan Miljanić. I u tom neobičnom susretu Nebojša pronalazi način da bude onaj njen Neno kakvog pamti. U snu joj kaže da obilazi spomenike, da ih je sve pomeo i očistio.
„Ja znam da ti, majko, voliš Miljanića, pa sam zato ovo obukao, da te obiđem.“
Nebojša je rođen 1970. godine. Bio je Koviljkin i Miloradov sin jedinac. Odrastao je u Sarajevu, a dio djetinjstva i mladosti provodio je u Brataču kod Nevesinja, gdje živi njegova ujčevina, porodica Gušić.
Koviljka za njega kaže da je uvijek bio dobar. Školovao se za mašinskog tehničara i obavljao praksu u „Orlu“. Radio je, učio, bio primjeran u toku odsluženja vojnog roka. I danas čuva njegovu pohvalu iz vojske. Kada bi dolazio u Bratač, pomagao je svojima na selu. U Neđarićima kod Sarajeva, gdje su živjeli, imao je drugove Nešu i Almira.
„Tada se nije gledalo ko je šta.“
Sviđala mu se jedna djevojka. Bila je starija od njega. A onda je došao rat.
Nebojša je poginuo 6. avgusta 1992. godine, u rovu na Stupskom brdu, u blizini njihove porodične kuće u Neđarićima. Njegov otac Milorad prijavio se da ide na položaj kako bi zaštitio sina. Tri puta je ranjen, ali sina nije uspio da spasi. Snajperski metak prekinuo je Nebojšinu mladost nadomak rodne kuće.
Za Koviljku je, kaže, tada prestao život, ali je sina morala da sahrani. Ne jednom. Tri puta. Prvi put na groblju u Vlakovu, opština Ilidža. Poslije Dejtonskog sporazuma njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Vojničko groblje u Sokocu. Konačno, Nebojša je svoj mir našao u Trebinju, na groblju koje Koviljka gleda sa balkona Doma.
„Tri puta mi se srce lomilo.“
Iza majke Koviljke i njenog Nebojše stoje dvije porodice sa svojim stradanjem. Koviljka je rođena u Zenici. Oca je izgubila kada je imala četiri godine. Odrasla je u Brataču kod Nevesinja, u porodici Gušić, koja je teško stradala u Drugom svjetskom ratu. Sedam Gušića je tada poginulo. Njen stric, koji je prošao Goli otok, po povratku je prihvatio Koviljku i odveo je u Sarajevo, gdje joj je pomogao da nastavi školovanje.
„Shvatao je stric šta je težak život i sirotinja. Mi smo to tada zvali sirotinja. Jašta si nego sirotinja ako nemaš braću, nemaš oca.“
U Sarajevu je upoznala Milorada. Nekoliko godina kasnije dobili su Nebojšu. Jedinca. Koviljka pamti i svoju braću i rođake, Zelenoviće i Gušiće, sve one koji su stradali i čija su imena ostala u porodičnom pamćenju.
„Moj brat od strica je Novica, legendarni komandant Nevesinjske brigade. Nisu mene zaboravili ni moji Zelenovići, ni Gušići.“
Koviljka nije zaboravila ni kuću u Neđarićima, ni avliju, ni cvijeće, ni veliku kapiju. Ni svog Nena. U sobi Doma penzionera stoje njegova fotografija i ikona. Pored njih svijeća. A preko balkona Trebinje, brdo na kojem počiva Neno do kojeg dopire Koviljkin glas.
„Dođi, Neno, dođi, mili sine…“
