„Preglede, nažalost, neću obavljati u Bolnici Trebinje, ali ću zato u Beogradu svakoga iz Hercegovine da primim i pregledam - i bez uputnice. Jedino ko mora da leži mora imatu ovjerenu uputnicu, a za sve druge preglede - ja sam uvijek tu za svoje zemljake, za svakoga, da pomognem koliko mogu! Na institutu 'Dedinje' mogu me pronaći svakog četvrtka kada sam dežuran i radim vaskularnu ambulantu”, kaže za Radio Trebinje prof. dr Goran Vučurević, eminentni ljekar iz Beograda, a naš Trebinjac, čiji je posljednji dolazak među zemljake u zavičaj za njega bio sa posebno važnim razlogom. goran vucurevic

Vaskularni hirurg na Institutu za kardiovaskularne bolesti „Dedinje“ u Beogradu dobitnik je najvećeg priznanja grada Trebinja – Povelje grada, koja mu je dodijeljena za izuzetan doprinos u oblasti zdravstva, a uručena, već po tradiciji, na Svetosavskoj akademiji.

- Pravo da vam kažem, nisam ovo očekivao. Prijatno sam iznenađen i jako ponosan na ovu nagradu od svog grada! Ipak je najveće priznanje ono koje čovjek dobije od svog naroda. Hvala ljudima koji su me predložili za ovu nagradu i svrstali u grupu zaslužnih ljudi iz medicine za ovaj grad, kako bismo nastavljali odavno započete tradicije. Na prvom mjestu mislim na moje učitelje - dr Mariju Bošnjak, koja je uvijek bila uz mene, kao i dr Bjelogrlića, dr Milišića, starih profesora iz Beograda koji su pomagali ovom narodu, profesora Prcovića, Elakovića, Peška i svih ostalih koji su zadužili Trebinje. Eto, srećan sam što sam svojim skromnim doprinosom i ja među njima!

I na Svetosavskoj akademiji ste pomenuli vaše profesore i kolege i rekli da nagrade prijaju, ali istovremeno i obavezuju, te da vam je kao ljekaru, dobitniku mnogobrojnih nagrada, najdraža ova koju ste dobili od svojih ljudi i svoga grada. Vama, kao Trebinjcu, nagrada sigurno ima težinu više?

- Naravno. Znate kako naš narod kaže „Neka svoga i u gori vuka“. Moji Trebinjci su uvijek bili orijentisani prema Beogradu. S obzirom na povećan broj kardiovaskularnih bolesti i moj posao na institutu „Dedinje“, samim tim orjentisani prema meni, tako da je ovo jedna obavezujuća nagrada - da i dalje pomažem ljudima iz cijele Hercegovine da lakše prebrode ono zbog čega su došli u Beograd.

Koliko ljudi sa ovih prostora, inače, traže vašu pomoć, imajući u vidu upravo to da ste njihov zemljak?

- Od godine do godine taj broj je različit. Mada sam isključivo vaskularni hirurg, pošto radim na takvoj klinici za kardiovaskularne bolesti, ljudi mi se često obraćaju i zbog drugih problema, sa srcem na primjer, gdje uz pomoć mojih kolega nastojim da im pomognem. Nažalost, takva je administracija da se mora od Banjaluke dobiti odobrenje za pregled u Beogradu, ali ja nastojim da bar za ambulantne preglede sve preskočimo i bez ikakvih uputa pomognem ljudima jer je to njima velika stvar. Tako da odradimo osnovne ambulante preglede, kojima ćemo se pripremiti za eventualne operacije. Kada dođu u Beograd, nastojim uvijek da ih obiđem. Malo je onih iz Hercegovine koji mogu „u cugu“ da ostanu 15 dana, tako da im ja dođem kao neka pomoć, kako psihološka, tako i svaka druga medicinska. Onda oni između sebe pričaju - ovaj moj doktor došao da me vidi, popriča sa mnom – i meni puno srce, a njima to mnogo znači!

Jedno vrijeme ste radili i u trebinjskoj bolnici. Kakva je danas vaša saradnja sa ovom zdravstvenom ustanovom?

- Ja sam ponikao u Trebinju i, naravno, ovdje sam ostavio lijepe godine života, tako da imam dosta prijatelja, a kako sam radio u trebinjskoj bolnici - imam i izuzetna iskustva. Saradnja je uvijek moguća. Sa kolegama ovdje nastavio sam više konsultativnu saradnju - jer nemam vremena da obavljam i preglede u Trebinju. Ali uvijek sam otvoren za svaku saradnju za bilo kojeg kolegu koji bi došao da uči nešto iz kardiovaskularne hirurgije na institutu „Dedinje“. Moj direktor je uvijek bio zainteresovan da pomogne ljudima ovdje i to ne samo kroz preglede gostujućih ljekara iz Beograda, nego smo bili spremni da Bolnici doniramo jednu angio salu, da se ljudi obuče na našem institutu i pomognu narodu u onom segmentu koji je vrlo važan za infarkt miokarda i snimanje krvnih sudova. To nam je i dalje u planu i nadam se da ćemo te aktivnosti uspjeti da realizujemo.

A da li ove godine možemo očekivati da Bolnica Trebinje dobije angio salu?

- Moji direktori su bili spremni još i prije, ali u Trebinju nisu postojali tehnički uslovi za formiranje te sale zbog nedostatka prostora. U dogovoru sa gradonačelnikom Trebinja i novim rukovodstvom Bolnice nastojaćemo da to što prije realizujemo, kako bi angio sala počela sa radom u interesu građana cijele Hercegovine.

Vi ste Trebinjac. Trebinje se promijenilo, kako ga danas doživljavate i po čemu pamtite svoj grad u vrijeme djetinjstva, gimnazijskih dana?

- Vrijeme odrastanja u Trebinju je moje najljepše doba! Živio sam ovdje u sretnom periodu, kada, osim učenja, nismo imali drugih briga. Stekao sam jako dobre prijatelje sa kojima se i sada družim. Život je bio opušten, odlazili smo na more, kupali se u Trebišnjici, išli u Lastvu, jednostavno, uživali pod ovim nebom. Svaki put kada dođem nanovo se obradujem kako se Trebinje izgrađuje. Zbog toga sam zaista srećan. Srećan sam i kad mi grad izgleda ljepši i bogatiji za neki novi kulturni događaj, kada sretnem meni uvijek drage ljude. Srećan sam što ovdje imam dosta prijatelja sa kojima mogu, kao nekada, da provedem odmor.

Zašto medicina?

- Mada potičem iz porodice prosvjetnih radnika, želja mi je oduvijek bila da postanem hirurg. Prvi sam iz moje porodice koji je upisao medicinu i svi su bili iznenađeni. Imao sam sreće da mi se želja ostvarila, tako da sam sa kolegom i kumom dr Brankom Bututlijom specijalizirao opštu hirurgiju. Vežu nas brojne uspomene, zajedno smo radili i u toku rata, pomažući ranjenicima. Kada sam se vratio u Beograd, opet sam imao sreće i zaposlio se na Institutu za kardiovaskularne bolesti „Dedinje“, gdje sam uspio da magistriram, doktoriram, subspecijaliziram i ostanem na tom mjestu. Više ne radim opštu hirurgiju već sam se usko specijalizovao za oblast vaskularne hirurgije, koja je moja velika ljubav!
Razgovarala: Maja Begenišić