Neću reći druže, nego baš brate...
Odavno te nisam sanjao.
Ali, noćas, čini mi se, čim sklopih oči, pozva me a ja poskočih.
„Ajde spavalice. Na noge. Ide 'sedmica' za Nevesinje. Probile ustaše prvu liniju. Ode sva ekipa“, reče onako kršan i lijep. Osmijeh na licu.
„Bože“, pomislih, „pa zar se može sa osmijehom u smrt polaziti“.
Imao je Svevišnji, tog Mitrovdana 1992. godine, ipak sa tobom neke druge planove. Uvijek si osmijehom išao, gdje se sa tugom primiče. I na Goražde, Olovo, Rogoj, pa opet Nevesinje.
„Jeb'o mene moj ćaća ako si ti normalan, kako se možeš smijati. Ideš u 'živu vatru' a ne na sijelo u Ljubinje“, razgalamih se na njega.
„Ajde, bogati, ne gine se od svakog metka. Vidi ove iz 'Ćićoline'. Svaki je makar jednom ranjen. Pa opet skaču. Znam ja da je negdje iskovan i za mene onaj sudnji metak, ili komad gvožđa. No sve u sebi mislim, prije će rat završiti, nego što me pronađe“, reče mi, dok je u daljini ostajalo Nevesinje.
Kako su godine ipak brzo prolazile, jedino je ratni dan dug dok ga živiš u trenutku, ja sam mislio da se dobro kriješ.
Isto onako kako smo se krili od onih cura na ljubinjskom bunaru, kad smo im obećali da ćemo ih „Nenadom“ odvesti jednog dana u Trebinje. I dovesti familiji na upoznavanje.
Rekli pa slagali.
Ali je Bog ponovo u rukama imao jače adute.
I čekao da pobijedi.
A on uvijek pobijedi.
„Pobijedi. Uvijek pobijedi. Složi ti kombinaciju kad joj se najmanje nadaš“, rekoh sebi, dok sam se budio sam mokar od sna.
Oblaci su opkolili Trebinje. Od Ljubinja je dolazila „mraka“ i sa sobom nosila novu kišu.
Pomislih...
„Kad ti ono majku viđeh posljednji put. Čini mi se prije mjesec dana u Bileći. Samo je tebe imala. A još se drži. Kao prava Hercegovka. Visoka, kršna, jaka... Crna marama na glavi uokvirivala joj je sijede kose, kojima su od suza isplakane oči samo davale novu nijansu tuge. Sve se u sebi nešto mislim, ona je jaka i ostaće jaka dok je Bog sebi jednog dana ne pozove. Razmišljam, sigurno sebi govori da neće da joj kažu ono po hercegovački otegnuto „jadna“. Nije on jadna, ona je heroja rodila. Miksin otac nije izdržao. Dvadeset i jednu godinu mu je svaki dan po komad srca kidao. I smiri se prije jedno mjesec dana. Zaspao je sa tugom, a kad je oči otvorio bio je sa svojim djetetom. Sa svom našom, najboljom djecom. A zajedno ste bili tog dana.Ne dade Bog drugačije. Rekoh li da on ima najjače adute. Rekoh. Onda ništa“.
Roje se misli kroz glavu. Kiša je već počela. Ona ružna oktobarska.
A zna oktobar da bude i lijep.
Lijep je bio i onog dana kada se pozdravismo na vrh Žegulje kod onih kafana. Pucao je tog petka pogled niz Dubrave. Sve vedro, lijepo, osunčano.
„Pogledaj samo. Kao da nije rat. Da mi je vrijeme i pamet vratiti, ko zna gdje bi bio“, rekoh.
A ti mi odgovori.
„Bili bi zajedno u Mostaru u Starom domu na Bijelom brijegu. Ja bih tebe upoznao sa najljepšom Bilećankom. A ti bi mene pohvalio onoj maloj sa Pedagoškog. Znaš onoj što si mi rekao da joj majka nije dala da se prehladi. I ja bih je ovim rukama čuvao“, reče i sastavi prste kao gnijezdo.
„ E tu bi mi ta đevojka spavala“, nasmija se.
„Bi sigurno“, pomislih... „A ko zna“, rekoh sam sebi, „možda nije ni sada kasno. Doći će za novu godinu u Trebinje“, odlutah nekud mislima.
E, ali bijaše kasno. Kasno...
Bog je promiješao špil i sam sebi podijelio najbolje karte. I pobijedio te u partiji života.
„Pikov kralj“ sa „šahovnicom“ na rukavu je „upucavao“ cilj na tenku 55-tici. Rekoše poslije da je sve bilo slučajno.
Pogodio je vrh bora na Žegulji.
Jedan geler, koliko četvrtina nokta, pronađe put kroz rebra do tvog srca a drugi do Miksinog.
Kažu, više je krvi bilo kad se porežeš na brijanju.
I moram ti reći da, kako dani prolaze, nema dana a da te ne vidim. Ili u snovima ili u magnovenju koje mi je mir donio.
I moram ti reći da gotovo svaki dan vidim onu đevojku sa Pedagoškog. Nije se udala. Nije nikoga ni imala. Sebi kažem, tebe je čekala a ne dočekala.
I moram ti reći da nije sve ipak bilo uzalud. Jeste nešto, ali sve nije.
I moram ti reći i da je bolja ekipa sa tobom dolje nego sa mnom gore. I svakim danom vam dolaze pojačanja.
A ovi gore što su ostali.
E oni su ti i potišteni, i poniženi, i uvređeni. I izmanipulisani, opstruisani, prevareni, opljačkani... Mogao bih da nabrajam do sutra.
I koliko će se svih vas i nas sjećati. Ni to ti ne mogu reći.
Kad ova preostala ekipa koja ipak čuva uspomenu na te dane dođe u „vašu nebesku tranšeju“ ostaće da pričaju grobovi.
Spomen sobe će ionako pretvoriti u kladionice ili butike jednog dana.
Rekoh li da Bog pobijedi uvijek u ovoj našoj podjeli karata.
Rekoh....
Ništa onda...
Ratomir Mijanović
