„Blogom sam željela podići svoj glas u Trebinju jer još ne mogu da prihvatim činjenicu da mnogi mladi, među kojima sam i ja, nemaju mjesta u vlastitom gradu. Iako sam završila dva fakulteta i magistarske studije, već pet godina se prijavljujem na sve moguće konkurse, čak i za čistačicu (pošten posao, zar ne?). Na žalost, redovno naiđem na odbijanje...“
Jelena Kovačević sa omiljenim "tetinčem" - i inspiracije na pretek...TREBINJE | Sigurno ste bar jednom u životu doživjeli trenutak da kada nekog upoznate pomislite kako ga znate cijeli život. Susret sa Trebinjkom Jelenom P. Kovačević, koja iza sebe ima diplome dva fakulteta, zvanje magistra - dakle obrazovanje, a pritom i osobine (vrline): iskrenost, skromnost, duhovitost, pozitivnu energiju, ljubav i vjeru u dobro među ljudima – bio je i više nego prijatno iznenađenje.
Već godinu dana Jelena piše blog, ili kako ona to zove „olakšanje duše“, preko kojeg se o njoj može saznati gotovo sve. Nešto je, ipak, ostalo i da se doda.
„Kada imate prijatelja koliko i ja, porodicu bez koje ne bih bila to što jesam, 'tetinče' tj. sestričinu koju obožavam i želju za stalnim pokretom, inspiracije ne može da fali! Sve je počelo još na studijama kada sam se, umjesto putem mobilnog telefona, radije pismima dopisivala sa svima koje volim. Bile su to raznorazne duhovite opaske nakon čega su me prijatelji savjetovali da počnem da pišem“, priča Jelena.
Ona kaže da nije očekivala da će prvi tekst biti izuzetno čitan. „Najblaže rečeno, šokirala sam se! Onda su uslijedili pozivi iz raznih redakcija i tako je krenulo. Nakon godinu dana bilo je svega, od pozitivnih do negativnih komentara. Želja mi je bila da blogom nasmijem Trebinjce, a doživjela sam suprotno. Jedini negativni komentari, što me naročito pogodilo, uslijedili su od obrazovanih i kvalitetnih ljudi iz mog rodnog grada, koji izgleda nisu razumjeli ili nisu željeli da razumiju moju poruku. Na svu sreću bilo je i onih koji jesu, zato još uvijek pišem“, kaže Jelena dodajući da ju je blog naučio mnogo čemu:
„Prvenstveno, da je život suviše kratak da bismo ga trošili na svakodnevne trivijalnosti. Blogom sam željela podići svoj glas u Trebinju jer još ne mogu da prihvatim činjenicu da mnogi mladi, među kojima sam i ja, nemaju mjesta u vlastitom gradu. Iako sam završila dva fakulteta i magistarske studije, već pet godina se prijavljujem na sve moguće konkurse, čak i za čistačicu (pošten posao, zar ne?). Na žalost, redovno naiđem na odbijanje. Tužno je to što obrazovana omladina ne može da se zaposli u rodnom gradu, zato u tekstovima izuzetno volim da pomenem ljude koji su to zaslužili, a kojih je moje Trebinje prepuno!“
Jelena P. Kovačević trenutno radi kao turistički vodič specijalizovan za Crnu Goru, a turiste upoznaje i sa Trebinjem.
Sa turistima u Trebinju„Strance u Trebinju najviše oduševi naša predusretljivost i, naročito, kada iz autobusa ugledaju djecu kako im mašu. To nigdje nisu doživjeli! Iznenadi ih uređenost i čistoća grada, a pogled sa Crkvine im oduzima dah. Obavezno ih vodim pod naše platane, da upoznaju pijacu i austrogarski dio grada, Stari grad i taj orijentalni stil. Vjerovali ili ne, sve ih najviše interesuje 'Anđelkina kapija'! Eh, ali kada saznaju da od dvorišta nema ništa, tada nastaje prava ludnica“, dodaje Jelena uz smijeh.
Ne može bez knjiga ni putovanja. „Prvo putovanje sa roditeljima, potom Odredom izviđača Trebinje, čiju člansku kartu i danas čuvam, redovno sa prijateljima. Obišla sam Švajcarsku, Norvešku, Tursku, Grčku, Albaniju,...i gotovo sve na našim prostorima. Sasvim mi je svejedno gdje putujem, može i do Žabljaka, ako sam u dobrom društvu. Bitno mi je da se krećem i uživam u životu“.
Koliko se zaista raduje životu i svemu što on pruža onima koji predano tragaju za svim njegovim čarima - kazuje i Jelenino vječito istraživanje vlastitih mogućnosti. „Varaju se svi koji kažu da Trebinje nema šta da pruži! Bavila sam se raznim stvarima - izviđači, folklor, joga, radio- amateri, Crveni krst, prva pomoć, odbojka, šah, sve u Trebinju, a do danas i pčelarstvom. Četvrta sam generacija pčelara trebinjske porodice Kovačević i, zajedno sa mamom, jedna od rijetkih žena koje se time bave u Trebinju. S ponosom ističem da obožavam i da prodajem med i učestvujem na sajmu meda ljeti u Trebinju“.
Sa mamom i tatom - na trebinjskom sajmu medaS posebnim ponosom i ljubavlju Jelena Kovačević govori o porodici. Ni prebiranja po uspomenama iz djetinjstva, makar ono bilo i ratno i oskudno, nema bez nostalgije i dragih sjećanja - na vrijeme kada nam je život izgledao mnogo ljepši od onoga punog briga, kojeg smo kao odrasli upoznali. „Odrasla sam okružena ljubavlju, u porodici gdje se želje ispunjavaju, ali shodno onome koliko su i djeca bila spremna da daju od sebe. Uz Muzički tobogan, Branka Kockicu, Laku noć djeco, Čunga-lunga žvake i mnoge igre sa djecom u našoj ulici u Vinogradima. Sa dječacima sam igrala fudbal, sa djevojčicama lastike, vozili smo kariće, preskakli vijaču. Tokom rata družili se u podrumima, dijelili ono malo što smo imali - a sve sa osmijehom na licima. Bilo nam je nezaboravno!“
Sa putovanja - Tirana, AlbanijaOd poderanih koljena iz djetinjstva, drugara koji su postali prijatelji za cijeli život, preko trebinjske gimnazije i vremena koje nema zaborav, Jelena je danas to što jeste. Umjesto da studira novinarstvo, opredijelila se za Filozofski fakultet u Nikšiću - studij geografije, uporedo i Fakultet za turizam i hotelijerstvo u Kotoru, magistar je vjerskog turizma. Student je generacije, sa stipendijom za nadarene studente Fondacije Jelić. Ispisuje zanimljive i duhovite opaske iz naše svakodnevnice na svom blogu. Ponekad piše i za Glas Trebinja, koji je nazvala brendom ovog grada. Nešto novinarskog živi u njoj. Ima dvije neostvarene želje:
„Da imam čarobni štapić voljela bih da se zaposlim uTrebinju i da vidim Kubu! Drugo ništa ne bih mijenjala. Trebinju se uvijek rado vraćam, posebno mirisu mamine kuhinje i osjećaju da još jedino ovdje i sličnim malim sredinama opstaju kompaktne porodice koje poštuju običaje i njeguju tradiciju“.
Maja Begenišić
.jpg)
