„Uvijek je u pitanju ljubav. Zašto sam ja sa svojom ženom 47 godina? Pa zato što je volim. Tako je i rokenrol. Zato bih preporučio mladima da ne odustaju. Teška smo i mi vremena imali - nas su optuživali da donosimo štetne vjetove sa Zapada... Na kraju krajeva, ti teški uslovi i čine rokenrol onim što jeste. Šta bi bilo da je sve lagano - onda se počne pjevati 'tri palme na otoku sreće...'“,kaže u intervjuu za „Top 7“ Radio Trebinja Bruno Langer,  frontmen kultnog rokenrol sastava „Atomsko sklonište“, nakon sinoćnjeg nastupa na 18. trebinjskom Moto-vikendu, u organizaciji Moto kluba „TNT“.

Razgovarao: BrunoIKS (Darko Kurtović)

Vaši utisci nakon večerašnje svirke?

- Prekrasno! Publika je bila predivna! Ljudi vole rokenrol, a to me zaista raduje. Obično na motorijadama petkom nema mnogo ljudu, ali ovdje ih je bilo jako puno – divnih i krasnih ljudi.

Očito da Trebinje voli „Atomsko sklonište“. U posljednje vrijeme ovo vam je već četvrti put da ste ovdje kod nas. Doći ćete nam opet, naravno?

- Apsolutno. Ovo je naprosto trajna rokenrol ljubav između „Atomskog skloništa“ i Trebinja.

Preko četiri decenije ste na rok sceni. Da li možemo uskoro očekivati taj novi, dugo čekani, deveti po redu vaš studijski album?

- Sigurno. Mi smo u pripremi turneje sa kolegama iz „Opće opasnosti“ na koju krećemo ove jeseni. Snimili smo zajedno i ovih dana će se pojaviti „Pakleni vozači“ u izdanju „Kroacija rekordsa“. Evo za vas ekskuzivno – dva benda su u studiju svirala, dvoje basista, troje gitarista, klavijature i bubnjari, Pero Galić i ja zajedno pjevamo... „Opća opasnost“ slavi 25, a mi 40 godina rada. Bilo je sjajno i to je uvertira za zajedničku turneju – kojom ćemo pokušati vratiti rokenrol tamo gdje mu je i mjesto – u sportske dvorane.

Pratite li rokenrol scenu na prostoru bivše Jugoslavije? Da li biste mogli istaći neki bend (osim, naravno, Hladnog piva - prim. priređivača) ili neke mlade snage koje dolaze?

- Ima ih puno i teško da bih mogao nekog posebno istaknuti. Ali bi istaknuo to da je jako bitno da se mediji otvore za ove mlade dečke koji rade, koji snimaju i koji će nastaviti ono što smo mi nekad prije 40 ili 50 godina započeli.

Internet i digitalna revolucija su nam donijeli lakši pristup muzici, ali - da li ste mišljenja da je sve to u jednoj mjeri i uništilo rokenrol?

- Možda ipak ne. Jer, s jedne strane, vidim da mladi, oni koji vole rokenrol,  danas samo sjednu i kliknu, slušaju pa zato i znaju pjesme „Atomskog skloništa“. Ja sam zaista iz jednog drugog vremena - nazivaju me i dinosaurom rokenrola. Počeo sam kad smo svirali na radio aparatima, kada su gitare ručno rađene, a po žice se išlo u Trst. Ničeg od uslova nije bilo. Ne znam, vidim i da mi je pola benda poludjelo od digitalije, stalno tuku po telefonima, da više nemamo vremena ni da pričamo. Imam i ja pametni telefon, ali nisam ja pametan – pametniji je od mene, pa zato - i ne tučem po njemu.

Od „Apaša“, preko „Fantoma“ do „Atomskog skloništa“. Otkrijte nam vašu tajnu – toliko ste godina na rokenrol sceni, pritom i uspješni? Kako?

- To je sad već 52 godine da sviram, više od pola stoljeća. Uvijek je u pitanju ljubav. Zašto sam ja sa svojom ženom 47 godina? Pa zato što je volim. Tako je i rokenrol. Zato bih preporučio mladima da ne odustaju. Teška smo i mi vremena imali - nas su optuživali da donosimo štetne vjetrove sa Zapada. A na kraju su svi - i vlasti prihvatili rokenrol jer su imali koristi od toga. Tamo gdje smo mi svirali dolazila je i publika - a oni su bili dovoljno pametni da nikog tu ne proganjaju, nego da prigrle rokenrol. Na kraju krajeva, ti teški uslovi i čine rokenrol onim što jeste. Šta bi bilo da je sve lagano - onda se počne pjevati „tri palme na otoku sreće...“

Vaši su tekstovi, to sad pokazuje i vrijeme – bilu vizionarski i možda su danas aktuelniji nego kada su se pojavili?

- Da. Neki su nas ismijavali zbog tih tekstova. Kritičari, publika ne. Ona je to odmah prihvatila. Jesu vizionarski, pogotovu pjesma „Oni što dolaze za nama“. Tada nije bilo društvenih mreža, a tek tu i tamo bio je poneki računar. Govorili smo o tom sklapanju prijateljstava putem kućnog kompjutera. I to se sve ostvarilo. Jedino mi je žao da Boško Obradović nije više sa nama – da i on vidi da su svi ti njegovi tekstovi bili vizionarski.

Zvijezde ovogodišnje motorijade: Bruno Langer sa Dejanom Cukićem

Na 25 godina „Vudstoka“ trebali ste da nastupite na tom prestižnom festivalu. Šta se to dogodilo da niste nastupili?

- Već je bilo sve spremno, ali nešto je „zaškripilo“ u našoj producentskoj kući iz Amerike. Zato smo uspjeli sa jednom pjesmom 'Čajniz bajk' (Chinese Bike) čak doći na američkih Top 100, što je naš najveći uspjeh. To je jako teško: kao da sada nas dvojica uzmemo stepenice od ovih vatrogasaca, što su čuvali ovaj koncert da se nešto ne zapali – i odemo s njima na Mjesec. U tome nisu uspjevali ni bendovi evropskog rokenrol prostora. Jedino je Falko bio – i to prvi na Top 100...

Uz veliko hvala na razgovoru – imate li za kraj možda neku poruku za slušaoce Radio Trebinja?

- Dragi Trebinjci, uvijek kad dođemo ovdje i kad šetam vašim gradom svi me - i stari i mladi - pozdravljaju i zato i ja sada vas iz sveg srca pozdravljam i zahvaljujem vam na neizmjernoj ljubavi koju iskazujete uvijek na našim nastupima!

Radio Trebinje