Vedrana Miljević rođena je, školovala se i radila u Dubrovniku. Gradsko dijete kojem selo nije nepoznanica. Istina, nije bilo ni opcija koju je u mladosti razmatrala. Ponajmanje da će u takvom okruženju živjeti i izdržavati porodicu od proizvodnje sira.

Posmatrajući stvari kroz prizmu da je u životu sve relativno, odlučila je da se sa realnošću uhvati u koštac. Na svom imanju u Popovom Poljicu, udaljenom od prve kuće dva i po kilometra, kupila je krave, podigla štalu i pokrenula malu farmu. Sve svoje snage usmjerila je na proizvodnju  hercegovačke grude, mlade i suve.

Kako su njeni roditelji porijeklom sa Huma, a suprugovi iz Popovog Poljica, odluku da se vrate korijenima, danas smatra ispravnom. U pustom selu, na porodičnoj zemlji Miljevića iz ničega podigli su kuću. Smirena i vesela, priča nam da joj nekadašnja gradska vreva sa Straduna, hercegnovske rive ili ispod trebinjskih platana, nimalo ne fali. Tvrdi da na osami svog imanja provodi ugodne dane.

„Kad je počeo rat devedesetih godina iz Dubrovnika sam izbjegla za Trebinje. Odavde za Herceg Novi. Jedno vrijeme živjela sam u Sutomoru. Djeca su rasla, a onda je suprug poželio da se vratimo na imanje njegovog djeda. Kad je on nastradao, ostala sam sama sa djecom. Trebalo je zapeti i izdržavati porodicu“, riječi su kojima nam započinje pričati splet životnih okolnosti pod kojima se našla, te smogla snage i hrabrosti da sve započne iznova.

Razmišljajući od čega bi krenula, prepričava da se i sada sjeća trenutka kada su se pred njom, prilično jasno pojavile slike iz djetinjstva. Njene bake i majke kako prave sir.

„U tom momentu, tačno sam znala da je to ono što treba da uradim. Kupila sam krave. Pomalo sam učila kako se sve radi, a valjda se svaki trud isplati, pa je vremenom krenula i prodaja sira. Podigla sam štalu i polako počela da sređujem imanje“, osvrće se ova sposobna žena na svoje prve korake u sirarstvu.

Počela je od pet, a danas ima 20 krava, hercegovačko goveče buša. Za rasne krave odlučila se iz prostog razloga – kvalitet mlijeka im je najbolji.

„Tačno je da buša daje manje mlijeka količinski, ali ono što pomuzem znam da je visokog kvaliteta. Od takvog punomasnog mlijeka i sir je bolji. Masnoća mu daje dubinu arome. Nikad ne muzem sve krave odjednom. Najviše što napravim dnevno je 10 sireva od 60 litara mlijeka i to u sezoni, od aprila do oktobra, kada mi je i najveća potražnja za sirom“.

A u tom periodu godine, logično, i kvalitet sira neuporedivo je bolji u odnosu na zimu.

„U zavisnosti od godišnjeg doba zavisi i kvalitet trave. Sve je najbolje od proljeća do jeseni, kada vegetacija buja. Tako i mlijeko, pa je i sir ukusniji jer mu mješavina raznih trava iz mlijeka daje neku specifičnost. Naročito što su moje krave svaki dan puštene i hrane se samo onim što nađu u prirodi. Ne puštam ih jedino kad je nevrijeme, kiša ili snijeg. Tada im dajem sijeno, kukukuruz i ječam, ništa vještačko“, naglašava ova žena i za nepovjerovati je da sve radi potpuno sama, kao i da je bez problema naučila da muze krave.

Čudimo se i da muze rukama, bez muzilice. A ona nam odgovara smijehom. Shvatamo, specifična je u svemu, pa i u ovome. Muzilicu je prodala, ručno joj je lakše i sve završi za tren.

„Svaki dan muzem krave ujutru i naveče. Ustajem kako kad. Ljeti moram ranije da se mlijeko ne pokvari zbog vrućine, a zimi mogu sebi priuštiti i malo sna. Mada to su zakoni prirode i moraju se ispoštovati ako nešto hoćete da radite kako treba. Nema tu mnogo filozofije. Odlučila sam ovim da se bavim i onda se zna kako i šta ide po redu“, odgovara nam na naše čuđenje ova mlada žena, koja od vlastitog rada u svojoj 48. godini pristojno i dostojanstveno živi.

Pitamo je kako je i gdje naučila da pravi sir, svjesni da joj ono što je kao djevojčica posmatrala nije bilo dovoljno. Odgovara da je ponešto čitala, nekoga pitala, a onda vremenom proizvela grudu po svom ukusu, zadržavajući dobar dio tradicionalne recepture.

„Sirim slično većini žena ovdje, samo što za razliku od mnogih so stavljam odmah u mlijeko. Ne znam drugačije da ugodim slanoću. Soljenjem u mlijeko sam sigurna da će krajnji proizvod biti kako treba. Što se ostalog procesa tiče, nema neke razlike. Pomuženo mlijeko odmah cijedim kroz gazu u lonac. Stavim sirište, so i čekam da se usiri. Kad se stvrdne i izgleda kao čvrsti jogurt onda oblikujem grudu. Ne skupljam je rukama, nego batilicom za jaja. Vrtim nekoliko minuta dok se sir počne odvajati od surutke. Zatim stavljam na cjedaljku u kojoj prenoći i okrećem ga više puta. Kad svane, sačeka me željeni rezultat“.

S obzirom da joj mušterije najviše traže suvi sir, odmah ga stavlja na sušenje. Primjećujemo da su u drvenim sušarama, zaštićenim mrežom uredno poredane grude, maltene zlatne boje, kakve rijetko viđamo. U pitanju je dobro suvi sir, namirnica nadaleko zastupljena i širom svjetskih prijestonica.

Vjerovatno je u tome tajna zašto se iz ovog sela udaljenog ne samo od grada, nego i od magistrale koja vodi kroz Popovo polje, Vedranin sir bez problema prodaje. Najviše u Dubrovniku. Ne samo lokalnom stanovništvu, nego i kao sastavni dio menija u nekoliko tamošnjih restorana, gdje se servira kao nezamjenljivo predjelo ili glavno jelo.

„Rijetko ljudi dođu ovdje da kupe. Uglavnom sireve nosim. Najviše prodam u Dubrovniku i to na veliko, po 50 komada. Pojedini vlasnici restorana redovni su kupci. Iako zimi imam manje sira, nemam potrebu da idem ni na našu pijacu. Razvila sam posao dovoljno dobro, a sa iskustvom povećala i proizvodnju. U odnosu na početke, danas mi je mnogo lakše. Uspjela sam da stanem na noge i održim porodicu na okupu. To mi je najbitnije“.

A bitno je reći da gospođa Vedrana uz sve umijeće oko gruda, priprema i sitni sir za pitu od preostale surutke. Ističe, da ne voli tek tako da je baca, a kako mlijeko soli, surutka je preslana da se pije te je ne može ni pokloniti. Tako je naučila kako se i posljednja kap od mlijeka može najbolje iskoristiti.

„Preostalu surutku kuvam do ključanja. Kad provri, sklonim šerpu sa vatre. Mješavinu koja se skupi na vrhu pokupim i to je sitni sir za pitu. Jednostavno se pravi, a veoma je ukusan i pogodan za razna jela u tijestu. Može se i ovako jesti, ko voli“.

Mlijeko muze svaki dan, a sve količine najviše namijeni za grude. S obzirom da proizvode uglavnom prodaje na veliko, sir cijeni 12KM po kilogramu. Ukoliko neko traži sirac, gruda košta šest konvertibilnih maraka. Zadovoljno kaže da nema problema sa plasmanom i da sve što napravi ode u prave ruke.

Važnim izdvaja da je sačuvala zdrav pogled na život i volju za radom, zbog čega je posao oko sira toliko zavoljela da bez ove preokupacije više ne bi mogla. Zanima nas da li joj je nešto potrebno kako bi sebi olakšala život na selu, posao oko imanja i proizvodnje sira. U skladu sa svim njenim razmišljanjima, ni ovaj odgovor se mnogo ne razlikuje.

„Zarazila sam se ovim poslom. Ispunjava me i uvukao mi se pod kožu. Roditelji su me često znali pitati šta radim ovdje, što ne dođem kod njih u grad? Nasmijala bih se svaki put i rekla da je meni ovako i ovdje sve potaman. Ne sjedim bezposlena, a kad potisnutu ljubav prema selu i životinjama jednom vratite, teško da možete nazad. Pronašla sam se i ništa mi ne treba. Vuče me želja da nešto stvorim, kako sebi, tako i djeci“, s osmijehom na mladolikom licu pred petom decenijom života, pozitivno govori ova, po svemu, nesvakidašnja žena.

Svoj mir pronašla je u tišini prirode. Društvo joj prave četiri šarplaninca i mačka. Trenutno ima i teladi, pa je okupirana brigom o svima njima. Nema namjeru da proširuje broj grla, kao ni da povećava proizvodnju sira. Ono što je stvorila za 11 godina, koliko živi seoskim načinom života, za sada joj je, kaže, sasvim dovoljno. Oslonac ima i u svojoj djeci, koji pomognu kad mogu.

„Ne želim da ih opterećujem. Oni imaju svoje živote. A što da ih vežem ovdje? Mladi su, neka žive po svom. Posao sam razvila i zadovoljna sam. Kad sam počinjala, u početku sam svaki dan putovala iz Trebinja do sela i vraćala se. Ovdje bih sve završila, pa žurila kući, djeci. Trebalo je vremena da se snađem. Bilo mi je teško prelomiti da se za stalno preselim ovdje, a djecu ostavim u gradu. Ali drugog izbora nisam imala. Trudila sam se da im olakšam koliko sam mogla. Kako tad, tako i sad. Meni je važno da su živi i zdravi, da se volimo i podržavamo! Imam sve i zadovoljna sam“.

Jedinstven suvi sir

Vedranin suvi sir karakterističan je po tamno žutoj boji. Zbog toga prepoznatljiv i specifičan. Svijet obiluje hiljadama vrsta sireva. Bez obzira na boje, oblike, arome ili veličine, svaki se priprema od istog, osnovnog materijala – mlijeka. Ovaj hercegovački „zlatni“ pravi se istovjetno, ali ga neobičnim, svakako čine tekstura i jedinstvena boja. Predstavlja pravi fini domaći sir od domaćeg mlijeka iz našeg kraja, a narendan nevjerovatno nalikuje italijanskom parmezanu.

„Ovakvu boju suvi sir dobije procesom sušenja. Moguće da su kod mene postignuti takvi uslovi s obzirom na kraj u kojem živim. Prilično je vjetrovito, a sušare sam smjestila u sjenovito mjesto. Dakle, vjetar neprekidno piri, zbog čega se sir osuši kako treba, a pošto je zaklonjen i nije izložen suncu, ne ispuca. Zbog toga dobije ovako lijepu boju i, što je najvažnije, ukus ovog podneblja“, objašnjava nam žena, kojoj jednom savladana vještina prerade mlijeka danas omogućava da siru obezbijedi formu sa kojom može trajati danima ili godinama.

Stotinu prosutih litara mlijeka do prve grude

„Dok sam bila mala, kad god bismo otišli na selo gledala sam majku i baku kako muzu i prave sir. Donazad devet godina nikad ga prije nisam pravila. Sjećam se svojih početaka. I sada se smijem. Znala sam da se pomuženo mlijeko mora procijediti da bi se zasirilo. Ali nisam znala da usireno mlijeko moram da skupim i oblikujem za sir. Umjesto toga sve sam sipala kroz cjedaljuku. I onda ode sve, i surutka i sir! Mislim da sam prolila stotinu litara mlijeka dok nisam napravila prvu grudu“.

Samo s ljubavlju nastaje savršen proizvod

„Hercegovački sir svaka žena pravi slično. Finese su ono zbog čega su drugačiji od jedne do druge. Naravno i godine iskustva, ali po meni, savršen sir je onaj koji je napravljen s ljubavlju. Morate voljeti životinje, pa makar to bile i krave, da biste se ovom poslu prepustili sa zadovoljstvom. Pola života provela sam u gradu, a danas me evo na selu sirim sir. I presrećna sam. Da mi je neko davno rekao da ću ovako živjeti mislila bih da je lud. A suština je da pronađete sreću u svemu što vas okružuje. Samo tako možete ići naprijed i uspjeti u onome čega se dohvatite!“