Promocijom knjige „Kad dođem u Beograd“, autora Šćepana Aleksića večeras je u Muzeju Hercegovine u Trebinju svečano obilježen jubilej - 70 godina od postojanja lista „Glas Trebinja“, čiji je izdavač Centar za informisanje i obrazovanje.
Direktor Centra za informisanje i obrazovanje Manojlo Ćuk, osvrćući se na značajan jubilej jedinog trebinjskog štampanog medija „Glasa Trebinja“ istakao je da je davnog decembra 1952. godine iz štampe je izašla prva „Naša komuna“ kojom se od strane sreskog odbora Narodnog fronta namjeravalo inicirati i podstaknuti „društveno ekonomski razvoj“, te istaći sve ono što je pozitivno i bitno za „široke narodne mase.
„U prvoj „Našoj komuni“, pod naslovom „Zašto izlazimo“ u prvom planu je istaknuta namjera izlazećeg glasila da podstakne sve važne činioce društvene zajednice - aludirajući na razvoju: poljoprivrede, industrije, školstva , kako osnovnog tako i visokog, kulturnog života sreza. Nekako u isto vrijeme decembra te godine, otvoren i Muzej Hercegovine, kojima večeras želim čestitati identičan broj godina postojanja i uspješnog trajanja. Do broja 3 izlazila je „Naša komuna“, a samo par mjeseci kasnije u 1953.godini izašao je „Glas“ sličnog formata i sličnog današnjem“, rekao je Ćuk.
On je podsjetio da su sve redakcije i urednici do današnjeg dana nisu odstupili od tri novinarska principa – tačno - objektivno – blagovremeno.
„Od prvog broja do današnjeg broja 1147, koji je u pripremi za štampu, to pravilo je ostalo nepromjenjivo. Svaki broj ispisivao je žitiju ovog grada. „Glas“ je kao takav postao istinski hroničar Trebinja. Ja to često puta ističem da „Glas“ nije tražio svoje mjesto u životu ovog grada. Njegovo mjesto su postavljali njegovi kreatori, urednici, novinari, bez ijedne fus note ili zagrade. Glas je nenametljiv, ali stalno prisutan. Oni koji hoće da ga poistovjeti sa glasilom vlasti, naš odgovor je da smo pratili sve one ljude koji su vodili i izgrađivali naš grad, i odatle je nastala iskrivljena slika pristrasnosti vlasti ne uzimajući objektivno našu ulogu - ulogu stalne prisutnosti.
Da, to je bila naša uloga i ostala sve ove godine. Nikada ni naslov ni podnaslov nisu nametani kao bombastični ili senzacionalni.Sedamdeset godina „Glasa“ obilježiti, a ne pomenuti nemjerljiv trud i zalaganje glavnih i odgovornih urednika bilo bi manjkavo i neodgovorno sa mjesta na kome se danas ja nalazim -Vojo Korać, Čedo Bulajić, Stevo Čučković, Brato Pavlović, Mišo Tica, Draško Bubreško, Milivoje Bekan i Neđo Marić. Među svim pomenutim, i više odgovornih i manje odgovornih, i važnih i manje važnih, večeras moram pomenuti i istaći samo jedno ime, a to je ime novinara i urednika Neđa Marića koji više nije među nama, a rado ga se sjećamo i pominjemo. Odrednicu „Glas“ koji mi danas prepoznajemo i urednički i sadržajno dao je upravo on za 42 godine rada u toj redakciji“, istakao je direktor Centra za informisanje i obrazovanje Manojlo Ćuk.
Govoreći o aktuelnoj koncepciji jedinog lokalnog štampanog medija u Hercegovini, Ćuk je naglasio da „Glas“ sa tri elementa, kao tri cjeline, sadržajno prepoznajemo.
„Taj prvi dio prati hronološki dnevno politički događaj. Središnji dio „Glas“ prepoznajemo kao časopis sa elementima istraživačkog novinarsta, reportaže, putopisa i priča, i taj treći dio gdje imamo nama Trebinjcima prepoznatljivu stranu pisma čitalaca i čitulju za koju kažu da je ponovo važna, pošto je srasla sa Glasom. Kroz ovaj središnji dio „Glasa“ novinarima je otvoren prostor za odmjeravanje novinarskih stilova, a kao rezultat dobijajući zasebnu formu. Tu smo se na tih nekoliko strana sretali kao novinari saradnici. Tu smo počinjali svi, pa i ja sam se tu upisao imenom i prezimenom kao novinar saradnik te 1983.godine.
Kada sam došao na te stranice zatekao sam Šćepana Aleksića i isčitavao njegove tekstove više radi stila pisanja nego sadržaja da bi kao mlad novinar sa diplomom nastavnika srpskog jezika naučio ponešto o vještini pisanja reportaže, putopisa, priče i svih različitih stilova. Evo poslije 40 godina, a na obilježavanje ove sedamdesetogodišnjice izlaženja „Glasa“ svjetlost dana, u još jednoj formi, ugledaće Šćepanovi novinarski tekstovi objavljeni za ovih 40 godina u „Glasu“. Želio sam da ta azbučna slova, nanizana kao biseri u nizu brojeva „Glasa Trebinja“, za četiri decenije sročimo na jedno mjesto, u jedan naslov „Kad dođem u Beograd“. Svako ko poželi da uđe na čas u naš hercegovački kraj i u život našeg Hercegovca to će naći u ispisanim slikama među ove dvije korice knjige „Kad dođem u Beograd“, zaključio je Ćuk i najavio još jednu knjigu za sljedeću godišnjicu „Glasa“, još jednog majstora reportaže, našeg dugogodišnjeg saradnika, Žarka Janjića iz Ljubinja.
„Saglasnost da saberemo i izdvojimo njegove tekstove, reportaže i priče u jednu knjigu, već smo dobili. Iskreno se nadam da će „Glas“ i u budućim godinama i decenijama praviti prostor svim mladim stvaraocima, a i naša je želja da u narednom periodu kroz redizajn prilagodimo „Glas“ vremenu kome trenutno pripada“, rekao je direktor Centra za informisanje i obrazovanje Manojlo Ćuk.
List „Glas Trebinja“ danas izlazi jednom mjesečno, u 2000 primjeraka, na blizu 60 stranica.
U eri medijske globalizacije i krizi štampe na svjetskom nivou, za dostojanstvo profesije i čitaoca više - bori se i redakcija „Glasa Trebinja“, koju danas čine novinari Vesna Duka, Rade Savić, Maja Begenišić i Jovana Salata, fotograf Predrag Mucović i tehnički urednik Petar Krstović.
Nemjerljiv doprinos „Glasu“ daju i njegovi aktuelni saradnici poput Žarka Janjića, Šćepana Aleksića, Momira Brkića, Čedomila Mucovića, Dragomira Dragana Grahovca, Miroslava Sredanovića, Radoslava Miloševića, Milovana Rosića, Gorana Komara, Bojana Anđelića...
Autor knjige "Kad dođem u Beograd" Šćepan Aleksić rekao je da je bilo teško izabrati 50 tekstova koji se nalaze u knjizi, a svi su objavljeni u Glasu Trebinja u posljednjih šest godina. Knjiga počinje autorovim zapažanjem da je Hercegovina stvorena za priču i pričanje.
" U tom istom periodu pod istim nadnaslovom 'Pismo iz Hercegovine' objavio sam oko 100 priča. Ja sam se trudio da to bude nešto što se meni činilo najboljim. Međutim čitalačka publika možda će reći da sam izostavio neke koje su bile bolje. Sve zavisi od čitalaca i šta se kome sviđa“, rekao je Aleksić.
Različiti su motivi i teme, ali sve je u skladu sa nadnaslovom u Glasu Trebinja "Sve je Hercegovina", a nadnaslov je "Pismo iz Hercegovine".
"Ja se tim pismom, koji neprekidno teče sedam godina na jednoj stranici obraćam ne samo Hercegovcima koji su u svijetu već i Hercegovcima koji su ovdje u Trebinju. Kad dođem u Beograd, onda se osjećam po beogradski. Treba pročitati ovu priču pa će se vidjeti zbog čega je ovaj naslov. Beograd je uvijek bio Beograd za nas Hercegovce, a na koji način i kako vidiće čitaoci", jasan je Aleksić.
Za jubilej Glasa Trebinja Šćepan Aleksić je dao do znanja da ne zna da postoji neki lokalni ili regionalni list u BiH koji neprekidno izlazi 70 godina.
" S time u vezi Glas Trebinja je jedinstven list i čestitam mu jublej od 70 godina neprekidnog izlaženja i želim mu da doživi i 100 godina i obilježi taj jubilej", kazao je Aleksić.
Profesor Ratomir Ćuk iz Ljubinja je iznio svoje zapažanje o Aleksiću, sa koji se druži od "Turskog druma".
"On piše lagano, melodičnim hercegovačkim jezikom. Njegove priče su čitljive i prihvatamo ih lako i ne nameće pouku, a pouku ima svaka njegova priča. Prošao sam sa njim Ljubinje, Trebinje,...Ja njega čitam, čitam sve dok me ne zabole rebra od smijeha" poručio je Ćuk.
Fragmente iz knjige „Kad dođem u Beograd“ čitali su Biljana Medar i Simo Radić.
Svečanosti i koktelu prisustvovao je i gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić, direktori javnih ustanova i brojni predstavnici javnog i društvenog života Trebinja i Hercegovine i mediji.
