Svijet je često zaustavljen u fotografiji. Postoji razlika među onima na kojima nije i zarobljen. Dovoljan je jedan pogled da se uoči magija koja jedne izdvaja od drugih. Kroz ono što nam poručuju, u djeliću sekunde osjetićemo i dodir autorove duše. Bio profesionalac ili ne, majstor je svako ko zamisao pretoči u više od fotografije. Uprkos urođenom daru, neminovni su ljubav i mnogo zalaganja. Sve to posjeduje fotograf Dušan Vuković, koji ovu strast živi nepunih 30 godina.
Nije Trebinjac, ali, kako nam odmah kaže, osjećaj pripadnosti našem gradu nosi odavno, još od prvog susreta s početka osamdesetih godina prošlog vijeka. Bila je to, tvrdi, ljubav na prvi pogled. Nakon života u Zenici i na sjeveru Evrope, trebale su proći decenije dok se nije skrasio pod izobiljem hercegovačkog sunca. Čini se da je njegovo fotografsko oko odavno znalo ono što mu je život pružio tek po odlasku u penziju.
„U Trebinju su se tada održavali 'Dani BH fotografije' ili, kako se onda zvalo 'Republička izložba fotografija BiH'. Učestvovao sam sa svojim radovima ispred Foto kluba Zenica, čiji sam u to vrijeme bio član. U Trebinju smo boravili nekoliko dana i mjesto me fasciniralo! Osjetio sam da bih ovdje mogao i, još važnije, trebao da živim. Međutim, usljed brojnih okolnosti, tek sam 2005. ponovo došao u Trebinje. Tada sam znao šta trebam da uradim. Izgradio sam kuću i sada uživam pod ovim veličanstvenim nebom“, priča nam gospodin sa fotoaparatom, koji je posloživši prioritete, snove konačno stavio u prvi plan, smjestivši ih zajedno pod svoj objektiv.
Kroz njegovu blendu nastaju fotografije prepune sjena. Dominiraju prizori izmaglice i sutona, vješto isprepletenih sa jednim izraženim detaljem. Iako živi u gradu sa velikim brojem sunčanih dana, odmah se uočava da ga privlači rad po oblačnom i mračnom vremenu. Otkriva nam da se razlog krije u tome što je njegova specijalnost crno bijela fotografija.
Vučija staza /Zlatna medalja PSA, na 3rd International Exhibition of Photography PHOTO PERSPECTIVE 2019, srebrena medalja 3rd International Exhibition of Photography PHOTO EMOTION 2019/
„Kada sam u srednjoj školi počeo da se bavim fotografijom, prve koje sam radio bile su crno bijele i ta strast je ostala. Zato svi moji radovi imaju taj tamniji ton sa više prelaza. Radim i kolor, ali monohrom za mene nema konkurenciju. Nadahnjuje me tmurno vrijeme. Tada dobijam neko difuzno svjetlo i u takvom ambijentu najviše volim da stvaram“, kaže nam Dušan, za koga pogled na svijet kroz okular nije puki hobi, nego potreba da trenutak inspiracije ovjekovječi.
Prvobitne fotografije, priča, pravio je uz pomoć malog ruskog aparata, kakvi su se nekada davno mogli kupiti na kioscima širom bivše Jugoslavije. Poslije je opremu mijenjao, od njemačke „Praktike“, ruskog „Zenita“ do u novije vrijeme poluprofesionalnog digitalnog „Nikon“ i trenutnog „Kanon“ aparata. Za sve to vrijeme njegovao je svoj stil te mu fotografije odišu nestvarnim prizorima.
U Trebinju nije samo našao užitak u životu, nego, kako s posebnom naklonošću ističe, i dobro društvo i prijatelje u Foto kino klubu, čiji je član već sedam godina. Zajedno sa kolegama učestvovao je na mnogim izložbama, ne samo u regionu, već i u svijetu. Fotografije su mu više puta nagrađivane, čak i mnogim prestižnim priznanjima sa raznih međunarodnih izložbi. Bez lažne skromnosti kaže da mu nagrade prijaju.
Jedno predivno jutro 3 /Više prvih nagrada na FotoBiH 2018 u više gradova, najbolja fotografija na FotoBiH u 2018 godini, dvije međunarodne nagrade i bronzana medalja na bijenalu u Omanu u 2018./
„Zadovoljstvo je kad nešto što sam napravio, stručni žiri ocijeni kao umjetničku fotografiju, naročito pošto sebe ne smatram doraslim umjetniku. Drago mi je kad se moje fotografije dopadnu ljudima od struke, onima sa većim iskustvom i fotografskim zvanjima. S druge strane, nagrade su važne i za Klub u cjelini. Na taj način dobijamo poene na nivou Asocijacije za umjetničku fotografiju BiH. Prema broju osvojenih bodova za sada smo treći u BiH i to nam je veoma značajno“.
Samokritičnost smatra vrlinom i naglašava da je to osobina kojoj duguje što se prema životu i radu odnosi iskreno te od sebe iznova daje maksimum.
„Bilo je momenata da neka fotografija koja se meni učinila dobra, nije prošla ni na jednom konkursu. Uvidio sam da nešto ne valja. Onda sam počeo gledati očima mnogo boljih fotografa od mene i shvatio da tako mogu mnogo da naučim. Nakon niza godina, u posljednje vrijeme primjećujem da ono što se meni svidi, dopadne se i stručnom žiriju, što znači da sam dosta naučio i dobio bolji kriterij. Ali i dalje neprekidno radim, istražujem, učim, nadograđujem znanja i talenat. Samo se tako može nešto postići. Bespotrebni su uzleti i pogled s visine, to nije moja životna filozofija“, tvrdi fotograf sa godinama iskustva i velikim brojem kolektivnih, kao i jednom samostalnom izložbom, priređenom u Trebinju prošle godine.
Svjetlosna oaza /Pohvala na International Salon NYPA NEW YORK 2019/
Ponosan na nagrade, ipak skromno o njima govori, iako su njegovi radovi izlagani na izložbama najvišeg ranga Međunarodne fotografske organizacije FIAP. U renomiranoj svjetskoj konkurenciji, ove godine je na Internacionalnom salonu „NYPA NEW YORK“ dobio priznanje za svoje djelo.
„Poslao sam pet fotografija od kojih je 'Svjetlosna oaza' nagrađena pohvalom u Njujorku, što mi je mnogo značilo. Ali meni su jednako značajne i nagrade sa izložbi koje se kod nas organizuju, poput one kakvu pripremi Univerzitetski Foto kino klub Banjaluka. Tu učestvuje više stotina izlagača sa više hiljada fotografija iz cijelog svijeta i odatle nosim zlatnu i srebrnu medalju. Prošle godine je moja fotografija, kao dio BH kolekcije, osvojila bronzanu medalju na fotografskom bijenalu u Omanu, a zatim je proglašena i najboljom za 2018. godinu na izložbi u organizaciji Asocijacije za umjetničku fotografiju BiH, koja je tada održana u Trebinju. Šta da vam kažem, osim da uz sopstvene napore da se usavršavam, mnogo dugujem podršci porodice, ali i članovima trebinjskog Foto kino kluba. Lijepo sarađujemo i družimo se, iako sam, mislim, najstariji među njima. Volim da radim sa mladima i da dijelimo zajedničku pozitivnu energiju koja nas skladno povezuje“.
Malo maglovito /Treće mjesto na Foto BiH 2019 u Gračanici/
Možda se i zbog toga Dušan fotografiji, kako priča, najintenzivnije posvetio od prije sedam godina, zahvaljujući kolegama iz Foto kino kluba Trebinje. Od mnoštva radova, ipak veoma lako izdvaja onaj jedan, na koji je naročito ponosan. Apstraktnu fotografiju svoje supruge.
„Desilo se spontano. Uradio sam tri snimka njenog lika u razmaku od jedne sekunde. Obradio ih u fotošopu i nastala je jedna nestvarna crno bijela fotografija. Ne vidi se da je to moja supruga, ali ja znam šta za mene znači ta slika. Zato je i držim na desktopu telefona. Inače, čar fotografije za mene je kada uhvatim neki prizor koji drugi ne primijećuju. Kada od ambijenta, mnogima uobičajenog, izvučem djelić nečeg zadivljujućeg i savršenog, onaj trenutak magije koju samo ja vidim. Zato me fotografija toliko interesuje, privlači i inspiriše“.
I dok uporno tvrdi da nije profesionalac, već da se fotografijom bavi iz entuzijazma, sve nam je jasnije zašto kroz prizore koje uslika progovaraju čovjek i umjetnik u jednom.
„Mnogi konkursi na koje sam slao radove bili su tematski vezani. Da li dokumentarna, životna, ulična fotografija, portreti, pejzaži... Prizore prirode najviše volim, a i najzahtjevniji su jer se moraju birati motivi gdje nema nikakvog uticaja ljudske ruke. Isto je i sa dokumentarnom fotografijom. Bez obzira šta je u pitanju, kad biram tematiku, biram ono što mi je srcu najdraže!“
Petkovica
I upravo zato, ovaj čovjek, koji je vjerovao u sebe, a ponajviše radio na sebi, putovao i tražio ljepotu gdje god da se zatekao, tu fascinaciju sada i živi. Uveliko se priprema za novu samostalnu izložbu fotografija, koja bi mogla biti realizovana do kraja godine. Ne sumnjamo da će njegove kolor i crno bijele fotografije, nizane iz srca, nadahnuti svakoga ko sebi dopusti da u njima pronađe zrno mudrosti i uzvišenosti, ovjekovječenih samo jednim pritiskom prsta na malom okidaču fotoaparata.
Čar izrade fotografija
„Nedostaje mi ono vrijeme kad sam fotografije izrađivao. Imalo je to svoju draž. Samo iščekivanje dok se razvija film, strepnja šta ću dobiti, šta sam i koliko uradio. Film je imao 36 snimaka i bili su onda veoma skupi, tako da sam prije neko okinem dobro morao da razmislim hoću li ili neću. Sada, uz digitalne aparate sve je lakše. Mogu napraviti snimaka koliko hoću, a uz pomoć fotošopa i popraviti nepravilnosti. Inače, rad sa digitalnim aparatom za mene je bio veliki izazov. Sada se mnogo toga radi u fotošopu i sa te strane ima dosta olakšica. Međutim, čovjek se mora potruditi da i doradom fotografiju učini veličanstvenom, a da ne pretjera u svemu tome. Fotošop koristim isključivo kako bih naglasio izvjesne elemente svog rada. Sve mora biti umjereno i bez pretjerivanja. Ne smije da djeluje vještački. Takođe, ako fotografija ne prođe kroz fotošop žiri to odmah vidi. Dakle, danas je fotošop neophodan, ali samo u korisne svrhe. Mada, i sada tvrdim da je ranije samo izuzetan fotograf mogao napraviti dobru fotografiju, jer je bilo teže i neizvjesnije raditi“.
Nagrada sama po sebi
„Prošle godine sam prvi put učestvovao na Foto danima '8. samitu Eks Ju fotografa' u Leskovcu. Na jednom mjestu fotografi sa svih strana bivše Jugoslavije! Bio je to susret za pamćenje, na koji sam išao i ove godine. Upoznao sam neke stare, dobre fotografe, a svake godine tu bude i Tomislav Peternek, naš fotografski uzor od koga možemo mnogo da naučimo. U Leskovcu je, njemu u čast, ustanovljena i nagrada 'Tomin šešir' za najzaslužnijeg fotografa u protekloj godini za fotografska druženja. Na radost našeg kluba, ta nagrada je prošle godine otišla u Trebinje, mom kolegi Radoju Elezu. Takođe, zahvaljujući Elezu, naš Foto kino klub je jedini sa prostora bivše Jugoslavije koji redovno već godinama učestvuje na završnoj izložbi fotografija, među svim nekadašnjim republikama. Ova i slična druženja, opuštanje u svijetu koji mi volimo, meni je nagrada sama po sebi. Sticanje znanja, razmjena iskustava sa ljudima veoma priznatim u svijetu fotografije, na čovjeka ostavi veliki utisak i poziva da se svake sljedeće godine ponovo okupljamo“.
Tišina
