Povodom smrti Milana Laneta Gutovića podsjećamo na intervju koji je za Radio Trebinje legendarni glumac dao prilikom gostovanja u našem gradu, sa kabaretskom predstavom „Obično veče“, u februaru 2019. godine.
Nakon 90 minuta urnebesne stend-ap komedije, u kojoj se, na specifičan humoran način, bavi aktuelnim temama poput politike i muško-ženskih odnosa, popularni glumac nagrađen je burnim aplauzima zadovoljne publike.
U razgovoru za Radio Trebinje priznao nam je da je ova predstava nastala iz inata i da se iza „simpatične džukele“ Srećka Šojića, u njegovoj umjetničkog nadogradnji, krije jedan majstor Toma iz djetinjstva. Bavljenje glumom ne preporučuje, a politika ga - da mu povjerujemo - uopšte ne zanima.
Razgovarala Vlatka Musić.
„Obična priča“ traje neobično dugo. Poput Šeherezadinog tkanja, iznova intrigira i uveseljava publiku širom planete. Iz kog umjetničkog poriva je nastala i koliko se za više od tri decenije izvođenja promijenila?
- Ona je nastala iz inata, to je suština, krenula je tako što smo, u to vrijeme, bili velika država, pa smo imali mnogo para, balerine, orkestre, muziku, velike dekore, na gostovanja smo išli kamionima. Onda sam se ja zapitao - može li da se igra predstava bez tolike podrške, poštapalica a da publika ne izađe napolje, da li može jednostavno čovjek da izađe na scenu i priča? I tako je nastala ta priča. A kako se sve oko nas širilo, skupljalo, rasturalo, ponovo skupljalo na neke druge načine, tako je i ona trpjela metarmorfoze. Kada gostujem u nekom mjestu u kojem sam bio prije, recimo, 10,15 godina, oni ne mogu da prepoznaju ovu predstavu pošto ni ja ne igram onu raniju već neku drugu predstavu.
Da li nam, kao otklon od tegobne svakodnevice, danas jedino smijeh preostaje?
- Smijeh je, savremenim rječnikom rečeno, tehnološki višak radosti. Čovjek koji je radostan, on se smije. Uslovi u kojima vi i ja živimo ne daju nam osnova za radost. Zato vam ja, svojom iluzijama, dajem osnova za smijeh i radost. Ja sam neka vrsta mađioničara, od vas izmamim smijeh onda kada za to sigurno nema osnova.
U vašem kabareu podjednako uživa publika u Trebinju, Moskvi, Londonu, Pekingu ili na Brodveju, gdje je igrana kao prva predstava na srpskom jeziku. Koliko su priče u ovom komadu, u osnovi, realne, a koliko plod vaše stvaralačke mašte?
- Nema tu realnih stvari, ne bih to govorio na sceni, nisam ja Karleuša (smijeh). Priče su modifikovane, mada ima nekog osnova, recimo, da sam učio školu u Nikšiću - jesam, sve ostalo je izmišljeno, naravno.
Vašu karijeru u mnogome je obilježio lik Srećka Šojića, koji bi po svojim karakteristikama svima trebao biti antipatičan. Nakon toliko godina, filmova, serija, nastavaka i repriza, iz vašeg ugla - u čemu je tajna njegove tolike popularnosti?
- Ne znam, pokušavali su tu ulogu da igraju i drugi glumci. Meni je odmah bio simpatičan i zato sam ga takvog predstavljao i vama. Da sam bio loš glumac, vjerovatno bih ga predstavio na neki drugi način i vi biste ga mrzili. Ali, pošto je meni bio simpatičan, ja sam ga predstavio kao jednu simpatičnu džukelu, bitangu, koja u svakoj situaciji gleda da izvuče neku korist za sebe. U nukleusu, kada smo stvarali ovaj lik, imali smo malog direktora, koji u nekom minornom preduzeću spava sa sekretaricom i capka, kraducka to preduzeće. Kasnije, taj Šojić je isti, on je džukela kakav je bio i ranije, ali je država pored nas padala, gubila je kvalitet, tako da se čini da je taj Šojić postao sve pametniji, bolji, itd, ali, ustvari, on ni korak nije napravio - on je virus koji se prilagođava postojećim uslovima.
Ko vam je bio inspiracija za građenje ovog lika?
- Zidar koji se zvao Toma. On je krečio školu, popravljao klupe kada se djeca raziđu na raspustu. Nije imao društvo sem mene, pošto su moji otac i majka bili prosvjetni radnici i živjeli smo u dvorištu škole. Sa mnom je volio da priča, pričao je razne priče. Bio je Piroćanac, govorio je jezikom koji je meni ostao draga uspomena iz djetinjstva, a sad mi je ta uspomena praktično označila karijeru.
Kuda plovi naša, srpska "bela lađa" i hoćemo li ikada izaći iz "tesne kože"?
- To je vrlo komplikovano pitanje - ne znam, nemam pojma. Morate da pratite RTS, predsjednik stalno nastupa, možda mu se otme da nam to kaže.
Predstoje predsjednički izbori u Srbiji, da li imate omiljenog Šojića među političarima?
- Ne znam ni da će da budu predsjednički izbori! Uopšte ne pratim političku scenu zato što nemam vremena, a da imam vremena, vjerovatno bi mi bilo odvratno da o tome pričam ovdje ili bilo gdje (smijeh).
Kao doajen srpskog glumišta, sa više od pola vijeka uspješne glumačke karijere, šta biste savjetovali mladima koji žele da postanu glumci, da izdrže sve Scile i Haribde koje im predstoje na našim prostorima ili da se manu ćoravog posla?
- Sada postoji mnogo glumačkih akademija. U moje vrijeme, kada sam završio akademiju, jedna je bila u Beogradu i jedna u Zagrebu, više nijedna. I ogroman broj kandidata je bio na prijemnom za akademiju. Danas ne znam da li postoji neko dijete koje bi htjelo da bude glumac a koje nema gdje da se upiše. Toliko je glumačkih srednjih škola, akademija, praktično, svako ko hoće može da postane glumac. Sad, kakav glumac, to ne znam, ali u svakom slučaju, može da postane glumac. Ja bih im savjetovao da nađu neki drugi posao, kao što to rade u Americi. Recimo, budu glumci, ali se bave kelnerajem, bude frizer, ali hoće da bude glumac, itd... Pa, ako mu se primi ovo sa glumom, u redu, ako ne - ostaće frizer.
Šta je uopšte za vas - gluma?
- Gluma bi trebalo da bude sve ono što nije predstavljanje, da ne glumim glumu već da samo glumim. Kada nešto što ne valja, pokušaš da našminkaš, što često rade glumci, tada to ispadne toliko dosadno - da neće niko da ga gleda. Šta je gluma ne bih mogao decidno da vam objasnim, ali može svaki gledalac. Moje pričanje na ovoj sceni neće da me proslavi, ali vaše slušanje hoće. Ono što vi vidite kod mene, to je ono što sam htio da vam pokažem. Ako vidite nešto što nisam htio da vam pokažem, to je loša gluma. Kao kada vam se procijepe pantalone, onda uvijek nešto ispadne što je sramota da se vidi (smijeh).
Koji su vaši dalji profesionalni planovi u ovoj sezoni?
- Počeo sam dva komada, radim jednu predstavu u Madlenijanumu, pregovaram oko toga, sa Ljiljom Stjepanovic radim "Dragi moj lažljivče" Bernarda Šoa.
(Foto: Jovan Vidaković/Kulturni centar)
