Novi spektakl koji režira počinje gangom, koja je za nju - hercegovački izraz slobode. Kaže da to nije slučajno jer nosi hercegovačke gene - Popovka je po majci. U pozorište je više ne zovu, čeka bolje vrijeme za umjetnost. Za sina Stefana Steva se nada da će biti dobar čovjek...

- Ovo je jedno od najljepših večeri u mom životu jer kada se ovako, u najlepšem srpskom gradu, susretne čitavo prostranstvo pravoslavnog slavjanstva od Kosova i Metohije do dalekog Sibira i Bajkala, čovek može samo da doživi nešto što će pamtiti čitavog života.

Ovako, u razgovoru za Radio Trebinje, govori glumačka diva Ivana Žigon, nakon njenog gostovanja u Trebinju sa Kozačkim ansamblom Teatra narodne drame iz Irkutska „Sibirski vitezovi“.

Kozačke i naše tradicionalne srpske pjesme koje su „Sibirski vitezovi“, izveli na srpskom jeziku, ujedinjeni sa glasom ove vrsne umjetnice i njenim nadahnitim kazivanjem pjesama „Hercegovina“ Rajka Kijca i „Gračanica“ Desanke Maksimović trebinjsku publiku u Kulturnom centru digli su na noge, koja je njihov nastup ispratila ovacijama i radosnim usklicima ljubavi prema Rusiji i ruskom narodu. Bio je to „slavjanski pir ljubavi i pravoslavlja“.

Prvakinja drame Narodnog pozorišta u Beogradu i predsjednik Društva srpsko-ruskog prijateljstva priznaje da joj je velika čast što saradnjom sa umjetnicima iz Irkutska može da posluži kao „provodnik“ velike ljubavi koju Hercegovina gaji prema Rusiji već vijekovima.

Sa „Sibirskim vitezovima“ više od četvrt vijeka pronosi ljepotu pravoslavlja. Pjesma i bratska ruka solidarnosti utjeha su i kad se suze skamene od bola.

- Naša saradnja je predivna, sa 'Sibirskim vitezovima' bila sam svuda, i na Kosovu, i na Krimu, pevamo zajedno već više od 25 godina. Ono što me najviše potreslo jeste jedan naš susret sa Srbima koji su doživeli veliku tragediju u selu Brstovik, na Kosovu. Otišli smo tamo neplanirano i nismo zatekli nikoga u kućama, svi su bili na groblju jer su bile Zadušnice. Oplakivali su svoje najmilije, njihove prazne grobove i uništene nadgrobne spomenike. Kad smo se, posle, svi sastali u jednoj kući, članovi 'Sibirskih vitezova' su zapevali, bodrili su bratski srpski narod pesmom. Tada sam videla da, kada ljudi zaista žele da daju nešto svoje topline i ljubavi, da pomognu u naizgled beznadežnim situacijama, da i u okeanu najteže patnje i najvećeg mraka postoji putokaz prema suncu, a to je ta bratska ljubav na koju nekad zaboravimo i zato nam je sve teže. Što se manje budemo oslanjali na svoje temelje, to će nam biti teže, jer ćemo padati.

SRBE NA KOSOVU NE SMIJEMO OSTAVITI

Vjeruje u opstanak Kosova i Metohije, u snagu svakog od nas da pomogne sopstvenom narodu. Kad izdaš samog sebe, kaže umjetnica, budućnost je izgubljena.

- Za Kosovo svakako ima nade, dali su nam nadu 'Sibirski vitezovi' večeras kada su rekli da su posle toliko godina uspeli da vrate Krim, ni oni se nisu nadali da će to biti tako brzo i tako lepo, ali, jednostavno, istorija nije tako logična. Toliko puta smo gubili Kosovo i vraćali ga. Smatram da je danas tako teško na Kosovu, pa i u Srbiji, svuda. Da smo izgubili temelje i da ih gubimo svakog dana sve više. Ja sam išla na Kosovo dok sam mogla mnogo toga da im pružim, dok sam imala više i zdravlja i snage, išla sam tamo sa konvojima pomoći, sa velikim horovima, sa 'Sibirskim vitezovima'... Sad kad nemam snage da im dovedem nešto više nego samu sebe, više tamo ne idem, jer čekam neko vreme kad ću moći da im pružim više. Mislim da bi svako od nas morao da im pruži što više, pre svega veru da ih nećemo ostaviti, to mora da bude platforma opstanka naše države, jer ako ćemo ostaviti njih, ostavili smo i sami sebe, onda sve pada. Čak i svaka porodica koja se zavuče u svoj neki svet oseća da im nešto fali, da im fali smisao, taj osećaj da se može ići napred. Kad izdaš samog sebe, ti više ne možeš napred - kaže Ivana Žigon.

Od 2005. godine umjetnički je rukovodilac hora „Kosovski božuri“, čiji su članovi djeca iz enklava sa Kosova i Metohije. Iza njih je na stotine nastupa širom svijeta, od Kosova do Rusije, na kojima kroz pjesmu, poeziju i igru šire istinu o stradanju Srba na Kosovu i Metohiji.

Na njihovom novom CD-u „Ostajem s tobom, Rusijo“ naći će se i naše tradicionalne pjesme koje su „Sibirski vitezovi“ izveli na srpskom jeziku i na koncertu u Trebinju. Biće to, kako ističe, vanvremenski prostor o kojem su sanjali Tjučev, Puškin i Dostojevski, prostor objedinjenja za kojim čezne naše društvo.

Nada se da će „Kosovske božure“, čiji je duhovni otac i pokrovitelj mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, Trebinje pozvati na gostovanje. U našem gradu ova multimedijalna umjetnica priželjkuje izvođenje i muzičko-scenskog spektakla „Stojte, galije carske“, koji je režirala u spomen na stogodišnjicu od početka Prvog svjetskog rata.

- Eto, Trebinje još nije videlo sve te moje spektakle, ni one koje sam pravila o Njegošu („Njegoš nebom osijan“, povodom 200. godišnjice od Njegoševog rođenja, prim.aut), ni o Prvom svetskom ratu, to me čudi. Možda će sledeće godine stogodišnjica biti povod da dođem sa delom spektakla 'Stojte, galije carske', koji je 2014. godine u Sava centru premijerno izvelo više od 200 umjetnika. Ovde taj spektakl može biti izveden sa nekim vašim kulturnoumetničkim društvima.

POPOVKA PO MAJCI

Novi spektakl koji režira počinje gangom, koja je za nju hercegovački izraz slobode. Kaže da to nije slučajno jer nosi hercegovačke gene - Popovka je po majci.

- Bože zdravlja, trećeg maja putujem u Stavropolj, kod Kavkaza, gde režiram spektakl na velikom trgu, o danu pobede nad fašizmom. Počinjem sa Hercegovinom, gange će se čuti i glamočki korak, to nemo kolo čuće se u naizgled dalekom Stavropolju jer je Hercegovina zaista u mom srcu. Možda ću to javno reći prvi put, ali otac moje majke je Jovanović, koji je živio u Bajinoj Bašti, potomak je Popovog polja, i ja se gordim time, jer sam, preko mame, sjedinila poreklo hercegovačko i crnogorsko, čini mi se, u najboljem smislu te reči. Ja sam potomak junaka po majci, njen deda, vojni ministar Mitar Martinović je bio inicijator Balkanskih ratova, predsednik Vlade Crne Gore, koji je sazvao Balkanski savez i ušao u rat, u kome smo oslobodili Kosovo i Metohiju. Mitrom Martinovićem se dičio i moj tata Slovenac koji je prenio njegove kosti iz Beograda na Cetinje. Kad su ga sahranili na Bajicama kod Cetinja, mama je bila upravo trudna sa mnom, to je bilo 1968. godine, kada se cela Crna Gora opraštala sa velikim Mitrom Martinovićem. A moj tata je, opet, bio potomak dezertera imperijalizma, nekih Francuza Žigon, koji su odbili da pokoravaju čitav svet. I moj otac je bio veliki borac za slobodu, došao je iz Slovenije i zaljubio se i u u Rusiju i Srbiju i tako je postao čovek (smijeh). Dakle, ništa nije slučajno, jednostavno, geni su u svima nama, ne možemo pobeći od njih, neki se sa njima sretnu ranije, neki kasnije, žele da pobegnu od njih, ali su unesrećeni onda.

Kao glumica izuzetnog dara uvijek je igrala zahtjevne uloge, koje publika voli a struka poštuje i nagrađuje. Bila je i Nastasja Filipovna, Ledi Magbet, Dezdemona, Nina, gospođica Julija, Milunka Savić... Na žalost, danas ne igra u pozorištu. Zašto?

- U pozorištu me ne možete videti nigde zato što me ne zovu, tako sam, eto, nagrađena za svoj trud da povežem to svekoliko prostranstvo ljubavi, zato što ta ljubav trenutno ne vlada. Na scenama se trudimo da to doživimo sve na neki nov način i predstave se zovu kontejneri, kreće se, da tako kažem, u neki novi pokušaj da se umetnošću sagleda svet na jedan prljav i ružan način. Ja sam se naigrala nekih lepih uloga i čekam neko bolje vreme, ne bih se saglasila da igram bilo šta. Čekam bolje vreme kada će umetnost ponovo biti jedan milimetar iznad stvarnosti kao što je večeras bilo u Trebinju. To vreme se trudim da ispunim zaista nekim korisnim poslom, kao što su bili ovi spektakli, kao što su ovakva gostovanja. Nadam se da ćete mi pomoći u tome i da će Trebinje biti ponovo domaćin nekih od mojih radova koji su usmereni na lepši i bolji svet.

GLAVNO JE DA BUDE ČOVJEK

Za sina Stefana Steva, koga je rodila prije 11 godina, nakon lavovske borbe sa teškom bolešću, najvažnije joj je da bude čovjek. Suviše je rano, kaže, govoriti o njegovim eventualnim interesovanjima za glumu.

- Rano je o tome govoriti, on je jedan divan dečak, a šta će biti - neka to život, sudbina i on sam odluče. Glavno mi je da bude čovek. To je teško danas usmeravati ali nadam se da će imati na koga da se ugleda i da će krenuti nekim lepim putem.

Vlatka Musić