Trebinjska Industrija alata obilježava 70 godina od osnivanja. Nije lako danas ni u skici predstaviti koliko je važan dio moderne istorije Trebinja bilo ono što je na ledini u Gorici utemeljeno te davne 1951. godine.
Bila je to prva velika radna pobjeda u vremenu posljeratne industrijalizacije u siromašnoj Hercegovini, koja tada nije ni znala šta je industrija. Izrasla u privrednog giganta, bila je i drugima priziv i ohrabrenje da se i sa skromnih početaka, znanjem i upornošću, može doseći izvrsnost, nadmašiti i tehnički mnogo napredniji svijet. Mali grad u Hercegovini postao je prepoznatljiv po proizvodnji visokokvalitetnog alata i po dostignućima ravan onim najvećim u metaloprerađivačkoj industriji.
Izgrađujući sebe kroz decenije - izgrađivala je i grad. Podizala privredni, tehnološki, obrazovni, uopšte društveni standard Trebinja. Hranila je na hiljade porodica, davala im i krov nad glavom. Mnoge generacije je školovala, stvarala majstore raznih profila, inžinjere, inovatore, naučne radnike. Toliko važna da je za Trebinjce bila i ostala – samo fabrika, i kada nije bila jedina u gradu.
Rade Tasovac
Važne godišnjice podsjetićemo se uz nekoliko crtica iz uspomena njenog nekadašnjeg radnika, danas penzionera Rada Tasovca. Za ovu priliku bilježimo samo jednu, iako je u protelih sedam decenija ispisano na hiljade ovakvih priča...
OD POGONA DO GIGANTA
Rade je 1959. godine završio Industrijsku školu, a već na promociji, kao jedan od najboljih učenika u generaciji, uz knjigu na poklon dobio je i koverat – sa pozivom iz Industrije alata da dođe na posao.
Te iste godine u avgustu prvi put je kao radnik ušao u proizvodnu halu - i tamo proveo cijeli svoj radni vijek. Fabrika je u to vrijeme, u prvim godinama proizvodnje, svega imala oko 300 radnika i osnovni program burgija, ureznika i nareznica.
„Ali je već izgledala - kao institut. Iznenadilo me je, kao mlada radnika, kako je sve to uredno bilo organizovano, proizvodnja podijeljena po linijama, a svaka je imala svog poslovođu i nezavisnu kontrolu. Izvanredna dispciplina i red. Organizacija skoro kao njemačka. Iako naši ljudi u početku baš i nisu bili za takvu disciplinu...“, prisjeća se naš sagovornik.
Inžinjeri i tehničari koji su rukovodili proizvodnjom, priča nam Rade, u Trebinje su stigli iz raznih krajeva bivše zemlje. Drugačije i nije moglo biti kada se sve podizalo sa ledine, u sredini bez industrijske tradicije i kvalifikovanih radnika, kada je tek trebalo osvajati tehnologiju, obučavati kadar - i osvajati svijet. Poslovođe su ponajviše pričale ekavski. Sjeća se i da je tehnički „a ustvari direktor za sve“ bio Živadin Simić, „stari inžinjer sa nevjerovatnom energijom i poznavanjem tehnike“. Vodio je cjelokupnu proizvodnju i u posao upućivao mlađe ljude. To je potrajalo do prvog našeg inženjera.
„Zapala me je odmah proizvodnja ureznika. Imao sam i sreću - ubrzo su dolazali novi proizvodni programi, a mene je to posebno interesovalo, uvijek sam težio nečem novom. Uvijek bih gledao da se primaknem kakvom dobrom majstoru dok radi. Volio sam da gledam i učim. I ja sam vremenom sa jedne mašine prelazio na drugu, a već sedamdesetih godina nije bilo proizvoda koji nisam znao napraviti. Tu sam stekao i volju i znanje. Iako sam do penzije uglavnom bio vezan za ureznike“, kazuje nam Rade.
Radova prva iskustva na mašini
A do penzije pretekle su decenije u kojima je Industrija alata višestruko uvećavala i asortiman i proizvodnju, osvajala kvalitet a sa njim i nova izvozna tržišta. Alat iz trebinjske fabrike prodavao se u 40 zemalja svijeta, stizao na sve kontinente. Postala je metalski gigant – nakon prve, jedna za drugom, nicale su nove fabrike i pogoni, od toga pet van Trebinja: u Nevesinju, Posušju, Humu, Ravnom i Grahovu. Kako bilježi njen hroničar Mladen Jokanović, krajem 1990. godine Industrija alata je brojala 3.832 zaposlenih (u Trebinju preko 3.300), a od njihovog rada neposredno je živjelo 14.000 naših sugrađana. Ilustracije radi, vrijednost proizvodnje i prodaje te 1990. godine iznosila je 50 miliona američkih dolara...
Za našeg sagovrnika nema dileme u čemu je bio ključ uspjeha. S tim nas je dočekao tek što smo o fabrici i progovorili. Fabrika, kaže nam Rade, nije samo proizvodila alat. Fabrika je stvarala – ljude.
„Sve je to krenulo od nekvalifikovanog radnika. Mnogi su tamo dolazili sa osam razreda škole, završenih 'partizanski' negdje na Ljubomiru ili Humu. Daj mu da kopa cijeli dan, niko od njega ne bi bolji bio. Ali je ovdje trebalo stati uz mašinu. Mašina jeste veoma pametna, ali treba i ti da si sposoban i da znaš da je pitaš. I moram da kažem – bili su veoma uspješni. Mnogi su brzo napredovali. Od predradnika postajali su izvanredni radnici, pravi majstori - a neki od njih kasnije i poslovođe u odjeljenju“.
VELIKA ŠKOLA ZA SVE
Trebalo je, priznaje Rade, imati i volje za učenjem, ali je fabrika to kod radnika podsticala i razvijala. Otvarala je stručne škole, ljude je spremala na doškolovavanje za majstora, stipenditala studente, slala stručni kadar na usavršavanje. Postojala je kadrovska služba koja je o tim potrebama vodila računa. Ozbiljno se pratio, nastavlja naš sagovornik, rad mladih radnika, redovno su nagrađivani najbolji među njima i tako razvijan takmičarski duh. Rječju, fabrika je ulagala u kadar – i radnički i inžinjerski - koji će joj u kasnijim godinama i decenijama biti oslonac proizvodnje. Znalo se da bez dobrog i kvalifikovanog radnika nema ni razvoja. Mašine nigdje ne rade same.
Inžinjeri koji su gradili fabriku kroz taj rad i sebe su izgrađivali, postajali univerzitetski profesori, rukovodioci velikih sistema i institucija u bivšoj Jugoslaviji. Kasnije, nastavlja naš sagovornik, kad se već moglo ići na pečalbu u Njemačku - naši radnici su se i tamo pokazali kao vrijedni i veoma dobri majstori.
„Fabrika je za sve bila velika škola. Ako nisi bačen u vodu drugačije nećeš ni naučiti da plivaš. Tako je i rad u proizvodnji veoma bitan za inžinjera. Ma koliko čovjek bio stručan i ambiciozan – niko nije izgubio ako je proveo koju godinu u Industriji alata. Mogao je samo da dobije. Ne znam koliko to Trebinjci znaju, ali prvi doktor mašinstva u Trebinju bio je upravo radnik Industrije alata, prethodno đak Industrijske škole iz generacije prije moje – Jovan Dutina...“
RADOV UREZNIK ZA „DAGLAS“
Alati iz Trebinju među kupcima su smatrani proizvodima vrhunske obrade u metaloprerađivačkoj industriji.
„Kvalitet je zaživio ponajviše zahvaljujući Vitu Vujoviću, njegovom upornom i studioznom radu. Prije nego je došao za direktora, dugo vremena bio je šef kontrole, koja je tada bila vrlo ozbiljno utemeljena, za moj pojam malo i glomazna. Ali je postignut kvalitet!“, priča nam Rade.
Iz priče našeg sagovornika zaključujemo da zadatak nije bio samo usvojiti znanje i održati visok stepen tehnološke discipline. Kvalitet nije bio jeftin. Podrazumijevao je i proizvodna sredstva i repromaterijal visokog kvaliteta, a takav se morao uvoziti. Najprije, čelik...
„Pokušavalo se nešto sa ovom nikšićkom željezarom, ali nije bilo uspjeha. Bez čelika se ne može ništa. Nabavljali smo ga iz Austrije, Švedske, Njemačke, a često je čelik išao i preko okeana, na primjer iz Japana. To su bile željezare sa tradicijom sto ili dvjesto godina, koje su imale tu tehnologiju i ona se strogo krila od drugih“, ističe naš sagovornik.
Sljedeća je bila obrada, pa kaljenje jer je kvalitetan alat morao imati visoku tvrdoću. Najposle brušenje - što je tek najskuplja, ali i najvažnija operacija na proizvodu.
„To je na car svega, bez brušenja ništa ne vrijedi. Svi proizvodi Industrije alata su morali biti brušeni, što podrazumijeva minimalnu toleraciju, često i mikron plus-minus. Vremenom smo - a i ja sam tu bio posebno uporan - radili na tom da se i ženska radna snaga uključi u proizvodnju, upravo na brušenju. Tako da su kod nas i žene postajale dobri majstori...“.
Kako je kvalitet osvajan – sve su više pristizali i svjetski renomirani kupci.
„Ja sam, recimo, radio ureznik za 'Daglas'. To je američki proizvođač aviona. Nije to mala stvar. Bilo je tu još poznatih imena među našim kupcima. Kasnije su se pojavili trgovačke kuće, koje su uzimale robu na tone i prodavale širom svijeta. Naša roba miješala se sa svjetskom i prodavala se jednako kao i drugi kvalitetan alat. Čak su bile firme koje su tražile da upišemo na taj proizvod njihovu oznaku. Imali su toliko povjerenja u naš kvalitet“, kazuje nam Rade.
VODILO SE RAČUNA O ČOVJEKU
Bez ove epizode priča o Industriji alata ne bi bila kompletna. Rade priznaje da se uvijek sa nostalgijom sjeća tog vremena - kada se nije sve vrtilo oko novca. Zato je i fabrika za one koji su u njoj proveli svoj radni vijek bila mnogo više od proizvodnog pogona. Kada bi dobio zadatak, kazuje nam Rade, da kakvu inostranu delegaciju provede kroz proizvodnju – svi bi se divili šta su naši majstori bili u stanju da naprave. Međutim, kada bi priča krenula o profitu, obično bi ostajali zbunjeni ili odmahivali rukom...
„Mi nikad nismo bili na profitu kakav je bio u Evropi. Pogotovu kad nas je bilo tri hiljade zaposlenih. Bio je ugrađen taj socijalni momenat. Ja sam, recimo, već u svojoj 24 godini od fabrike dobio stan. Vodilo se računa o čovjeku. Ulagalo u znanje, u kulturu, u sve ono što je čovjeku bilo potrebno. U fabrici smo čak imali i ljekare i stomatologe za radnike, kao posebno odjeljenje čiji je rad bio organizovan u dvije smjene. Bili smo prosto kao neka familija. Imali smo svoje kulturnoumjetničko društvo, svoj fudbalski klub, planinarsko društvo. Zatim, društvo dobrovoljnih davalaca krvi, spremno i opremljeno dobrovoljno vatrogasno društvo, čak i teritorijlno odbranu svoju. Značila je mnogo za cijelo Trebinje. Plata bi u fabrici obično bila 25. u mjesecu. Trebalo je samo posmatrati grad taj dan - svi se negdje kreću, nešto kupuju, sve bi najednom živnulo...“, zaključuje naš sagovornik.
KAKO JE SVE POČELO
Hroničar trebinjske Industrije alata Mladen Jokanović (monografija „Industrija alata 1951-1991.“) bilježi da je na odluku savezne vlade - da planirana fabrika alata bude izgrađena upravo u Trebinju - svojim ugledom i zalaganjem presudno uticao Čedo Kapor, predsjednik Sreza Trebinje i savezni poslanik.
(Foto: Industrija alata Trebinje)
Preduzeće u izgradnji osnovano je 1951. godine (najprije kao Tvornica telekomunikacionih uređaja „Nova Iskra“, potom kao „Jugoalat“ fabrika alata Trebinje, nešto kasnije u imenu je ostalo samo „Alat“, da bi konačan naziv „Industrija alata Trebinje“ bio utvrđen 1953. godine).
Izvršenje odluke savezne vlade povjereno je inžinjeru mašinstva iz Beograda Živadinu Simiću, koji je tvorac sveukupne koncepcije fabrike i njenog razvojnog programa – od kreiranja proizvoda, izgradnje fabrike, odabira opreme i tehnologije proizvodnje, do organizacije rada.
Uz vrsne inžinjere, kakvi su bili Simić i Nikola Sedlar, u Trebinje takođe stižu tehničari i majstori iz svih industrijskih centara bivše Jugoslavije, ponajviše iz Novog sada, Beograda i Kragujevca, koji će postaviti osnove proizvodnje i obučavati mlađe radnike. Od svih tehničkih struka tada smo u Hercegovini imali samo geometre i po nekog građevinara. Preduzeće u izgradnji organizovalo je kurseve za obuku radnika u proizvodnom procesu, stručni kadar slalo na usavršavanje u druge krajeve zemlje i inostranstvo. Iste godine kad i fabrika, počela je sa radom i Indistrijska škola, a krajem te decenije Metaloprerađivačka („Majstorska“) i Tehnička škola.
Građevinski radovi na prvoj fabrici u Gorici počeli su 1952. godine a završeni su krajem 1953. Oprema, u to vrijeme najsavremenije mašine, uvozi se iz Evrope i Amerike. Istovremeno, trebalo je obezbijediti potrebne uslove i infrastrukturu, pa je izgrađen novi vodovod od Vrela Oko i dalekovod sa hidrocentale Parež, više stambenih zgrada za radnike u Gorici i Bregovima, hotel za samce „Leotar“ za smještaj stručnjaka...
Na osnovnom programu burgija, ureznika, nareznica i zabušivača, probna proizvodnja sa 250 radnika počela je 1955. godine - a nakon godinu-dvije krenulo se i sa redovnom. Ostalo je istorija, koju generacije metalaca i inžinjera ispisuju već sedam decenija...
