Manastir ŽitomislićTu u dolini Neretve, gdje se hercegovačka ljepotica polako sprema da se razlije u široku deltu ka svom donjem toku, u blizini magistralnog puta, a opet daleko od svakodnevne buke i galame, miruje i tihuje manastir Žitomislić.
Godinama i vijekovima bio stub pravoslavne duhovnosti i kulture za srpski živalj u dolini Neretve, više navrata rušen i pljačkan, manastir je uvijek iznova vaskrsavao kao simbol snage i vjere.
Vjere, ali i odlučnosti da se nikada ne posustaje pred nasiljem i zlom.
Manastir je sagrađen u 16. vijeku kao zadužbina čuvene vlastelinske porodice Miloradovića. Pomalo kopajući pod istoriji saznaćemo i to da čak postoje podaci da je tada manastir obnovljen, što znači da je pravoslavni hram na tom mjestu postojao još ranije. Takve pretpostavke potvrđene su prilikom rekonstrukcije manastira kada su obavljena i arheološka istraživanja.
Od svog osnivanja 1566. godine, manastir Žitomislić sa crkvom posvećenom Svetom Blagoveštenju imao je veliki značaj u crkvenom i kulturnom životu Srba ovog kraja, ali i cijele Hercegovine.
U Žitomisliću je 1848. godine otvorena prva bogoslovska škola u Bosni i Hercegovini, a osnovali su je tadašnji arhimandrit Serafim Perović i Nićifor Dučić. Kasnije je u manastiru otvorena i škola za opismenjavanje srpske djece. Škola je u Žitomisliću postojala sve do 1971.
U posjedu manastira bila je i vrijedna zbirka ikona iz perioda od 16. do 19. vijeka kao i značajan broj knjiga i drugih crkvenih dragocjenosti. Kao i neke druge pravoslavne svetinje u dolini Neretve, Žitomislić je tokom vjekova dijelio sudbinu naroda.
I sada je tako, narod i manastir i zaista jesu jedno. Jedno i nedjeljivo. I danas, iako ih brojne brige more, sa radošću čekaju roždestvo Hristovo.
Iguman manastira Danilo PavlovićIguman manastira je Danilo Pavlović za koga povratnici u dolinu Neretve, od milja kažu naš Danilo. Te riječi dovoljno govore o prisnosti Crkve i sveštenika sa narodom.
„Božić je najveći događaj u istoriji ljudskog roda. Pored svih običaja koje Božić donosi sa sobom, topline, ljepote, porodične atmosfere, moramo imati na umu da je Bog tog dana toliko zavolio svijet da je svog sina poslao na svijet da bude jednak ljudima. Da postane jedan od nas. Da je Hristos sin Božiji došao na ovaj svijet, rodio se u Vitlejemskoj pećini. Uzeo je na sebe punu ljudsku prirodu, postao jednak nama osim grijeha. A sve je to uradio iz samo jednog cilja. To je ljubav Božija prema čovjeku. Da nas učini nasljednicima njegovog carstva. Naš narod u dolini Neretve, Srbi koji su se vratili u Federaciju BiH, nažalost, evo i 20 godina nakon rata, nosi taj epitet – povratnici. To je ono što je žalosno. Kao da su se ljudi, evo već i 20 godina nakon rata samo vratili. Mada, ono što je uvijek dostojno divljenja kod tih ljudi je činjenica da su se vratili na svoje u vremenu kada to nije bilo nimalo lako. Počeli su jedan mukotrpan period svoga života, da obnavljaju svoja ognjišta, da svoju djecu dovedu sa sobom u dolinu Neretve. Da ih rode ovdje. Da ta djeca idu ovdje u škole, da se integrišu u novonastalo društvo, da se prilagode novonastaloj situaciji. Mislim da su naši ljudi u tom mentalnom, duhovnom smislu jako uspješni. Djeca koja odrastaju u takvim uslovima su odlična djeca, svjesna svog identiteta. Ta djeca su mnogo dobri đaci. Neophodno je da naš narod u ovim krajevima pojača kvalitet svog života. Da taj povratak, konačno dobije svoju održivost. To prije svega znači zapošljavanje našeg naroda, dobro i kvalitetno školovanje djece na fakultetima. I ostanak u dolini Neretve. Naša crkva se trudi da bude sa svojim narodom u svim segmentima života. I svi zajedno se nadamo da ćemo ostati tu, gdje smo vijekovima bili”, kaže nam iguman Danilo i dodaje:
“Raduje nas da su gotovo sve crkve obnovljene. Obnova, Vaskrsenje Prebilovaca jedan je od najznačajnijih događaja u prošloj godini. Prebilovački mučenici konačno su dobili jedan hram dostojan njihove žrtve. Osim obnove hramova, jako je važno obnavljanje zajednice i za nas je to uvijek bio prioritet. Da se ljudi u svojim bogomoljama osjećaju kao u svojim kućama”, ističe on.
“Božić je doba nove milosti gospodnje. Očekujemo ali moramo da se potrudimo da uradimo ono što je do nas. Velika su iskušenja, velike su bure i oluje. Svaki čovjek mora da radi svoj posao na najbolji mogući način. Na globalnom planu ne možemo učiniti ništa, ali na mikro planu možemo sve. Svoj posao moramo da radimo kako treba i da se nadamo u milost i pomoć Božiju. A ona nikad ne izostaje”, poručuje iguman Danilo.
Noć se polako spuštala, krivudala Neretvom. Noć se spušta, Božić stiže. Srbi Mostarci bi rekli: “Božić ide, Božić stiže, dragom Bogu da smo bliže”. Novo roždestvo Hristovo nosi novu nadu, da će godina pred nama biti još jedan korak ka ravnopravnijem položaju Srba u dolini koja je njihova kolijevka.
Ratomir Mijanović
