Kuća u Hercegovini ne stoji samo na kamenu.
Ona stoji na vjeri, na redu, i na tišini koja zna zašto ćuti.
U jednoj takvoj kući, pod hercegovačkim nebom koje zna i žeđ i molitvu, odrastao je Jovan Ilić. Kuća puna djece, puna glasova, ali i mira. U toj brojnoj porodici svi su znali ko su i kome pripadaju. Pravoslavni hrišćani, učeni da se krst ne nosi na pokazivanje, nego u sebi – kao obaveza.
Otac – sveštenik.
Čovjek koji dan započinje molitvom, a završava brigom za druge. Naviknut da sluša, da tješi, da ćuti kad je najteže. Od njega se učilo da se svaka ruka mora spustiti nježno, jer pred tobom je uvijek čovjek. I kad drži kandilo, i kad blagosilja, i kad samo gleda.
Majka – stub kuće.
Ona koja zna kako se tišina rasporedi među djecom, kako se hljeb dijeli da svima bude isto, i kako se sin ispraća u svijet bez velikih riječi. Samo pogledom koji kaže više nego savjet.
Ognjište je u toj kući bilo i toplo i sveto. Oko njega se nije govorilo o uspjehu, nego o časti. Nije se pitalo koliko si prvi, nego jesi li ostao svoj.
Kad je Jovan krenuo put Rusije, otac ga je prekrstio.
Majka mu je stavila u ruku ono nevidljivo – vjeru da će znati.
Matuška Rusija ga je dočekala široka i ozbiljna, kao starija sestra. Zemlja duboke vjere, dugog pamćenja i velikog strpljenja. U Moskvi, pod hladnim nebom i teškim zidovima, Jovan nije bio stranac. Prepoznao je ritam. Prepoznao je tišinu pred znanjem. Prepoznao je poštovanje prema radu.
Na Drugom medicinskom univerzitetu „Pirogov“, u laboratorijama gdje se ćuti kao u crkvi, radio je smireno, bez suvišnog pokreta. Restauracija zuba – mali posao za nekoga ko gleda površno, ali veliki za onoga ko zna da je svaki detalj služenje.
Profesori su ćutali.
A to ćutanje je ličilo na blagoslov.
Prvo mjesto na univerzitetu došlo je bez radosti koja skače. Samo tiha zahvalnost. I novi put – sveruska olimpijada, gdje se okupljaju najbolji iz svih krajeva Rusije.
U protetici, pred ekranima i skenerima, Jovan je radio kao da kleše kamen. Digitalni svijet je slušao ruku koja je naučila mjeru kod kuće. Exocad je postao alat, a ne cilj. Fasete i inlayi su dobijali oblik koji traje, ne onaj koji bliješti.
A kad je došla prva pomoć, sve drugo je nestalo.
Tu nema titule.
Tu ima samo život.
Fantomi bez daha, ali sa istinom. Ritmom koji se ne uči iz knjige, nego iz osjećaja. Pritisci su bili tačni, duboki, mirni – kao molitva izgovorena bez riječi. Organizatori su rekli: najbolje.
Tim je bio prvi u cijeloj Rusiji. Medalje su bljesnule pod svjetlom, ali Jovan je znao – to svjetlo je došlo od kuće. Od oca koji služi. Od majke koja čuva. Od braće i sestara koji mole.
U Trebinju će se to reći tiho, kao što se kaže poslije liturgije:
„Hvala Bogu.“
I to je dovoljno.
Jer gdje god da odeš, ako nosiš ognjište u sebi, nisi sam.
